MISTERIJ CIJENE NAFTE

tačno.net
Autor 12.12.2014. u 17:55

MISTERIJ CIJENE NAFTE

Foto: (Sergei L. Loiko / Los Angeles Times)

Rusi su, naravno shvatili igru i prilagođavaju se novoj stvarnosti. Ovih dana ruski predsjednik, Vladimir Putin, u jednom je govoru pripremao naciju na turbulentne i teške dane koji dolaze. Južni tok odjednom je prestao biti interes Rusije, što je, kako se čini, zabrinulo Europu. Ona bi trebala jednu energetsku ovisnost zamijeniti drugom, ne nužno povoljnijom. I to u uvjetima vlastite ekonomske i političke krize, s neriješenim sukobom sjevera i juga, pri čemu se – po utjecaju na svjetska zbivanja – postupno svodi na američku koloniju. Istovremeno ulice mnogih europskih i američkih gradova sve češće sliče na pariške iz 1968. Tko preživi pričat će. I, naravno, zbrajati profite.

Piše: Milan Gavrović, Novossti

Po drugi put u novijoj povijesti cijena je nafte postala oružje kojim se iz temelja mijenjaju odnosi moći u svijetu. Prvi put to se desilo početkom 70-ih godina prošlog stoljeća i tada je bila riječ o sukobu rada i kapitala. Sada su u pitanju interesne sfere i dominacija nad svijetom. Sada, kao i nekada, javnosti se mažu oči navodnim ekonomskim objašnjenjima, koja nemaju veze sa stvarnošću. Tako se nekada tvrdilo da nafta mora poskupiti jer su postojeća nalazišta pri kraju, a novih više nema. Čuveni Rimski klub, elitno društvo svjetskih političara i bankara, tada je, na primjer, prognozirao da će do godine 2000. sve rezerve nafte u svijetu biti potrošene. Danas se tvrdi da nova tehnologija, tzv fracking, osigurava obilje nafte. Dakle, cijene gore, cijene dolje, sa svim planiranim i kolateralnim posljedicama.

       U godini 1973. svijet je potresla prva naftna kriza. Cijene su raketirale, a čak se i u Americi čekalo u redovima pred benzinskim crpkama. Pravi uzrok nije bila nestašica nafte, kako se tvrdilo, već pobuna na pariškim ulicama godine 1968., koja se prelila na dobar dio Europe, kao i klima stvorena protestima u Americi zbog rata u Vijetnamu. Dok je trajao ustanak u Parizu, predsjednik Charles de Gaulle potajno je putovao u Njemačku da s francuskim trupama koje su se tamo nalazile, dogovori njegovo gušenje. Francuzi na Francuze? Kako to poznato zvuči! Do toga, ipak, nije došlo, bura se ispuhala, ali je kapital odjednom postao silno popustljiv. Talijanski sindikati su, na primjer, izborili tzv. scalu mobile, sistem po kome se plaće stalno usklađuju s rastom cijena. Zvuči dobro? Ali kao i svako zamrzavanje ekonomskog stanja imalo je katastrofalne posljedice. Lira se toliko urušila, da su se umjesto sitnog novca na blagajnama trgovina uzvraćali bonboni. Kapital je bio prestrašen do kostiju, nastupilo je vrijeme sindikalnog trijumfa, a odnosi u raspodjeli toliko su se poremetili, da su profiti pali na minimum. Neki su čak tvrdili, na nulu.

       Trebalo je gotovo pet godina da se smisli rješenje. Ali ono je bilo maestralno. Izazvana je svjetska kriza, dakle nešto protiv čega se ne može boriti ni tvrdim sindikalnim pregovorima, ni štrajkovima, niti uličnim neredima koji mirišu na revoluciju. Bila je to naftna kriza, čiji je uzrok navodno bila viša sila. Tvrdilo se da će čovječanstvo uskoro iscrpsti sve dostupne izvore, pa je ono što je preostalo moralo biti skupo. I to iznimno skupo, pa je narednih godina cijena porasla i za deset puta. Ne treba objašnjavati da je cijena energije ugrađena u sve druge cijene, uključujući i cijenu rada, pa je nastupilo doba preračunavanja i velike preraspodjele. Svojevrsnog New deala, iako ga nitko nije tako nazivao. Odnosi uspostavljeni poslije revolucionarne 1968. više nisu mogli opstati, niti su se na bilo koji način mogli braniti. Tvrdilo se da svi moraju platiti cijenu krize.

       Ali, je li to bila istina? Velike naftne kompanije bilježile su ogromne profite, a u američke i britanske banke potekla je rijeka novca. Nafta se plaćala samo dolarima – to je praksa koja se do danas brani svim sredstvima, pa i vojnim – što znači da su Amerikanci diktirali igru. Povećana je važnost Izraela kao bliskoistočnog policajca, a enormno su porasli prihodi tzv. rentijerskih ekonomija kakva je, na primjer, Saudijska Arabija. Njihovi dolari ležali su u zapadnim bankama, pa je dio zemalja, u prvom redu Amerika, imao i ovce i novce. Kupovali su skupu naftu, ali Lesi se odmah vraćao kući. Točnije, dolari nisu ni napuštali njihove banke.

       Zarađivao je i Sovjetski savez, ali nedovoljno da plati goleme račune za vojsku, posebno za skupu avanturu u Afganistanu. A kada ga je zameo vjetar i nastupile Jeljcinove godine, mnogi su na Zapadu oblizivali prste. Rusija je postala zemlja bezakonja i teške bijede, dok su se na Zapad odlijevala njena bogatstva. Prema jednoj računici (na primjer ruskog filozofa i disidenta Aleksandra Zinovjeva) ruski gubici nakon poraza u hladnom ratu, bili su veći nego u vrućem, odnosno Drugom svjetskom. I to ne samo materijalni, već i demografski.

       Sada je cijena nafte ponovo ubitačno oružje u sukobu u kojem je oporavljena Rusija počela osporavati Americi ulogu jedine i neprikosnovene svjetske sile. Kina, zasada, nije izravno u igri.Vjerojatno se računa da bi pad Rusije rješio i taj problem, odnosno omogućio pritisak na Kinu s dvije strane, azijske i pacifičke. Sve što se prije poduzimalo, sve sankcije uvedene protiv Rusije zbog Ukrajine, bile su samo prazna puška, a za Europu i dvosjekli mač. Tek pojeftinjenje nafte, zasad za cijelu trećinu, pogodilo je u središte mete. Može se mirno zaboraviti uskraćivanje viza ruskim uglednicima, poljske jabuke ili hrvatske mandarine. Sada i Francuzi mogu mirno isporučiti Rusima naručene nosače helikoptera. U usporedbi sa cijenom nafte to su samo dječje igračke.

       Pri tome objašnjenja zašto Amerika odjednom postaje izvoznik, odnosno sve te priče o frackingu i novim metodama bušenja, nisu istinitije od onih nekadašnjih o iscrpljivanju svjetskih rezervi nafte. Ništa od toga nije zaista novo (jedino je tehnologija danas sofisticiranija), ali se nekada rijetko koristilo, jer jeftinija nafta nije nikome bila u interesu. Sada jeste. Koliko jeftinija? Odgovor ne ovisi ni o tehnologiji, niti o ekonomiji, već samo o politici. Ako se razvikani fracking počne primjenjivati i na Bliskom istoku, nafte će biti kao u priči. Pritisnuti novom američkom konkurencijom bliskoistočni dobavljači ne smanjuju proizvodnju. Nekada je strašni OPEC (naftni kartel zemalja proizvođača) skoro svakodnevno brojao barele, kako prevelika ponuda ne bi ugrozila rast cijena. Danas se te iste zemlje ponašaju po pravilima blagdanske rasprodaje. Veži konja gdje ti gazda kaže.

       Rusi su, naravno shvatili igru i prilagođavaju se novoj stvarnosti. Ovih dana ruski predsjednik, Vladimir Putin, u jednom je govoru pripremao naciju na turbulentne i teške dane koji dolaze. Južni tok odjednom je prestao biti interes Rusije, što je, kako se čini, zabrinulo Europu. Ona bi trebala jednu energetsku ovisnost zamijeniti drugom, ne nužno povoljnijom. I to u uvjetima vlastite ekonomske i političke krize, s neriješenim sukobom sjevera i juga, pri čemu se – po utjecaju na svjetska zbivanja – postupno svodi na američku koloniju. Istovremeno ulice mnogih europskih i američkih gradova sve češće sliče na pariške iz 1968. Tko preživi pričat će. I, naravno, zbrajati profite.

 

tačno.net
Autor 12.12.2014. u 17:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija