MISTERIJ NESTANKA ŠEMIĆA ĐULSE

Autor 4.8.2011. u 10:55

MISTERIJ NESTANKA ŠEMIĆA ĐULSE

Ljeto na rotimskoj visoravni zna biti pretoplo i suho. Često, skoro svake godine, zadnje kiše ranog ljeta, kratke i snažne kao iznenadni izlivi nebeskog bijesa, padnu do sredine šestog mjeseca i od tada i zemlja i bilje i domaća živina i rotimski težak, vape za kapljom vode bez koje svemu prestaje razvoj, a nastupa brzo i nezaustavljivo propadanje.

I Šemići, kao i ostale rotimske porodice, očajni i bojažljivi gledaju u nebo s praznom nadom da će im molitve biti uslišene. Cima krompira usuho vene, izdanci luka su požutjeli, paprike zakržljale i crne, a zemlja, na kojoj je trebala niknuti djetelina, isušena je, ispucala, s manjim i većim brazdama u kojima se razvijaju očito posebno izdržljive kolonije velikih i crnih poljskih mrava.

Ali život ne pita. Šemići se spremaju da na svome gumnu razviju žito i znano je da dnevno vrijeme po ovoj ljetnjoj vrevi nije pogodno za takav posao. Ustajala atmosfera i vreva ne daju da je pljeva lakša od žita, već se čeka kasno poslijepodne kad sa Alićušića brda dune laki povjetarac bez kojeg ni jedno predvečerje, pa ni toplo ljetno, ne može da prođe.

„Zemlja odahnjuje što sunce zalazi.“ – govorio bi Selim, starac od preko sto kila, što mu noge otkazuju, a dolazi pratiti sve agrarne poslove i stalno sjetuje i savjetuje mlade Šemiće iako često sasvim nepotrebno, bučno i suvišno.

Selim je najstariji od Šemića. Njegov otac, Ibro, umro je u dubokoj starosti prije desetak godina. Bio je deblji i krupniji nego on, a osam zadnjih godina života nije mogao na noge. Zato bi sve poslove koje je završavala obitelj na polju, u kući ili štalama, pratio galamama i povicima baš kao i Selim sada. Kod svih Šemića vidne su tako njima prirođene pojave u izgledu: zdepatost i suvišne kile. Glave su im od djetinjstva već krupne, noge starenjem zakržljaju, a vilične su kosti nesrazmjerno velike i snažne, naročito čvorave i istaknute pri glasnom jedenju.

Tako je rotimska dolina, u svojoj sveukupnosti, održavala i svojevrsno podudaranje loših ljudskih osobenosti i karakteristika ovdašnje prirode: škrta, suha i sterilna vegetacija naspram bremenitih, neproduktivnih i lijenih ljudi.

Koga je još bilo od Šemića familije na Šemića gumnu na vršenju žita?

Saja: Selimova druga žena. S Dubrava oid Peca. Nekad davno udata u Rotimju bez svoje volje. Tiha, poslušna i jedina radna žena, iskrivljena od tereta, stara, istrošena i skriveno nezadovoljna s kletvom sudbinom da vas vijek provede pored čangrižljivih i namćornih Šemića. Nekad, kažu, bila je mirna i lijepa djevojka, od svake koristi. Još uvijek je mirna i vrijedna, a od negdašnje ljepote ostale su joj jedino sajajne, zagasito plave oči, krupne i svijetle, ali beskrajno tužne, kao u nepravedno prebijena psa.

Sa Sajom Selim je imao dva sina: Sulejmana i Ramiza, bačene na Šemiće, a s prijašnjom umrlom ženom Razom, mentalno i tjelesno zaostalu kćer Đulsu.

Sad, kad lagani povjetarac sa Alićušića brda označava da je sunce zašlo za Hum, Šemići pljeve žito i razabiru ga. U mukloj, radnoj tišini, čuju se samo tupi udari zrna žita o tle i povremeno Selimovo negodovanje zbog načina i brzine kojom se radi. Prema kućama Gadara, na dnu doline, predvečernji lahor raznosi laku pljevu, svaku ponaosob okrećući oko njene osi a posljednja, crvena sunčeva svjetlost, učini ih poput sićušnih toplobojnih latica nekog egzotičnog cvijeta razbacanih u zrak.

Za pljevom trči Đulsa, puštajući neartikulisane zvukove radosti i oduševljena. Trudi se da rukama dosegne onu pljevu koju je toplo strujanje povjetarca podiglo naviše u zrak i tako cijelim tijelom stremi uvis i poskakuje. Na objema rukama, rođenjem, palci su joj osakaćeni. Nedostaju nokti, pa se prsti doimaju kao nepotrebni i ružni patrljci.

Selim zna da nema mogućnosti da je natjera na rad pa se još više dreči na svoju ženu, Ramiza i Sulejmana. Oni šutke rade.

Svi su primjetili kako u jednom trenutku pljeva oteža i poče padati sa žitom na određeno mjesto na gumnu. Odmah potom, na veliko zaprepaštenje svih, komadići pljeve počeše da se kreću suprotno od Gadara kuća u kom smjeru vjetar nikad ne duva. To više nije povjetarac, već sve jače i jače zračno pomjeranje koje ih zaustavi u radu, a Selim, začuđen, usta sa šćemlije ukočen na svojim nestabilnim nogama. Lice mu se na golemoj glavi izbora od straha kad pogleda prema šumarku košćela ispred Gadara kuća.

Iznad najviših grana stabala, odnekud od pravca sjeverozapada, nevjerovatan leteći objekat nadvi se nad Strane, veliku njivu ispod Šemića gumna. Ogromnog, spljoštenog oblika, u vidu izduženog diska, bacao je dugu, tamnu sjenu od mahalskih kuća prema istoku. Već zamrlu sunčevu svjetlost nadvladaše usmjereni snopovi svjetla s tajanstvene letjelice i ona zaslijepi sve Šemiće da se oni od straha i zaprepaštenja skljokaše na tle.

Neka čudna, snažna, mračna, nepojmljiva i straobna sila zamrači im umove i oni trenutno izgubiše svijest.

Niko od Šemića, niti od ostalih seljana što su radili po okolnim njivama, nije vidio kako je Đulsu u prestravljenom trku da se dokopa gumna gdje su bili njeni ukućani, spopao titravi, elektronsko nabijeni, laserski snop visokog magnetizma, istovremeno je usisavajući u utrobu misteriozne, ovalne letjelice.

Niko nikad na rotimskoj visoravni nije uspio objasniti šta se zaista zbilo iznad Šemića gumna, a misteriozni savršen krug spržene zemlje s vrha Strana, mjesta odakle je usisana nesretna Đulsa, i do današnjeg je dana ostao nepromjenjiv i jalov za bilo kakav vegetativni razvoj. Ovaj se misteriozni nestanak Đulse Šemića dogodio vrućeg ljeta 1867. godine na Rotimlji, hercegovačkom selu pored dubravske visoravni.

A kakvo bi ogromno iznenađenje bilo za rotimske težake da su kojim slučajem mogli imati uvid u sadržaj jednog od tajnih izvještaja koji je u washingtonski ured za klasifikaciju ekstremnih slučajeva preporučeno došao iz podružnice te američke federalne agencije smještene u Los Alamosu, saveznoj državi New Mexico. U tom izvještaju, pristiglom u martu 1990. godine, između ostalog stoji:

„ … Nepoznato je da li ima povezanosti između viđenih i prijavljenih NLO letjelica iznad padina planine Sacramento, sjeveroistočno od najvišeg vrha Sierra Blanco, i nepoznate mentalno zaostale osobe, koja se, odmah nakon pojave i nestanka viđenih letjelica, pojavila pored lokalnog restorana na autoputu Las Cruzes – Roswell. Osoba je u opštem strahu i zbunjenosti izgovarala riječi i rečenične sklopove za koje je naknadno ustanovljeno kako pripadaju jednom od balkanskih naroda. Bitno je naglasiti kako je njeno cijelo tijelo puno rana i ožiljaka koji upućuju na mogućnost da su nad njom vršeni eksperimeni nepoznate prirode i obima, a da se za oštećenost ili prirodnu zakržljalost njenih ručnih palčeva ne može sa sigurnošću reći da li su nastali pomenutim bioeksperimentima ili je u pitanju prirodni nedostatak…“

S još nekim zaključcima, pretpostavkama i nepoznanicama slučaj Sacramento je arhiviran a da u njegove spise nikada neće doći riječi lokalne hercegovačke gange koju su rotimljani spjevali još onog davnog ljeta iz 1867. godine:

Jadnih Šemića, jadnijeg Selima,   

S neba strašna morija         

Šćepa Đulsu    

Šćepa Đulbehara 

Autor 4.8.2011. u 10:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija