Mitski tekst Borisa Dežulovića: Sokratova smrt ili Tragédia do Sarriá

Boris Dežulović
Autor 19.6.2014. u 14:55

Izdvajamo

  • Njegova je generacija bila zadnja kojoj je radost igre bila važnija od brojki na semaforu, bili su posljednja Garrinchina djeca. Nakon katalonske tragedije Brazil više nikada neće biti isti: veliki je Telê Santana razapet jer je kod 2:2 igrao napadački i tražio treći gol, iako je za polufinale bilo dovoljno i neriješeno, a Brazilci će Mundijal konačno osvojiti 1994., osvetivši se Talijanima na penale, nakon 0:0 u najgorem i najdosadnijem finalu u povijesti. Svjetska sila ponovo su postali tek kad su najzad odustali od Sokratove filozofije, pa radost igre sapeli u europski, upravo grčki rezultatski sofizam.

Povezani članci

Mitski tekst Borisa Dežulovića: Sokratova smrt ili Tragédia do Sarriá

Njegova je generacija bila zadnja kojoj je radost igre bila važnija od brojki na semaforu, bili su posljednja Garrinchina djeca. Nakon katalonske tragedije Brazil više nikada neće biti isti: veliki je Telê Santana razapet jer je kod 2:2 igrao napadački i tražio treći gol, iako je za polufinale bilo dovoljno i neriješeno, a Brazilci će Mundijal konačno osvojiti 1994., osvetivši se Talijanima na penale, nakon 0:0 u najgorem i najdosadnijem finalu u povijesti. Svjetska sila ponovo su postali tek kad su najzad odustali od Sokratove filozofije, pa radost igre sapeli u europski, upravo grčki rezultatski sofizam. U toj formaciji za filozofe i revolucionare nije bilo mjesta: skončao je naposljetku nasukan u plićaku alkohola, pijući iz Sokratove čaše, osuđen od Atenjana da kvari omladinu i ne štuje bogove. Kad ga je na kraju izjela ciroza jetre, a kolege doktori mu ponudili transplantaciju preko reda, odbio ju je elegantno, niti ne gledajući, petom, uposlivši u praznom prostoru nekog siromaha u mnogo izglednijoj poziciji

Piše: Boris Dežulović- Jutarnji list 

– Tako se, Ehekrate, predstavio naš prijatelj: to je bio završetak čovjeka koji je, kao što mi smijemo tvrditi, od svih suvremenika koje smo upoznali bio najbolji.

Tim riječima u glasovitom je Platonovom djelu o besmrtnosti duše Fedon iz Elide završio svoju pripovijest o Sokratu i njegovoj herojskoj smrti u tamnici, gdje je slavni filozof ispio otrov odlučivši umrijeti svojom voljom, a ne slovom nepravičnog zakona, osuđen od Atenjana zato što im kvari omladinu i ne štuje bogove. Nepravda, a ne čaša s otrovom – jasno je to i Fedonu i Platonu – ubila je staroga Sokrata. “Bolje je trpjeti nepravdu, nego je kome činiti”, govorio je cijeli život poštujući zakon nad sobom, a traživši pravdu nad zakonom.

Dvije hiljade i četiri stotine godina kasnije, u São Paulu umrijet će drugi najpoznatiji Sokrat u povijesti. Nije njemu, kažu, glave došla nepravda – pričat će se kasnije da ga je ipak ubila čaša – ali ja u cijelom životu nisam vidio veće nepravde od one koju u Brazilu i danas zovu Tragédia do Sarriá, i koja je brazilskom Sokratu označila život i započela dugo, tiho tridesetogodišnje umiranje.

Živim bojama pamtim: bilo je sedam manje kvarat toga ponedjeljka, 5. srpnja 1982. godine, kad je na Easpanyolovom Estadio de Sarriá u Barceloni Marco Tardelli jednu loptu iz okreta zapucao ravno prema brazilskom vrataru Valdiru Peresu, prepredeni je talijanski prevarant Paolo Rossi skrenuo u mrežu, a stasiti, bradati Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira krsnog imena Sócrates potrčao za izraelskim sucem Abrahamom Kleinom visoko podignutom rukom tražeći ofsajd.

Ista je to bila visoko podignuta lijeva ruka s pruženim kažiprstom upozorenja kakvu ću koju godinu kasnije, kao student povijesti umjetnosti, vidjeti kod umirućeg, zapanjujuće identičnog stasitog i bradatog filozofa, okruženog uplakanim Platonom, Apolodorom, Kritonom, Fedonom i ostalima iz grčkog veznog reda, na onoj glasovitoj slici francuskog klasicista Jacquesa-Louisa Davida – “Sokratova smrt”.

Tada sam shvatio da sam Sokratovu smrt već vidio nekoliko godina ranije, na stadionu Serriá u Barceloni. Samo što tamo nije bilo ni nepravičnog zakona, ni ofsajda, već samo Sokrata, Atenjana i Rossija, i Rossijeva trećeg gola toga poslijepodneva. U odlučujućoj utakmici za polufinale Mundijala u Španjolskoj, jednoj od najvećih u povijesti, Italija je pobijedila Brazil rezultatom 3:2, a uplakani je Arthur Antunes Coimbra znani i zvani Zico ožalošćenom svijetu i široj rodbini objavio kako je “umro nogomet”.

Photo: www.4dfoot.com

Tupo smo, sjećam se, zurili u ekran, zbunjeni poput legendarnog Manuela Francisca dos Santosa, zvanog Garrincha, “ptičica”, koji nikad nije znao za rezultat niti gledao u semafor, već samo igrao. S brazilskom reprezentacijom u životu nije izgubio utakmicu, sve dok nakon jedanaest godina i pedesetak mečeva konačno na Mundijalu 1966. nisu poraženi od Mađarske, nakon čega je Garrincha – pričao mi Sinan Gudžević – u djetinje iskrenom čudu gledao suigrače kako mu plačući tumače nekakav nerazumljivi koncept rezultata i poraza.

Bili smo tako, baš poput Garrinche, posve sigurni da je riječ o nesporazumu, nečijem grubom previdu, ili nekom od onih filmskih trikova, kao u tada popularnom horroru “Petak, 13.”, kad na kraju filma gledatelji u kinu već ustaju i oblače kapute, a Jason odjednom iskoči iz vode i povuče Alice u jezero. Jednako smo i mi čekali da se na stadionu Espanyola iznenada, usred talijanskog slavlja, pojavi iz svlačionice Sócrates, otme navijačima onu loptu što ju je Dino Zoff nakon posljednjeg Kleinova zvižduka napucao na tribine, pa na stravu i užas Talijana petom proigra Zica za 3:3 i produžetke.

To se, jasno, nije dogodilo, ni tada niti ikad više, na špici visokobudžetnog horrora “Ponedjeljak, 5.” ostao je do kraja rezultat Brazil-Italija 2:3, Sócrates 12., Falcão 68.; Paolo Rossi 5., 25. i 75., nije bilo produžetka ni drugog dijela, Italija je otišla u polufinale, pa u finale, i sa Rossijevih šest uzastopnih golova uzela svoju treću titulu. A Brazil Telêa Santane u svlačionicu, pa iz nje ravno u legendu, kao najbolja generacija svih vremena – nakon Puskasove Mađarske – koja nikad nije uzela Svjetsko prvenstvo.

Ni do tada niti ikad kasnije, rekoh, nisam vidio takvu sokratovsku, suštinsku nepravdu, negaciju etike same, a ne tek čovječje, sofističke etičke forme. Nije Brazil, naime, izgubio zbog atenskih sudaca i njihovih zakona – sudac je, najzad, pred kraj čisti Antognonijev gol za 4:2 poništio zbog ofsajda, iako su čak dva Brazilca bila ispred lopte, i da onaj Isidorov udarac glavom u 89. minuti nije završio na gol-liniji, u najčudesnijoj obrani života velikog Dina Zoffa, u polufinale bi umjesto Talijana otišli Brazilci.

Photo: i.huffpost.com

Nije, dakle, bila riječ o običnoj ljudskoj, dakle razumljivoj nepravdi. Da je Santanina momčad, uostalom, izgubila sudačkom krađom, da je u posljednjoj sekundi onaj Zicov balun izravno iz kornera, recimo, umjesto na gredi završio u mreži, a Klein svirao kraj dok je još letio prema šesnaestercu – kao što mu je četiri godine ranije u Argentini čuveni velški sudac Clive Thomas poništio pobjedonosni gol glavom protiv Švedske, svirajući kraj utakmice dok je lopta išla prema mreži – bilo bi nam svakako lakše.

Kad imaš sedamnaest i navijaš za Brazil, treba ti neki Clive ili Klein, nekakav ti Maksimović treba da bude kriv što je Brazil ispao. Kad imaš sedamnaest, ne razumiješ još Sokratovu etiku, ne shvataš da je pravda sva čovjekova i da je nema u bogova. Po njihovom zakonu, a ne po ljudskom, Brazil Telêa Santane, koji je do tada nanizao četiri impresivne pobjede postigavši trinaest golova, svakako najbolja jedanaestorica koju sam vidio – Peleovih jedanaest ne pamtim, a Guardiolina Barcelona će se pojaviti dvadeset pet godina kasnije – ispao je od grozne Bearzotove Italije, koja je do odlučujuće utakmice četvrtfinalne grupe s Brazilom stigla s bijedna četiri gola iz četiri bijedne utakmice, prošavši prvu fazu Mundijala bez pobjede, s tri unjkava remija, zahvaljujući tek jednom golu više od nesretnih Kamerunaca.

Zato takve nesreće fatalisti pripisuju “na pravdu boga”, zbog takvih utakmica, najzad, postoje filozofi. Tko bi ih drugi mogao objasniti, tko bi ih, kako ono reče Marx, mogao promijeniti? Zato je valjda, bogovi će znati, onaj siromah iz malog brazilskog gradića Beléma do Pará, što je od neimaštine bježao u djela antičkih filozofa, svoja tri sina nazvao Sófocles, Sóstenes i Sócrates, dodavajući im, da ne bi bilo zabune, pridjev Brasileiro, “brazilski”.

Mi smo pak imali sedamnaest, i nepravde kojima smo do tada svjedočili bile su nam nekako samoobjašnjive, kao siguran azil od velikog, nepoznatog strašnog svijeta koji nas je u jesen čekao u kasarnama i studentskim domovima. To smo toplo utočište imali u pravednom gnjevu zbog Maksimovićevog produžetka utakmice Olimpija-Partizan, Hrubeschovog faula nad Pudarom u prvoj utakmici s Hamburgerom ili nedosuđenog penala nad Šurjakom u revanšu protiv PSV-a. Svakom smo svom porazu imali krivca i nikad do tog ponedjeljka u Barceloni nismo vidjeli kako kozmička nepravda zaista izgleda.

Nije je do tada vidio ni onaj treći sin siromaha iz Beléma do Pará, što je igrao za Botafogo, slušao Johna Lennona i studirao medicinu. Istina, na prethodnom Mundijalu, u Argentini, Brazil je u istoj fazi, u smiješnom formatu s četvrtfinalnim grupama, ispao samo zbog gol-razlike. Niti je to, međutim, bila kozmička nepravda – bila je samo obična sportska, domaća Argentina svoj je odlučujući meč igrala četrdeset pet minuta nakon Brazila, pa nakantala Peru s više nego dovoljnih 6:0 – niti je Sócrates uopće bio tamo: od Svjetskog prvenstva 1978. odustao je zbog ispita na fakultetu!

Ono što se dogodilo četiri godine kasnije, 5. srpnja 1982., bilo je nešto posve drugo. Najbolji Brazil kojega smo ikad vidjeli ispao je od najgore Italije koju ćemo ikad više vidjeti, a da nije pri tom bilo ni crvenog kartona ni izmišljenog penala, ni namještene gol-razlike: nije Klein produžio utakmicu sve dok Rossi ne zabije treći gol, nije ga zabio ni nakon ofsajda, ni nakon faula nad Peresom, niti je, najzad, Italija prošla kantajući Peru. Bila je to jednostavno čista, neobrađena i nerafinirana Svemirska Nepravda, ona od čijih je čestica sav poznati svijet, i sav život što nam je počeo na isteku toga vrelog španjolskog ljeta.

Photo: www.sfexaminer.com

Da bi nam stvari bile jasnije, Santanin je Brazil, s druge strane bijelog ekvatora na stadionu Sorriá, bio upravo onakav kakvoga smo svi kao klinci zavoljeli i voljeli gledajući Rivelina i Jairzinha – radostan, lepršav, razigran i duhovit. Vidjeli smo i Zicove škarice, i Júniorove driblinge, i Falcãova sombrera, i Éderove bombe. I čuvenu “zlatnu petu”, do danas najčuveniju petu svjetskog nogometa, jedinog doktora medicine koji je ikad zaigrao na Mundijalu, visokog bradatog igrača što je izgledao baš kao iz onog kultnog Monty Pythonovog skeča s finalom svjetskog prvenstva za filozofe između Wittgeinsteinove Njemačke i Aristotelove Grčke, u kojoj je kapetan bio visoki, bradati igrač s brojem deset – otac zapadne filozofije, atenski fantasista Sokrat.

I “brazilski Sokrat”, Sócrates Brasileiro, onaj Sampaio de Souza Vieira de Oliveira, bio je kapetan reprezentacije, i razlikovao se samo po broju na dresu: ovaj je Sócrates bio “osmica”. A njegov pak Brazil podjednako pakleno zabavan i duhovit kao Monty Pythonova Grčka – koja je, nota bene, u glasovitom skeču pobijedila smrtno ozbiljne Nijemce onako kako već Grčka pobjeđuje, 1:0, golom Demokrita glavom.

Vidjeli smo tako u Španjolskoj pravu brazilsku magiju iz mitova o Garrinchi, od propuštanja lopte kroz noge, krivog oka, lomljenja lopte i dodavanja ramenom, do žongliranja, tunela i rašlji, izvornu nogometnu sambu koju je UNESCO tada, da je bilo pameti, trebao zaštititi, u kojoj umjesto igrača trči lopta, pa se bjesomučno i prostom oku nevidljivo odbija o prsi i pete kao na fliperu, da bi odjednom između nečijih nogu bila ispaljena u široko rastvoren prazni prostor, gdje bi se na užas vratara odnekud pojavio Serginho.

Nikad više takav 4-2-3-1 – reći će patetično nostalgičari – s Leandrom i Júniorom cijelom dužinom aut-linija, i veznim redom Falcão-Cerezzo-Zico-Éder, a iznad svih, mislim doslovno iznad svih, sa svoja 193 centimetra, veličanstvenim Doktorom, Magraom, Velikim Mršavcem, kako su sve zvali Sócratesa Brasileira.

Bili su svi oni velike zvijezde – Falcão, Kralj Rima, nakon četrdeset godina donijet će Romi talijansko prvenstvo, kasnije će mu se tamo pridružiti i Cerezzo, kao što će se i najveća brazilska zvijezda Zico pridružiti Ivici Šurjaku u Udineseu, da se time hvalimo kao da sami vlastonožno igramo sa Zicom – ali mi smo ipak najviše voljeli doktora Sócratesa.

Mi, sedamnaestogodišnjaci pred fakultetom koji ćemo to ljeto posljednji put zajedno gledati Mundijal, a on – genije s GoogleEarthovim pregledom igre, koji, kako reče Pele, ima bolji pas petom nego većina igrača prednjim dijelom kopačke, ali i intelektualac s diplomom, koji je studirao medicinu igrajući nogomet, što bi se jezikom samoupravnog socijalizma reklo “uz rad”, i prvi profesionalni ugovor s Corinthiansima potpisao tek nakon što je diplomirao.

On, boem koji je čak i na Mundijalu u Španjolskoj pio alkohol i pušio dvije kutije cigareta dnevno, ali i latinski revolucionar koji je svom sinu dao ime Fidel, javno istupao protiv brazilske vojne hunte, osnovao u Corinthiansu pokret Democracia Corintiana s jednakim pravom glasa za čistačicu i predsjednika kluba, pobunjenik koji je na dresu, tamo gdje danas stoje reklame banaka i kladionica, nosio natpis “Demokracija!”. A mi – srednjoškolci s upravo izašlim Johnnyjevim Filigranskim pločnicima u ruksaku, na putu za Katmandu, “prokleta mogućnost izbora/mora da postoji”.

Imali smo sedamnaest. Zar smo uopće imali izbora?

Tragediju na Sorriji doživjeli smo zato vrlo osobno, kao našu privatnu grčku tragediju: naš je Sócrates igrao je za najveće brazilske klubove, bio glava i peta najboljeg Brazila od Pelea do danas, a nikad u cijeloj klupskoj i reprezentativnoj karijeri nije osvojio nijedno prvenstvo Južne Amerike, nijedno Svjetsko prvenstvo, čak nijedno jedino prvenstvo Brazila. Nama je, međutim, to padalo teže nego njemu.

“Izgubili smo boreći se za ideale”, objašnjavao nam je poslije. “Možete to usporediti s današnjim društvom. Izgubili smo svaku čovječnost, ljude danas pokreće samo rezultat. Na utakmicu idu da vide rat, i pobjeda je jedino što ih zanima. A mi smo bili više od toga, bili smo tim s idealima.”

Četiri godine kasnije, na Mundijalu u Meksiku, opet će zapeti na korak do polufinala, izgubivši od Platinijeve Francuske na jedanaesterce. Sócrates je promašio prvi penal, odigrao nakon toga još par utakmica za Flamengo i Santos, pa tiho i neprimjetno nestao iz našega svijeta.

Dok je Falcão završio kao trener i selektor, a Zico postao sam ministar sporta, Sócrates je na sveučilištu u Sao Paulu doktorirao filozofiju, s onim uzdignutim kažiprstom upozorenja pisao kolumne, komentare i kritike – pisao je, kažu, i roman, tko zna je li ga završio? – i cijelo to vrijeme u malom gradiću Ribeirão Preto radio kao liječnik. Bez trofeja, u okrutnom Brazilu nikad nije ni dotaknut slavom kakvom će kasnije biti pozlaćeni Bebeto, Romario, Ronaldo i ostali pobjednici. Ali on ionako nije igrao za semafor i slavu.

“Samo zbog toga ste došli čak iz Engleske, da otkrijete je li važnija pobjeda ili ljepota nogometa?!”, čudio se nedavno nekom britanskom novinaru. “Ljepota je prva, iznad svega. Pobjeda je na drugom mjestu. Važna je radost igre.”

Njegova je generacija bila zadnja kojoj je radost igre bila važnija od brojki na semaforu, bili su posljednja Garrinchina djeca. Nakon katalonske tragedije Brazil više nikada neće biti isti: veliki je Telê Santana razapet jer je kod 2:2 igrao napadački i tražio treći gol, iako je za polufinale bilo dovoljno i neriješeno, a Brazilci će Mundijal konačno osvojiti 1994., osvetivši se Talijanima na penale, nakon 0:0 u najgorem i najdosadnijem finalu u povijesti. Svjetska sila ponovo su postali tek kad su najzad odustali od Sokratove filozofije, pa radost igre sapeli u europski, upravo grčki rezultatski sofizam.

U toj formaciji za filozofe i revolucionare nije bilo mjesta: skončao je naposljetku nasukan u plićaku alkohola, pijući iz Sokratove čaše, osuđen od Atenjana da kvari omladinu i ne štuje bogove. Kad ga je na kraju izjela ciroza jetre, a kolege doktori mu ponudili transplantaciju preko reda, odbio ju je elegantno, niti ne gledajući, petom, uposlivši u praznom prostoru nekog siromaha u mnogo izglednijoj poziciji.

Dr. Sócrates Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira otišao je rano, prerano, u pedeset osmoj, u četvrtfinalu, jednako kao onoga ponedjeljka – poražen, ali do kraja se boreći protiv nepravde, za ideje od kojih je u međuvremenu odustala i ona iskvarena omladina s Filigranskim pločnicima u ruksaku, što su se nakon vrelog španjolskog ljeta osamdeset druge poklonili bogovima i postali punopravni građani velike, nepoznate, strašne Atene.

Umro je u nedjelju 4. prosinca, rano ujutro. Istog poslijepodneva, u posljednjoj utakmici brazilske Serie A, igrači Corinthiansa i prepuni Estádio do Pacaembu odali su mu počast podignutom stisnutom pesnicom, onako kako jeon slavio golove. U klasičnoj sokratskoj ironiji, utakmica je bila užasna, nervozna, s četiri crvena kartona, bez golova, bez radosti igre, ništa-ništa – upravo onoliko koliko je Corinthiansu bilo dovoljno da na dan Sokratove smrti osvoji dugo čekanu titulu prvaka Brazila.

Éder, Júnior, Cerezzo, Serginho i drugovi za to su se vrijeme u njujorškom muzeju Metropolitan, na onoj glasovitoj slici Jacquesa-Louisa Davida, opraštali od kapetana koji je ispio čašu do kraja.

– Tako se predstavio naš prijatelj – rekao je, prema Platonu, Arthur Antunes Coimbra Zico. – To je bio završetak čovjeka koji je, kao što mi smijemo tvrditi, od svih suvremenika koje smo upoznali bio najbolji.

Boris Dežulović
Autor 19.6.2014. u 14:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija