Mirsad Tokača: U parlamentu sjede oni koji dijele ciljeve koji su se htjeli postići genocidom

Predrag Blagovčanin
Autor 31.3.2021. u 11:35

Mirsad Tokača: U parlamentu sjede oni koji dijele ciljeve koji su se htjeli postići genocidom

‘Bosanska knjiga mrtvih – Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.’ u četiri toma autora Mirsada Tokače, sadrži popis 95.940 imena ubijenih i nestalih u ratu u BiH koji je sačinio Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo. Autor ovog kapitalnog djela i direktor IDC-a Mirsad Tokača u intervjuu za Tačno.net govori o politiziranoj reprezentaciji ratnih zločina, manipulaciji brojem stradalih osoba, odnosu međunarodne zajednice prema ratnim zločinima, relativizaciji i kreiranju nacionalističkih mitova, kao i drugim temama.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Gospodine Tokača, možemo li danas u Bosni i Hercegovini govoriti o ratnim zločinima bez ideološko-političkih motiva?

Možemo i to mnogi čine, ali su ti koji promišljaju racionalno i bez etno-nacionalističkog naboja i politikantstva potisnuti iz javnosti. Javni prostor, pa i narativ o ratnim zločinima i uzrocima i posljedicama rata, okupirali su politički mutanti koji građane ove države žele vječno držati zarobljenicima prošlosti. Kada to kažem, ne mislim da o prošlosti ne treba govoriti. Ali, ključno je pitanje da li je taj govor oslobođen politikantstva, mitskog i ideološkog diskursa. Šta oni koji govore zaista znaju i kojim činjenicama argumentiraju iskaze i stavove koje iznose ili je on sredstvo da se prošlost koristi za ostvarenje političkih ciljeva u sadašnjosti. Osim toga, nećete naći političku partiju u BiH koja ima konzistentno razrađen program ili barem jasne i cjelovite političke stavove o tome kako se suočavati s traumatičnom i zločinačkom prošlošću. Oni koji ideologiziraju i politiziraju prošlost učinili su sve da se o njoj govori jezikom poluistina, selektiranih činjenica i udvaranja svom nacionu. Njima ne odgovara cjelovita istina niti principijelan stav da svaki zločin, pa i onaj  „moje“ grupe/etnosa mora biti otkriven, razjašnjen i osuđen.

Posebno je indikativno da se veoma slabo oglašava akademska zajednica – bilo da se suprotstavlja politiziranoj reprezentaciji ratnih događaja ili, što je još važnije, davanjem doprinosa otkrivanju istine. Upravo taj prazan prostor koriste nosioci političkih funkcija kako bi indoktrinirali pripadnike svog etnosa njihovim površnim ili revizionističkim pogledima na prošlost.

U tom kontekstu, smatrate li da će Zakon o negiranju genocida proći proceduru Parlamenta BIH u skorije vrijeme?

Ubijeđen sam da neće. Ne zato što tamo ne sjede i ljudi koji bi podržali donošenje takvog zakona, već što tamo sjede oni koji će učiniti sve da razgrade ovu državu i društvo, što u Parlamentu sjede oni koji dijele ciljeve koji su se željeli postići genocidom. Ne zaboravite da isti taj Parlament nije bio u stanju donijeti Deklaraciju o osudi genocida u Srebrenici, pa kako onda očekivati podršku Zakonu kojim bi bile predviđene i kaznene odredbe za negiranje holokausta i genocida. Osim toga, niko ne zapaža da niti jedan saziv državnog Parlamenta nikada na dnevni red nije stavio temu o suočavanju s prošlošću ili pokušao kreirati dugoročnu strategiju bavljenja tim esencijalno važnim pitanjem za našu budućnost, a prvenstveno za ispravan odnos mladih generacija prema ratnom nasljeđu, ne samo u BiH nego regionu u cjelini jer su susjedi bili duboko i direktno upleteni u ratne događaje i teške zločine počinjene nad građanima BiH.

Svake godine uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici se otvori pitanje stradanja Srba u Podrinju. Koliko je zaista stradalo srpskih civila u Podrinju i koliko je za čitavu priču vezanu za genocid u Srebrenici važno da se unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa otvori i diskusija o stradanjima srpskih civila?

Prvo što treba razjasniti jeste zašto se priča o stradanju Srba u Podrinju otvara pred svaku godišnjicu genocida u Srebrenici. Siguran sam da je to samo pokušaj da se stvara kontrapunkt genocidu i time relativizira zločin genocida. Slična stvar se uporno ponavlja i kada je riječ o Srbima Sarajeva. Držane su konferencije za štampu, formirane komisije i iznosile bombastične cifre o 10.000 ubijenih Srba u Sarajevu. Nikada se niko, do pojave našeg istraživanja, nije ozbiljno pozabavio pitanjem stradanja, ne samo Srba, nego svakog građanina naše države. Stoga, ja ne mogu prihvatiti stav da se rasprava o stradanjima srpskih civila treba otvoriti unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa. Jedini ispravan pristup je svebosanska rasprava o stradanju svakog građanina, bilo da je poginuo kao vojnik ili je ubijen kao civil, bez obzira na etnički predznak. Jer, srpski civili su mogli stradati i od srpske ruke, ali i od ruke zločinaca iz reda Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, i sl. Naprimjer, samo u općini Centar u Sarajevu od granata i snajpera tokom opsade je ubijeno više od 500 sarajevskih Srba. Svaka podjela na „naše“ i „njihove“ žrtve, svaki pokušaj da se zločin zataška, medvjeđa je usluga kako narodu tako i svakom pojedincu koji to čini.

Dužan sam, naravno, dati odgovor i na Vaše pitanje o broju smrtno stradalih Srba-civila u Podrinju. Prvo da objasnim šta smo u našem istraživanju smatrali Podrinjem. U regiju Podrinje svrstali smo sve općine koje se nalaze uz rijeku Drinu ili njoj gravitiraju, a radi se o sljedećim općinama: Bijeljina, Bratunac, Čajniče, Foča, Goražde, Han Pijesak, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Sokolac, Srebrenica, Šekovići, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

 U tom području smrtno je stradalo ukupno 16.315 civila, od čega su 13.286 muškarci i 3.029 žene. Od ukupnog broja smrtno stradalih građana Podrinja 866 civila je iz reda srpskog naroda.

Političari često manipulišu žrtvama zbog jeftinih političkih poena, od negiranja do upotrebe riječi genocid kad god je to politički nekome važno. Možemo li reći da bošnjački političari manipulišu u tom smislu genocidom u Srebrenici, pri tome ne vodeći računa o dignitetu žrtava?

„Bošnjačka politika“, ako takva uopće postoji, manipulira žrtvama genocida od 1995. godine. Prvi oblik manipulacije desio se neposredno nakon rata, kada su hiljade Srebreničana zadržane, prvenstveno u okolini Sarajeva i Tuzle, jer je strankama na vlasti trebalo glasačko tijelo. Sjetite se one legendarne izreke da je Centar važniji od deset drugih općina. Potom se manipuliralo mjestom sahrane žrtava genocida. Bio je čak pripremljen prostor kod Kladnja. Pa se onda manipuliralo ogromnim donatorskim sredstvima namijenjenim Srebrenici. Na sve načine je opstruiran povratak jer se nije investiralo u infrastrukturu, fabrike i niz drugih preduslova neophodnih za normalan život povratnika. Pa se prisjetite razapetih šatora ispred OHR-a i oko stadiona Koševo i zahtijeva za poseban status Srebrenice. Sve je nastavljeno nedavnim potpuno besmislenim bojkotom izbora.

Dakle, nikada „bošnjačka“ politika nije mislila o dignitetu žrtava genocida, već o tome kako ih instrumentalizirati u političke svrhe. Konačno, možda je vrijeme i da se postavi jedno heretičko pitanje – da li se Srebrenica zaista morala desiti!? Odgovornost zločinaca je neupitna i pred najvišim svjetskim sudovima detaljno istražena i presuđena. Ali, šta je sa odgovornošću bošnjačkih političkih i vojnih lidera!?

Ovdje bih ukratko problematizirao potrebu politike da manipulira žrtvama. Podsjetit ću na upozorenje Džordža Orvela (George Orwell)  da „..ko kontroliše prošlost – kontroliše budućnost“. Na ovoj liniji, naša sadašnjost je primjer namjere politike da kontrolom prošlosti građane drži taocima budućnosti. Zbog toga je njima stalo do održavanja stanja nerazriješenih zločina i događaja iz prošlosti, jer bi time prošlost zaista postala prošlost, a politika bi se morala početi baviti istinskim problemima sadašnjosti i budućnosti.

Ulaže se mnogo novaca  u relativizaciju događaja iz devedesetih u BiH, kako spriječiti relativizaciju?

Prvo treba identificirati one koji stoje iza poticanja relativizacije. Domaći akteri su dobro poznati, ali ono što iznenađuje je da se u tom kolu nalaze i međunarodni faktori. Strani donatori favorizuju pojedine organizacije koje su spremne odgovornost za zločine podijeliti na ravne časti, kao da svi nose isti stepen odgovornosti za zločine i kao da su iza zločina stajali isti motivi i ciljevi. Milioni eura su uloženi u propali projekat REKOM-a koji je išao tom linijom. Svakodnevno papagajski govore o „pomirenju“, a da uopće ne objašnjavaju značenje i sadržaj tog pojma i koncepta.

I danas se implementiraju neki projekti koji svojim sadržajem snažno doprinose relativizaciji zločina i zanemaruju stvarne uzroke i motive za rat protiv Bosne. Jedini način da se suprotstavimo relativiziranju ratnih događaja jeste potpuna istina zasnovana na neumoljivim činjenicama. Nažalost, ako se usudite da idete tim smjerom, bićete izloženi ignorisanju, prijetnjama ili etiketiranjima. Pogotovo je opasno kada se u taj proces uključe ljudi bez znanja, iskustva i bilo kakvih referenci za bavljenje izuzetno osjetljivim pitanjima suočavanja s prošlošću. Svojevremeno sam poticao neke novinare-istraživače da se pozabave tokovima donatorskih sredstava i iznosima koji su odobravani nekim organizacijama, kao i stvarnim efektima i rezultatima tako dodijeljenih sredstava. Nažalost, niko se nije usudio napraviti takvu analizu, niti otvoriti javnu debatu o tom problemu.

Koliko je važno za Sarajevo izgradnja spomenika na Kazanima?

Mislim da je pogrešno izdvajati Kazane od niza drugih, ništa manje stravičnih mjesta, gdje su ubijani nevini civili ili ratni zarobljenici. Ukoliko želimo graditi kulturu sjećanja kojom čuvamo uspomenu na nevino ubijene sugrađane širom države, onda se prema svakom mjestu, bez izuzetka ili izdvajanja neke lokacije da bi od nje pravili samo simbol stradanja, moramo sistemski odnositi prema onome što nazivamo spomeničkom kulturom kao integralnim dijelom kulture sjećanja. Naprimjer, ja sam 2001. godine bio jedan od inicijatora izgradnje spomenika ubijenoj djeci Sarajeva. Gradonačelnik je u to vrijeme bio gospodin Hamamdžić koji je formirao Inicijativni odbor. Međutim, promjenom politike i vlasti u Gradu Sarajevu promijenjen je Inicijativni odbor, izabrani su ideološki podobni i promijenjena je ideja spomenika, pa se od spomenika djeci cijeloga Grada, bez obzira u kojem dijelu Sarajeva su djeca ubijena, išlo na to da se taj prostor reducira na dio pod opsadom. Time su djeca Sarajeva koja su ubijena izvan linija opsade izostavljena, a time i zaboravljena.

Možemo li reći da je spomenička kultura u BiH postala jedan od najvažnijih alata etno-nacionalističkih politika?

Uvijek je spomenička kultura bila alat ideoloških, pa tako i etno-nacionalističkih politika danas i ovdje. Posmatrano kroz historiju, ne samo na primjeru izgradnje partizanskih spomenika na ex-jugoslovenskom prostoru koji su veličali otpor fašizmu, što nije sporno, potpuno je, uz par izuzetaka, zanemareno stradanje civila, kako od Njemaca tako i njihovih kvislinških pomagača – ustaša i četnika. Danas je samo promijenjena ideološka matrica. Spomenici se podižu i gdje treba i gdje ne treba. U njihovu estetsku vrijednost da ne ulazimo. Ovdje treba upozoriti da mnogi od tih spomenika nose poruke mržnje, a svojom namjenom nemaju nikakve veze sa istinom o događajima koje bi trebali obilježiti.

Kako je moguće da 25 godina nakon rata nemamo ozbiljno obilježavanje opsade Sarajeva, Mostara…. čini mi se tek od prošle godine ozbiljno obilježavanje genocida u Srebrenici. Ko je kriv za to?

Dvadeset godina opsade Sarajeva je obilježeno poznatim performansom kojeg je kreirao Haris Pašović pod nazivom „Sarajevska crvena linija“ i to je sve što se desilo u postratnom periodu. Ni taj događaj ne bi bilo moguće organizirati da nismo ustupili podatke o broju i imenima ubijenih građana Sarajeva. Ni prije, ni poslije nije bilo događaja koji bi komemorirali žrtve Sarajeva, ali i Mostara, Goražda, Bihaća… A krivica je isključivo na onima koji drže vlast, odnosno raspolažu budžetskim novcem. Jer, teško je od ljudi skromnog obrazovanja i s manjkom empatije i ideja očekivati da posvete pažnju tako važnim događajima iz nedavne prošlosti koji su trajno obilježili stanovnike mnogih gradova.

Desničarski mediji, kao i jednim dijelom bh. dijaspora, okarakterisali su vas kao izdajnika bošnjačkog naroda i manipulatora žrtvama rata. Zbog čega su brojevi poginulih osoba utemeljeni na činjenicama najveća prepreka kreiranju nacionalističkih mitova? 

Kada nemate utemeljene činjenice, a na drugoj strani niste spremni prihvatiti ono što je do sada empirijskim istraživanjem utvrđeno, onda su oni koji su me napadali svoje neslaganje iskazivali etiketiranjem, jer sam se usudio propitivati narativ iza kojega ne stoji ništa osim izmišljenih brojeva. Bio sam potpuno svjestan da će etnonacionalisti biti zbunjeni rezultatima našeg istraživanja kojim smo potpuno razotkrili manipulativnu i mitsku prirodu njihovog narativa i da će krenuti u obračun koji ne nudi nove činjenice kojima bi naše istraživanje bilo podvrgnuto konstruktivnoj kritici. Njihov najveći problem je bio što se mi nismo upustili u igru brojevima, što nismo prihvatili politički oktroirane istine, nego smo sve napore usmjerili na utvrđivanje identiteta žrtava i što nismo diskriminirali ubijene civile i poginule vojnike na etničkoj, vjerskoj, političkoj ili nekoj drugoj identitetskoj osnovi. Iza naših brojeva stoji identitet pojedinačne žrtve. Takvim pristupom prvo smo odbranili dignitet i etiku naučno-istraživačkog rada, a na drugoj strani definitivno spriječili pokušaje da se na sudbini smrtno stradalih građana ove države grade mitovi i nastavi održavanje podjela među građanima korištenjem ratnih žrtava za dnevno političke svrhe etno-političkih i religijskih elita.

Dakle, ušli smo u petnaestu godinu od dana kada smo objavili naše podatke. Do danas niko nije, mada su neki finansirani iz budžeta, ponudio nove činjenice koje bi demantirale rezultate našega istraživanja. Prema tome, ja sam kriv što sam nešto uradio, a nisu krivi oni koji, po funkcijama i novcu koji im je obezbijeđen od poreskih obveznika, nisu uradili manje-više ništa. Sve što sam radio najprije sam objavio u „Bosanskoj knjizi mrtvih“, a prije godinu dana učinio sam i online dostupnim, tako da svaki građanin koji posjeti web adresu www.mnemos.ba može upisivanjem imena provjeriti podatke o svakoj žrtvi rata, ali i niz drugih informacija. Dakle, kako ja mogu biti manipulator kada sam sve učinio javnim i jednostavno dostupnim i provjerljivim? Možda jesam izdao bošnjačke kleronacionaliste, ali sam siguran da nisam izdao istinu i građane naše države. Uostalom, vrijeme pokazuje ko je izdajnik i manipulator. Naravno, nije bilo nimalo prijatno proći kroz pritiske i prijetnje, omalovažavanja i optužbe.

Intervju je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

Predrag Blagovčanin
Autor 31.3.2021. u 11:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija