MIT O PROLJEĆU

Vjekoslav Perica
Autor/ica 11.6.2021. u 10:27

Izdvajamo

  • Kako sam i sam bio student splitskog Pravnog fakulteta, ponosan sam što sam desetak godina kasnije sjedio u istim klupama i učionicama gdje su bili ovi velikani Hrvatskog proljeća. Također sam, tada u prvom razredu gimnazije, bio mladi zaneseni proljećar. Mi smo svi iz naše škole, naime, tada čitali roman Henrija Millera „Crno proljeće“ (o obratnicama, rakovoj i jarčevoj, da i ne govorimo). Krijumčarili smo i prenosili s koljena na koljeno izlizanu knjigu iz gradske biblioteke a Udba nam je stalno bila za petama zbog sumnje na organiziranu distribuciju pornografije kojom se podriva socijalističko samoupravljanje.

Povezani članci

MIT O PROLJEĆU

Arhivska fotografija SD

“Sjećam se da su me kad sam trebao prijeći granicu carinici upitali imam li nešto za prijaviti, i ja sam odgovorio: Želim prijaviti sebe kao izdajnika ljudske vrste.”  Henry Miller, Crno proljeće

Ove post-pandemijske 2021. godine samostalna demokratska europska Hrvatska slavi pedesetu obljetnicu liberalno-demokratskog pokreta nazvanog Hrvatsko proljeće. Zanimljiva koincidencija, u to je vrijeme, naime, u komunističkoj Jugoslaviji bila epidemija velikih boginja (variola vera). Ali taj nesretni virus, kao i nesretni pokret Hrvatsko proljeće, protiv čelične pesnice Titovog totalitarnog jugoboljševičkog režima nije imao šanse. „Marš svi na vakcinu!“, zagrmio je jugoslavenski maršal. I epidemija je brzo kapitulirala. Baš kao i pokret hrvatskih proljećara kad je maršal očitao vodstvu lekciju u Karađorđevu a Udba razjurila sljedbenike. Oni su se međutim tada preobrazili u mučenike i dvadeset godina kasnije vratili kanonizirani kao sveci i apostoli novog hrvatstva pod kojim i danas uživamo a svijet nam se divi toliko da posebne kriminalne tribunale samo za nas osnivaju i kleveću nas udruženim zločinačkim pothvatima.

Ovaj liberalno-demokratski, a ne nacionalistički i šovinistički (kako su ga oklevetali jugo komunisti i velikosrbi) pokret nazvan Hrvatsko proljeće, ne treba miješati s marginalnim događajem poput takozvanog Praškog proljeća. Ništa se važno u to vrijeme nije u tadašnjoj Čehoslovačkoj dogodilo. Samo su kao i uvijek Česi imali dobre veze na Zapadu pa su se znali reklamirati. Balkan je, kao i uvijek, bio neshvaćen, orijentaliziran. Ljudi se iskažu u punome sjaju talenta tek kad odu odatle a kad velike stvari pokušaju iznutra, to historija ne prepozna kao prinose civilizaciji.

O jednoj značajnoj epizodi iz tog slavnog vremena prije pola vijeka, ovih dana piše Slobodna Dalmacija, nekad slavni hrvatski i jugoslavenski a danas oronuli lokalni splitski dnevni list. U podužem tekstu pod naslovom: „Prije pola stoljeća digli su svoj glas protiv hegemonije u komunističkoj Jugoslaviji, a zbog toga su bili proganjani i zatvarani. Upoznajte splitske studente sudionike Hrvatskog proljeća,“ splitski list donosi nove priloge za historiju Hrvatskog proljeća kao preteče demokratskih promjena i državne samostalnosti maksimalnog suvereniteta da ne spominjemo uspješnu ekonomsku kapitalističku tranziciju iz sjajnih devedesetih koju oni koji ne vole (svaku i svakakvu) Hrvatsku nazivaju kriminalnom privatizacijom.

Tekst opisuje domoljublje, hrabrost i vizionarstvo grupe studenata splitskog Pravnog fakulteta. Kao i njihove kolege u Zagrebu, ovi su studenti zagovarali da Hrvatska ima vlastitu diplomaciju i vojsku. Pa da oni odmah s fakulteta mogu u ambasadore i generale a ko je budala neka uči i ide na zavod za zapošljavanje. Članak ističe vrlinu i pobožnost profesora koji su studente podržali u organizaciji štrajka solidarnosti s pokretom hrvatskih sveučilištaraca i potpore hrvatskoj državnoj samostalnosti. Ovi su profesori domoljubi bili u većini, barem tako tvrde nakon 1990. Samo su dva profesora bili protivnici nacionalista i 1971. i 1990. i poslije, ali oni nisu dobro poznavali situaciju jer su bili odsutni duhom. Previše su se bavili svojim poslom i objavili u samo godinu dana više svjetski priznatih znanstvenih radova nego svi ostali profesori zajedno u cjelokupnim karijerama.

Članak opisuje i potresna svjedočanstva o progonima, stradanjima i križnim putovima koje su ovi vitezovi demokracije po slomu Hrvatskog proljeća iskusili pod jugoslavenskim totalitarizmom. Ali ima boga, on je pomogao Hrvatima 1991., kada su ovi vrli hrvatski muževi postali državnici, gradonačelnici i veleposlanici mlade hrvatske države. Utrli su put procvatu samostalne demokratske Hrvatske u kojoj danas Hrvati uživaju bog svoga i plaćaju porezom državnu religiju a hrvatskim Srbima je neupitno bolje nego onima u Srbiji. Ali borba još nije završena, eno Srbija se naoružava, a u Zagrebu su na vlast došli boljševici.

Kako sam i sam bio student splitskog Pravnog fakulteta, ponosan sam što sam desetak godina kasnije sjedio u istim klupama i učionicama gdje su bili ovi velikani Hrvatskog proljeća. Također sam, tada u prvom razredu gimnazije, bio mladi zaneseni proljećar. Mi smo svi iz naše škole, naime, tada čitali roman Henrija Millera „Crno proljeće“ (o obratnicama, rakovoj i jarčevoj, da i ne govorimo). Krijumčarili smo i prenosili s koljena na koljeno izlizanu knjigu iz gradske biblioteke a Udba nam je stalno bila za petama zbog sumnje na organiziranu distribuciju pornografije kojom se podriva socijalističko samoupravljanje.

Danas, zahvaljujući Hrvatskom proljeću i ideologiji hrvatskog etno-klerikalnog nacionalizma, imamo Internet. Ovaj nam medij daje priliku rezimirati Hrvatsko proljeće u polustoljetnoj perspektivi a uz to ocijeniti i trideset godina dostignuća hrvatske samostalnosti i demokracije.

Vox populi o takozvanom Hrvatskom proljeću

U komentarima čitatelja pod tekstom „Prije pola stoljeća digli su svoj glas protiv hegemonije u komunističkoj Jugoslaviji, a zbog toga su bili proganjani i zatvarani. Upoznajte splitske studente sudionike Hrvatskog proljeća,“ (Slobodna Dalmacija, 9. lipnja, 2021.) nalaze se i sljedeći prilozi:

Darinko:

„Ispunila vam se želja, gospodo studenti, jer sada imate državu koja ne vridi ni pišljiva boba!“

Fabo:

„Kao prvo, Juga je bila socijalistička a ne komunistička, a drugo, vratite stanove šta ste ih dobili u ono doba!“

Mare:

„Jedno dite mi je na Zapadu a drugo na birou za nezaposlene, iman ja Hrvatsku, bljak…“

Marija:

„izmišljotina cilo to takozvano rvacko proliće i šta vrime više odmiće i šta je manje živih svidoka toga vrimena izmišljotine se sve više umnažaju…“

Ivica:

„ha,ha, da neko proljeće, a sićam se lita i feštavanja,na sve strane,onda na postirske fraje zapiva zadnji put neki tip,kasnije ga se više nije čulo,virujte mladi guštali život,jedini u tzv istočnom dijelu europe imali pasoše i mogli i jesu potovali po cilom svitu,ko je ima pinez,ljubav i radost na sve strane,ti tzv prolječari hrvatski,srpski i iz ostalih republika prošli neprimječeno osim nekih koji su inaće imali gene,valjda iz ljubavi sa švabama i ustašama,a eto danas ih se skoro nitko i ne sića,nažalost pol miljuna hrvatskih građana,najvridnijih imaju sada domovine po irskama,bože dragi ča su nam učinili ,oprosti im nisu znali ča činidu,…..“

Filip:

„Distorzični mit o Proljeću postaje labav činjenicom da je takav sustav producirao takve studente koji su, kako god, razmišljali i djelovali. I, koliko mogu procijeniti, nikad više. Ni poslije ’91…„

Vjekoslav Perica
Autor/ica 11.6.2021. u 10:27