Mirko Kovač:: Velikosrbima ne odgovara međunarodni kontekst

Autor 23.8.2011. u 03:42

Mirko Kovač:: Velikosrbima ne odgovara međunarodni kontekst

  “Boris Tadić često se glasne da je i on veliki Srbin, kao i naša premijerka da je velika Hrvatica; njih dvoje su slični.Ali mislim da se ne može ponoviti ona opasnost velikosrpske politike kao iz vremena Miloševića, ne zato što je doživjela poraz, ili što se to ludilo više ne njeguje, nego su naprosto sasvim drukčije povijesne i političke okolnosti.”


Dogovarajući ovaj intervju, rekli ste da ste vrlo zauzeti. Što sada pišete, kako izgleda Vaša rovinjska svakodnevica?

– Ako pisanje ide, onda je to “zadovoljstvo u tekstu”, da se poslužim Barhesovim terminom; to je rijedak, ali dobar osjećaj za svakog pisca. Knjiga na kojoj radim u ovom času zamišljena je kao memoarska, ali pišući sve više odustajem od toga žanra, iako uvodim stvarne događaje, priče i sudbine sa stvarnim imenima. Za mene je bitno hoću li uspjeti oslikati ovo naše doba, to kaotično vrijeme u kome sam se i sam našao u nekim godinama kada se obično traži mir i svodi životna bilanca.

 

U relativno kratkom vremenskom razdoblju od samo mjesec dali ste niz intervjua brojnim medijima. S obzirom na to da živite i radite daleko od velikih centara, što je, po Vama, razlog ovako zavidnog medijskog interesa, zašto Vas baš u ovom trenutku salijeću novinari? 
– To mi ne laska, prije bih rekao da me zamara, ali mislim da sve to spada u dio posla kojim se bavim. Pisci više i nemaju onu ulogu “savjesti svog vremena” koju su imali u razdobljima totalitarnih režima, premda mislim da i danas imaju posla i morali bi sudjelovati u obrani demokracije koja se svakodnevno deformira. Ja sam govorio ono što mislim, čak i kad sam griješio, a ti silni intervjui što sam ih u posljednje vrijeme dao, mnogim su ljudima nešto značili, znam to po pismima, mailovima, porukama koje dobivam. Ljudi mi pišu da sam samo dobro formulirao ono što i sami misle. Naravno, ima i onih koji psuju, ali njima ne pridajem nikakav značaj, jer se uvijek razotkriju kao neznalice. Najviše sam pokuda dobio zbog mojih stajališta o papama, iako nisam želio vrijeđati ničije vjerske osjećaje, ali ako papine pristaše imaju pravo mene nazivati sotonom, onda i ja mogu reći što mislim o nekom papi, ma koliko ga svetost štitila.

 
Kajmak najgorima 

Neke od Vaših novijih izjava potaknule su polemiku u pojedinim hrvatskim medijima. Primjerice, rečenica: “Dođe ti muka od europskih političara koji pristaju na to da Hrvatsku u europsko članstvo vodi desnica s gomilom strašnih afera iza sebe, od zločinstava i progona Srba do pljačke i korupcije” itd. Jesu li Vas korektno interpretirali? Ako jesu, zar ne mislite da je za uspješan završetak pristupnih pregovora s Europskom unijom u Hrvatskoj zaslužno puno više ljudi različitih političkih opredjeljenja, a ne samo desnica, kako tvrdite? 
 
– Slažem se, ali vrhnje iliti kajmak pokupit će oni najgori koji su Hrvatsku razarali kunući se u svoj patriotizam. Ja vrlo dobro znam da ima ljudi koji iskreno vole svoju zemlju i žele da je učine evropskom zemljom, ali takvi su do jučer imali ljute protivnike u ovima koji se nazivaju patriotima. Sanaderova nekadašnja parola “pokrenimo Hrvatsku” zvučala je domoljubno, čovjek je sam rekao da većeg Hrvata od njega nema, ja sam to ismijao u jednom tekstu u Feralu još 2004. godine, ispao sam naivan, jer on doista jest najveći Hrvat po onome što je uspio prigrabiti za sebe, svi su ostali ispod njega. Naravno, ovdje se moram ograditi, jer vi nikad ne znate u ovakvim zemljama što je politička objeda, a što istina. Bilo kako bilo, on je krivac, jer je stvarao takav sustav i takvo zakonodavstvo koje se sada okrenulo protiv njega. Još vrijedi ona stara poslovica da lašci na kraju prevare sami sebe. I sad, ta njegova bulumenta najednom je proevropska, fina, intelektualna.


Iz Vaših stajališta dobiva se dojam da je u Hrvatskoj danas dominantna desnica. Na temelju čega dolazite do takvog zaključka?

– Ne znam je li dominantna, ali da je gadna, bučna i netolerantna – to znam. A moglo bi se reći da je dominantna, jer je na vlasti. Ta vlast stalno ističe i podsjeća nas da je desničarska. Meni je osobno ideologija desnice strana, ali u pluralističkim društvima ona ima svoje mjesto, ima svoje sljedbenike i glasače. U prilog toj tezi da je dominantna ide i to da se ta vlast ne mijenja dugi niz godina, unatoč aferama, korupciji, pljačkama i svemu onome što se za njom vuče još iz rata.

Kako biste definirali desnicu i ljevicu na aktualnoj hrvatskoj političkoj i javnoj sceni? Tko su, po Vama, desničari, a tko ljevičari? 
– To je stara podjela na desnicu i ljevicu, označavala je razlike u načinu mišljenja. Ali razlike u mišljenju, to su zapravo jedine razlike koje me zanimaju, sve ostale poput vjere, nacije, spola, boje kože, ne zanimaju me. Politički govor hrvatske desnice je mučan, vraća unatrag, revidira povijest itd. Negdje sam čitao kako je premijerka, koja sebe naziva desničarkom, napravila gaf pozdravljajući generale kojima se sudi za ratne zločine. Ne, to nije bio gaf, to je stajalište koje, naravno, prolazi bez ikakva otpora, a takva stajališta naći će istomišljenike i u Evropi, tako će uloga Hrvatske jednim dijelom biti i u tome da ojača evropsku desnicu. Desnica također znači prisutnost fašizma u svakidašnjem životu i na političkoj sceni, pogotovo što ima više desničarskih struja, međusobno su zavađene, ali su jedno tijelo. Ljevica bi morala kritizirati svaki potez vladajuće desnice i nametati se kao alternativa, ali to sve manje čini, ili čini s oprezom, jer se nada da će nezadovoljni građani glasati za nju. Nezadovoljni građani uglavnom mumljaju i potiho govore da ih nitko ne čuje kako su sve to lopovi i pljačkaši, a kad dođu izbori, pobjegnu nekamo da ne bi glasali. Uza sve, sada je u modi govoriti da su svi isti. U zemlji u kojoj je tiho ne mogu se dogoditi nikakve promjene.

Svatko ima svog Krležu

U Beogradu ste živjeli i radili do 1991, kada ste preselili u Rovinj. Nedavno ste izjavili kako ovo preseljenje iz Beograda u Hrvatsku tada nije bilo samo političke naravi nego i obiteljske i kulturološke. Što Vas posebno veže za Hrvatsku, odnosno zašto ste odlučili živjeti i raditi baš u Hrvatskoj? 
– Ima više razloga i to je opširna priča. Jedan moj prijatelj, mađarski pjesnik iz Vojvodine, dobio je s početka devedesetih godina poziv da ide na hrvatsko ratište, a on je vojnim vlastima odgovorio: “Ne mogu se boriti protiv Krleže.” Naravno, morao je emigrirati u Mađarsku. I ja sam Hrvatsku identificirao s nečim što je meni bitno, svatko od nas ima nekog svog Krležu. I dok sam pisao i kritizirao hrvatsku vlast, to sam činio iz najboljih pobuda, kao i mnogi moji hrvatski prijatelji, jer svatko normalan želi dobro onoj zemlji u kojoj živi.

S obzirom na to da ste dugo objavljivali tekstove i u danas ugašenom splitskom tjednku Feral Tribune, koji je vrlo oštro kritizirao tadašnje vlasti, jeste li Vi ikada imali problema u Hrvatskoj zbog nečega što ste objavili ili javno rekli?
– Osim nekoliko nepismenih “desničarskih” izljeva mržnje u marginalnim listovima, nisam imao nikakvih problema. Štoviše, u tim malim svakidašnjim životnim situacijama imao sam i neke privilegije, primjerice, policajac mi oprašta brzu vožnju riječima: “Plaćeno tekstom u prošlom broju Ferala.” Istina, imao sam problem u jednom restoranu u kome su sjedili neki hadezeovci iz turističke zajednice koji su tražili da vlasnik izbaci mene i moje društvo, jer im se nije sviđao naš akcent. Ja nisam tome pridavao značaj, ali moj prijatelj Ivan Pauletta, tada saborski zastupnik, digao je galamu oko tih “jezičnih čistunaca”, pa su o tome pisale neke novine.

U medijskim izvještajima iz sjevernih dijelova Kosova ovih se dana mogao vidjeti političar iz Beograda kako uzvikuje “Ovo je Srbija!” pred masom okupljenih tamošnjih Srba, koji lokalne puteve danima blokiraju balvanima. Kod mnogih hrvatskih građana ovaj prizor potaknuo je nelagodna sjećanja, na što Vas ova scena iz života asocira?
– Ne znam o kojem je političaru riječ, nisam dovoljno pratio događaje na Kosovu, ali više ne može doći do toga da Beograd podrži neke lude pojedince, iako sam uvjeren da se intimno slaže s onima koji urlaju “Ovo je Srbija”. Naravno, ne znači da ih ne bi podržali u nekom drugom kontekstu međunarodne politike. Što se balvana tiče, kod mene izazivaju asocijaciju na srpskog slikara Milića od Mačve, koji je još davnih godina slikao leteće balvane. Te su slike bile efektne i na mnogim svjetskim izložbama odlično su prodavane. Kao veliki srpski nacionalist, on je s početka devedesetih godina u jednom intervjuu rekao da su njegovi balvani sletjeli sa slika na ceste u obranu srpstva. Bio je zadovoljan što je njegova fantastika prešla u zbilju.

Često se govori o tzv. drugoj Srbiji proeuropski orijentiranoj, koju predvodi aktualni predsjednik Boris Tadić.Prema Vašem mišljenju, kako u regiji graditi dobrosusjedske odnose s predstavnicima druge Srbije koji danas, po mnogim ocjenama, u praksi nastavljaju velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, ali uz drugačiju retoriku i drugim sredstvima?
– Boris Tadić često se glasne da je i on veliki Srbin, kao i naša premijerka da je velika Hrvatica; njih dvoje su slični. Ali mislim da se ne može ponoviti ona opasnost velikosrpske politike kao iz vremena Miloševića, ne zato što je doživjela poraz, ili što se to ludilo više ne njeguje, nego su naprosto sasvim drukčije povijesne i političke okolnosti.

Jedan poznati beogradski glumac svojevremeno je za HTV izjavio da su demonstracije u martu 1991. u Beogradu bile borba za demokraciju iako su se na tim prosvjedima nosila četnička znakovlja i slavila četnička ideologija. Kreira se također dojam kako su u Srbiji mnogi navodno u startu bili kontra Miloševića, iako su ga počeli rušiti tek kada je izgubio rat. Kako Vi tumačite ove reinvencije novije povijesti u Srbiji, pogotovo pokušaje da se ovo falsificiranje prošlosti čak i u dijelu hrvatske javnosti plasira kao navodna istina? 
– I sam sam sudjelovao na tim demonstracijama u ožujku 1991, čak sam govorio s tribine okružen ljudima s kojima nisam imao ničeg zajedničkog, čak ni s mojim bliskim prijateljima poput Bore Pekića i drugih. Naravno, srpska povijest se uvijek falsificirala i ne možemo joj vjerovati. I to se ponavlja od Kosovskog boja do danas. Različite verzije jednog događaja mogu biti samo literarne, rašomonske, ali ne i povijesne.

 

Genocid – program i cilj 

Srbija je jedina država na svijetu koja je pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu dva puta tužena za genocid, ovaj sud se proglasio nadležnim da postupa po tužbama Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U slučaju tužbe Hrvatske čeka se početak procesa, u slučaju tužbe BiH, u presudi je Srbija, što nije nebitno, proglašena odgovornom za nekažnjavanje i nesprečavanje genocida u Srebrenici, a Srebrenica je proglašena genocidom. No, smatra se da je srbijanska diplomacija uspjela ovu presudu relativizirati pa se ova činjenica danas rijetko spominje. Kako ocjenjujete aktualni proces suočavanja s prošlošću u Srbiji, ali i u Hrvatskoj i BiH?
– Osobno mislim da su to loše i mlake kvalifikacije Međunarodnog suda, jer kako može biti netko odgovoran što nije spriječio genocid kad je genocid bio program i cilj. Zašto bi sprečavao ono što si naumio?  Sve te neodređene stavke međunarodne politike i pravde dale su mogućnost srpskoj diplomaciji da ih interpretira kako želi. Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči s teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drugačije postave u suočavanju s vlastitom prošlošću.

Također, molim Vas da prokomentirate nedavne tragične događaje u Norveškoj. Počinitelj ovih krvoprolića, kako se tvrdi, u svom tzv. manifestu, napisao je, među ostalim, da je navodno jako bio uzrujan zbog intervencije saveznika u Srbiji 1999.godine gdje spominje npr. kako je neprihvatljivo da su „napadana naša srpska braća koja su htjela istjerati islam deportirajući s Kosova albanske muslimane natrag u Albaniju“, ratnog zločinca Radovana Karadžića komplimentira se „časni krstaški ratnik i europski ratni heroj“ itd. Prema Vašem mišljenju, je li ovaj masovni ubojica zaista potpuno sam djelovao, je li jedini autor manifesta od preko 1.500 stranica? 
– O tome malo znam. Moja kćerka koja dugo godina živi u Norveškoj misli da je to ipak samo pojedinačni slučaj. Ona je psiholog i tvrdi da masovni ubojica ne mora biti poremećen. I Radovan Karadžić je masovni ubojica, a ja sam ga upoznao kao sasvim normalnog i cijenjenog sarajevskog liječnika. Istina, iza Karadžića je stajala Srbija i važne srpske institucije, dok je Breivik vjerojatno „usamljeni jehač“, sljedbenik desničarske ideologije, premda ne bi bilo ništa čudno da je to neka organizacija, jer se mnoga zla obnavljaju i vraćaju na scenu.

Isprike (koje) ništa ne znače

Vjerujete li u mogućnost pojave srpskog Willya Bradta jednog dana? Po Vama, treba li se takav netko pojaviti i tko bi to mogao biti?
– Mislim da pojedinac može napraviti samo gestu, doduše i to bi nešto značilo, ali to je sve nedovoljno. Ove stidljive isprike naših političara, jedva izgovorene, ništa ne znače. I ne vjerujema da će se takva ličnost pojaviti u Srbiji, nema iz čega proizaći, a uskorok, kako se razvija srpska povijest, neće se imati zašto kajati, to prije što je stvorena politika ravnoteže da su svi krivi.

Većini ljudi u Hrvatskoj i ovoj regiji jasno je da život ide dalje, da se odnosi sa susjedima nužno moraju i trebaju normalizirati. Kako Vi gledate na proces pomirbe i obnove povjerenja, koji su dosadašnji najsvjetliji trenuci i osobe tog procesa u regiji?
– Neće biti pomirbe dok god se vodi loša politika u pojedinim državama. Uzet ću jedan, na prvi pogled, bezazlen primjer iz Srbije. Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića. I kako će na to odgovoriti u Hrvatskoj ili BiH? Da bi se pomirio s drugima, moraš dovesti u red vlastitu kuću, moraš politiku voditi u odnosu na druge, jer ovdje su izukrštane sudbine naroda i pojedinaca.

Poznato je da njegujete prijateljske odnose s pojedinim kolegama književnicima iz Bosne i Hercegovine, jeste li u kontaktu i što Vas najviše povezuje na ljudskom i profesionalnom planu?
– Ja te odnose ne njegujem kao s nekim iz inozemstva, nego se osjećam dijelom te kulture kojoj pripadaju i moji prijatelji.

Oslobođenje

Autor 23.8.2011. u 03:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija