Mirna Marković: OBRAZOVANJE, ODGOVORNOST I PONOS U VRIJEME PANDEMIJE

 Mirna Marković
Autor 23.3.2020. u 18:01

Izdvajamo

  • Strah je najveći neprijatelj šarlatanstvu. U vrijeme straha i panike mnogi prepuštaju kormilo, iako su do tada bili spremni, nesrazmjerno svom obrazovanju i stručnosti, agresivno nametati svoju agendu i (nakaradni) sistem vrijednosti. Uprkos svemu. Pa i na očigled i na štetu cijelog društva. Iako ekrane naših televizora i zaslona mobilnih uređaja tu i tamo i dalje „krase“ zorni primjeri takvih (neslavnih) prilika, danas više gledamo i slušamo one koje bi uvijek i vjerovatno prevashodno trebalo slušati. Ponajprije onda kada govore i savjetuju o onom što najbolje rade.

Povezani članci

Mirna Marković: OBRAZOVANJE, ODGOVORNOST I PONOS U VRIJEME PANDEMIJE

I da, ostanite i vi kod kuće! Samo vas još jedno molim: ne dozvolite ni vi da oni koje smo (po sili zakona) obavezali (trebalo je!) da ostanu kod kuće umru od nametnutog stida što jesu (stariji) i fabrikovane stigme. 

Sjedim za trpezarijskim stolom pretvorenim u kancelariju i razmišljam o predstojećoj online sedmici. Pitam se, mimo svih nastavnih jedinica, o čemu bih voljela razgovarati sa studentima sutra. Ne pomaže mi vizualizacija ni syber ni ove otužne realnosti već neke moje stvarnosti koja se situirala baš ovdje na stolici preko puta mene. I razmišljam, gledamo se u nekoj virtualnoj učionici i pitam se šta bi željeli čuti od mene. No priznajem sebi, interesuje me više gdje ste i kako ste? Čime se bavite? Uspijevate li u ovoj situaciji razmišljati o fakultetu, o sebi u tom fakultetu i tom fakultetu u vama?!

Iako psihologija još uvijek nije vaš profesionalni poziv, ali sam ubijeđena da ste za kratko vrijeme duboko osjetili težinu odgovornosti koju nosi psiholog. Jako je važno da osjećate u ovom trenutku. Vrlo je uputno zapisivati šta vam se dešava i kako se osjećate. U ovakvim okolnostima, mozak analizira i interpretira, često praveći male konfabulacije događaja, prizivajući ranija stresna, traumatska iskustva. Sve što se dešava sada može biti „triger“ za neki zatomljeni psihički problem. Iako ste svjesni svega toga, znam da ne možete da brinete samo za sebe nego i za svijet oko sebe. Posmatrajte ljude. Čujte šta vam govore. Kako govore. Nastojte razumjeti koju emociju nose u ovim trenucima.

Klizim iz jedne sfere interesa u drugu i vraćam se na novu brigu: „Online nastava u vrijeme pandemije, ili „Pandemija u vrijeme online nastave“? Nisam sigurna da su teme kojim se bavimo u vrhu vaših trenutnih želja. Ali kad je obrazovanje ionako bilo skrojeno po mjeri želja? Uvjeravani smo da postoje razlozi zbog čega preferencija i naklonost nečemu (npr. nastavnoj jedinici u nastavnom planu i programu) nije uvijek u visokoj korelaciji sa važnošću, životnom i profesionalnom relevantnošću tog istog. Uvjeravam sada i ja vas, neupitno sa velikim poštovanjem spram toga što jeste i vašeg iskustva, u isto. Iako se sada možda tako i ne čini, ali će postati u jednom trenutku jasno, da nijedna kriza ne pauzira život – na žalost, ponijet će individualne žrtve, jedna je mnogo, onoliko koliko ih već imamo je previše – ali će svijet nastaviti da se kreće. Ironija života ili ne, činjenica je da ni mi ne možemo pauzirati sa onim za šta smo se borili, za priliku da postanemo kompetentni, profesionalni i odgovorni u onom čime se želimo baviti. Da bismo u tome ipak uspjeli važno je s vremena na vrijeme zastati, sasvim u skladu sa svojim emocijama i potrebama, i osvijestiti vlastite prioritete. Dozvoliti sebi svakojake emocije jer su s razlogom tu – da potpomognu racionalne spoznaje i povećaju nivo svijesti i spremnosti na djelovanje.

Iako aktuelni trenutak, u kojem smo zabrinuti za zdravlje čovječanstva, nije, na prvu, korespodentan sa temama kojima se bavimo, već na drugu taj isti trenutak (koji neumoljivo prolazi dok ovo čitate) podsjeća: vaše najprodornije oruđe je znanje, najveća zaštita samopouzdanje, a najveća briga su vam ljudi! Već danas možete i trebate biti bolji, kompetentniji. Jer već sutra vi ćete biti ti koji će se brinuti o onima koji danas brinu za druge, kojima je to profesija. Vrijeme koje dolazi nije vrijeme relaksacije. I tada će biti jako važno znati kako bi se moglo odlučiti kojim putem dalje.

Koji je to scenarij? To još ne znamo. Ono što vidimo vi i ja su samo obrisi. Hajde sada da zajedno zamišljamo…

Možete li zamisliti kako svijet na trenutak zastane?! Svi gradovi prestanu disati osluškujući udisaje najugroženijih. Možete li pretpostaviti kako cijeli svijet prati njihov ritam udisaja i izdisaja, duboko svjestan da taj ritam postaje ritam čovječanstva – pluća koja se ne smiju pretvoriti u „spužvu“? A tek saznajemo kako to prevenirati. Prepoznajete li ovaj svijet koji se utrkuje za informacijama, svjestan svoje nemoći, jer nijedan pojedinac niti jedna zemlja nije bila spremna na ovakav scenarij? Postoje samo lošiji i nešto bolji scenariji. Nijedan se ne može „pohvaliti“ da je bolji od drugih, jer je, u ovakvim okolnostima – ogromnog broja žrtava koje nestaju pred očima čovječanstva, opskurno i krajnje nedolično hvaliti se bilo čim. Nijedna „moćna“ svjetska sila, niti jedna moćna i ugledna kompanija danas se ne osjećaju toliko moćnima. Hijerarhija potreba je neumoljiva i uvijek komunicira istu poruku – preživljavanje ispred svega. Iako se već sada osjeti da su mnoge kompanije krenule u vrlo ozbiljne aktivnosti samopromocije i promocije brige za zdravlje i dobrobit svojih zaposlenih, mali su trenutni efekti takvih stremljenja, iako, dugoročno gledajući mogu imati važnu ulogu u kreiranju zdravlja društva ali i organizacijskog povjerenja. Za sada, to su još uvijek nusefekti ranije započetih dobrih politika (upravljanja ljudskim potencijalima) o čijoj će stvarnoj vrijednosti imati smisla govoriti sutra, nikako danas. Sada je važan život, a život znači i posao. Sutra, kada se probudi svijet iz ove nesreće, pogledaće svako od nas oko sebe i sagledati njene razmjere, a biće velike. Mnogi će ostati bez radnih mjesta, neki već, nažalost, i jesu. Neki će imati posao ali neće moći raditi kao prije. Neki će zbog fizičkih i psihičkih traumatskih iskustava postati privremeno ili trajno nesposobni za rad. I dok se nižu asocijacije i primjeri negativnih efekata ne možete ne uočiti i one koji ohrabruju i pružaju poseban ironijski uklon: neke, prave vrijednosti isplivale su na površinu i najvažniji su protektivni faktor društva – solidarnost, empatija, filantropija, autentična briga za najranjivije kategorije, obrazovanje! Priželjkujem da iz ove atmosfere i lekcija koje ćemo naučiti, bez obzira koliko beskorisni ponekad bili naši pokušaji da učimo iz tuđih pa i vlastitih pogrešaka, proizađu vrlo ozbiljne politike i promjene u organizaciji istog ovog društva. Do tada, voljela bih da vam skrenem pažnju na jednu od tih vrijednosti koja se na poseban način potvrdila u ovoj nelijepoj svakodnevnici – važnost kvalitetnog obrazovanja.

Ne znam koliko su se atmosfere iznevjerenog povjerenja i razočarenja do sada kalsificirale u vaša iskustva, ali dobro znam da jedno povjerenje jednostavno ne smijete izgubiti – ono u vrijednost obrazovanja! Jedan po jedan, stat ćemo ponovo na noge, a trebaće vremena. Ali najviše znanja! I to znanja koje ne možete „skinuti sa interneta“ ili „pokupiti“ na trodnevnoj edukaciji, jednogodišnjem specijalističkom studiju iz „ničega“. Bezrezervno vjerujući u istinitost prethodne tvrdnje, aktivno prateći sva dešavanja, priznajem da pored tuge i neizvjesnosti u ova nesretna vremena osjećam iskru zadovoljstva i ponosa. Jer mogu pomoći sa onim što znam. Jer vidim koliko je ono „znam“ drugačije na toliko nivoa od onoga „ne znam“, a posebno od „pravim se da znam“. I ponajviše od svega ponos je zbog toga što u prvi plan, poslije dugo vremena, u borbi za život, sve više vidim ljude koji znaju i koje se pita samo iz tog razloga – jer znaju. Primjećujete li i vi to?!

Zašto mi je sve ovo važno? (Sada ću vas pustiti iz stiska ove priče kako bih bila sigurna da imate još snage da udahnete prije nego otkuca ovaj naš „virtuelni“ sat.)

Razmišljam kakve li ironije  – danas, kada se u svoj svojoj ranjivosti otkriva priroda čovjeka (kada je teško, neizvjesno i tužno) iz osjećaja nemoći, nemogućnosti kontrole i anticipacije bliske budućnosti, rađa se blagostanje. Baš sada se na velika zvona, još veće li ironije, vjerovatno na najadekvatniji način govori o povjerenju, važnosti obrazovanja, stručnosti ljudi, znanstvenosti, odgovornosti i sl. Sve se dešava u okrilju nužnosti, kada je više nego očigledno da stručnost i profesionalizam spašavaju živote. Do ovakve krize svako je mogao eksperimentirati – dozvoliti sebi biti stručan bez osnova, ne mariti za porijeklo svoje diplome, nametati se, uprkos svemu tome…Danas, skoro niko ne kalkulira. Rizik je prevelik jer se mjeri u ljudskim žrtvama. Pandemija ne poznaje ni političke ni nacionalne ni vjerske ni rasne podjele. Sad niko nije apsolutno zaštićen. Moć je u rukama svakog pojedinca, i po tome smo svi (konačno) izjednačeni. Sve više postaje jasno da će i ovaj obespravljeni penzionisani radnik jednog preduzeća koji se godinama bori za svoju penziju, velikom mukom zarađenu, danas ako odluči biti „moćan“ to i postati – brzinom širenja corona virusa.  Strah je najveći neprijatelj šarlatanstvu. U vrijeme straha i panike mnogi prepuštaju kormilo, iako su do tada bili spremni, nesrazmjerno svom obrazovanju i stručnosti, agresivno nametati svoju agendu i (nakaradni) sistem vrijednosti. Uprkos svemu. Pa i na očigled i na štetu cijelog društva. Iako ekrane naših televizora i zaslona mobilnih uređaja tu i tamo i dalje „krase“ zorni primjeri takvih (neslavnih) prilika, danas više gledamo i slušamo one koje bi uvijek i vjerovatno prevashodno trebalo slušati. Ponajprije onda kada govore i savjetuju o onom što najbolje rade.

Iluzorno je pomisliti ipak da će se, jednom kada sve ovo podnesemo, sravnati računi i uspostaviti novi (stari) sistem vrijednosti u kojem će autoritet više dolaziti iz moći ekspertize, kompetentnosti i benevolentnosti, a manje iz moći prisile i nagrađivanja drugih.  Sutra, kada sve ovo prođe, iscrpljeni od odgovornosti, umorni od pokušaja, svi heroji ovog perioda, vratit će se svojim uobičajenim obavezama, a o njihovoj „nadprosječnosti“ se neće više toliko govoriti. Tu i tamo, zarad nekog političkog ili drugog interesa, okitit će se njihovim uspjesima po koji kolektiv, poneki „uvaženi“, držeći se isprazne, jednako nemotivirajuće retorike o važnosti obrazovanja, profesionalnosti i filantropije. Govorit će tako da ćemo svi mi tražiti prevode za njihove navode jer, uprkos želji, koju gajimo, ne zbog njih već našeg mentalnog zdravlja, nećemo to isto znati prepoznati.

Je li moj depozit povjerenja spram sistema (sve do jednog i pojedinačno svakog) zabrinjavajuće mali? Možda, ali nije onaj spram pojedinca i grupa ljudi. I nije spram moći obrazovanja. Zbog toga, vjerujem u vas, i u to da ćete pronaći najbolje lekcije iz onoga što opažate i iskustveno doživljavate. Jer ste zaista moćni! Uz te lekcije dajem vam i ja smjernice i tekstove koje ćete čitati na potpuno drugačiji način nego biste u redovnim okolnostima – refleksivnije, odgovornije, nadam se i ponosni na sebe jer ste dio velike a opet odabrane skupine ljudi kojima je dostupno obrazovanje. Odaberite ono što vas inspiriše najviše u aktuelnom trenutku i djelujte, svako prema svojim mogućnostima. Neka vas ne zavaravaju i ne zavode u osjećaju neadekvatnosti oni koji poznaju samo jedan način djelovanja. Biti koristan se može na bezbroj načina i preko različitih platformi, na glas i u tišini. Sakupljajte svoje poene koje nikom nećete referisati ali ćete od njih živjeti, godinama.

Za kraj, a za svaki početak, zapravo, budite mi zdravo! Kad sve ovo bude juče, vratit ćemo se drugačiji, nadam se bolje drugačiji.

I da, ostanite i vi kod kuće! Samo vas još jedno molim: ne dozvolite ni vi da oni koje smo (po sili zakona) obavezali (trebalo je!) da ostanu kod kuće umru od nametnutog stida što jesu (stariji) i fabrikovane stigme.

 Mirna Marković
Autor 23.3.2020. u 18:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija