Mjesta, ulice…

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 18:06

Mjesta, ulice…

Foto: Dan Boutler

Neka ne bude „bosanski“

Moje mjesto se prije zvalo Bosanski Šamac. Dugo se tako zvalo, više od sto godina. Sada se zove samo Šamac, zakonski.

Piše: Ešref Zaimbegović

Naselje je izgrađeno 1863. odlukom turskog sultana Abdul Aziza, da bi se u njemu naselili protjerani muslimani iz gradova u Srbiji a prije svega iz Užica, Beograda i Šapca. To protjerivanje se odigralo na početku šezdesetih godina 19. stoljeća na osnovu dogovora Turske porte i vlade kneževine Srbije kao i tzv. Kanlidžijskog protokola potpisanog od strane Velike Britanije, Francuske, Rusije i Austro-Ugarske.
Ovo iseljavanje spominju mnogi istoričari, između ostalih, Mustafa Imamović u „Historiji Bošnjaka“ a takođe i Nijaz Duraković u svojoj knjizi „Prokletstvo Muslimana“. Prelazak izbjeglica u Bosnu, u nekoliko pasusa, opisuje i Ivo Andrić i svome djelu „Na Drini ćuprija“.

Naši preci, ljudi koji su živjeli stotinama godina u Užicu, Šapcu i Beogradu morali su svoja ognjišta napustiti. Za te ljude je to bila životna tragedija. Imamović u svojoj knjizi na strani 331. navodi tadašnjeg srpskog hroničara Miladina Radovića koji kaže: „Sve je otišlo plačući“.

Moje mjesto se u početku zvalo Azizija Gornja po sultanu Azizu. Azizija Donja bilo je sadašnje Orašje. Dolaskom Austrougarske ime je promjenjeno u Bosanski Šamac. Šamac je došlo od riječi šanac, rov. Na suprotnoj lijevoj strani rijeke Save bio je Slavonski Šamac. Bosanski Šamac je svoje ime nosio i za vrijeme Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije i Federativne Jugoslavije. Sada u Republici Srpskoj zakonski se zove samo Šamac. Ono „bosanski“ mu je oteto. Kao i mnogim drugim mjestima. Nije li to potvrda teze o instrukciji SANU u kojoj se kaže da treba ukidati prefikse „bosanski“ a gdje god je moguće dodavati prefikse „srpski“.

O ovome piše kolumnista nedeljnika „Vreme“ Teofil Pančić u broju 787 iz marta 2006.:
Naime, nema tome ni deceniju i po kako je brutalnim etničkim čišćenjem, masovnim progonima i ubistvima novostečena srpska većina u nečemu što je – jednim parademijurškim (“satanističkim”) gestom – samo sebe ni iz čega izmislilo i prozvalo se “Republika Srpska”, krenulo da menja imena bosanskih gradova. U tom je smislu Foča, poprište strašnih zločina nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom, bila epicentar sramote: čin njenog preimenovanja u “Srbinje” simbolički je najskaredniji momenat vaskolikih postjugoslovenskih ratova, uporediv možda jedino s preimenovanjem ulice Stjepana Radića u Vukovaru u ulicu Puniše Račića, njegovog ubice! Samo, daleko od toga da je bio usamljen: svi gradovi s prefiksom “bosanski” (Novi, Šamac, Dubica, Brod, Gradiška etc.) naglo su ostali bez njega, kao da su se preselili u Patagoniju ili Lesoto, iz čega se kristalno jasno zrcalila duboko patološka osnova “srpskog ratnog napora” u Bosni: bio je to fundamentalno apsurdni rat protiv geografije. Zato on nije mogao biti dobijen .“

Preko puta nas na Hrvatskoj strani i dalje stoji Slavonski Šamac.

Ulice, ulice 

A izmjenu naziva mjesta pratila je i izmjena naziva ulica. Nije sporno da nakon ratova i revolucija nove vlasti mijenjaju imena ulica. Nove vlasti polaze od sebe, od svojih aktuelnih junaka ali i od istorijskih ličnosti. Tako je bilo nakon prošlog rata  i u našem mjestu, promjene su imale duboku nacionalnu ali isto tako ideološku osnovu.

Svoje ulice su izgubili dva naša „domaća“ Srbina, narodni heroji iz 2. svjetskog rata: Pero Bosić, komandat Posavsko-trebavskog partizanskog odreda i Mitar Trifunović – Učo, solunaš i sindikalni borac prije 2. svjetskog rata, čovjek čiji se život završio 1942. u Jasenovcu. A ulicu je dobio đeneral Draža Mihajlović za koga se zna na kojoj strani je tada bio. Sve što je bilo vezano za partizanske tradicije je nestalo. A niti nacionalna, niti ideološka osnova nemaju lokalnu nit, imena su vezana za istoriju samo jednog naroda i osnove jedne, možemo reći, rojalističke ideologije. Skoro da nema bosanskih Srba, ali se išlo daleko u istoriju do Svetoga Save, cara Dušana, majke Jevrosime (za koju nažalost većina i ne zna čija je majka bila),  Karađorđa, pa kralja Petra, kralja Aleksandra.

O ovome je iskreno i otvoreno pisala naša šamačka žurnalistkinja Adnana Tihić u mjesečniku „Posavina“ iz Brčkog u februaru 2010. u članku pod naslovom „ Šta je od antifašizma (p)ostalo ?“ : …Pod maskom borbe protiv jednoumlja, oni koji su na vlast došli 1992. godine, zajedno sa obilježjima komunizma, izbrisali su i obilježja antifašizma…Iz centra grada Josipa Broza Tita protjerao je kralj Aleksandar Karađorđević, a Edvarda Kardelja prognao je car Dušan. Čitava VI istočno-bosanska brigada deložirana je da bi se u grad uselio Nikola Pašić…Iz epskih deseteraca u nazive ulica uskočili su: majka Jevrosima, Kosovka djevojka i braća Jugovići; u gradu su se odavno odomaćili car Lazar i carica Milica, a Obilić je, u epskom stilu, do nogu potukao Jugoslavensku narodnu armiju i zauzeo njen vijenac! Kako je prošao komandant Posavsko-trebavskog partizanskog odreda, narodni heroj Pero Bosić? Odred na čijem čelu je poginuo u svojoj 23-oj godini života, ustuknuo je pred protom Matijom Nenadovićem, a i sam Pero Bosić ostao je bez naziva ulice. Međutim, nije to najstrašnije što se ovome narodnom heroju dogodilo. Njemu su naime „higijeničari“ iz 1992. godine dosudili da sa svoga kamenog postolja gleda ulicu kojom već godinama suvereno vlada đeneral Draža Mihajlović!“  A Peru Bosića su u januaru 1945. u borbama u Gradačcu ubili upravo četnici.

A sada jedna reminiscencija. Živio sam 15 godina u malom mjestu Horovice, blizu Praga u Češkoj. I u Češkoj se politički sistem i ideologija promjenili ali u Horovicama i danas nepromjenjeno postoji ulica 1.maja i 9.maja, dana pobjede nad fašizmom. Postoji ulica Hynka Šlosara, mladića iz Horovica koji je 1945. poginuo u borbama sa Nijemcima  za oslobođenje Praga.

Horovice nemaju ulicu Svetog Vaclava, osnivača i patrona čeških zemalja niti Svete Ludmile, njegove babe koja ga je odhranila. Nemaju ni ulicu Karla IV, najvećeg vladara u istoriji Češke države niti njegove majke Eliške Premyslovne. Ali imaju ulicu Miroslava Tyrša, osnivača češkog gimnastičkog društva „ Sokol“ ili Josefa Slavika, češkog „Paganinija“, virtuoza na violini, rođenog u 19. stoljeću u okolini Horovica.

Niz ulica nosi imena zanata, cvijeća, mjesta prema kojima odlaze. Tako su tamo ulice: Bukova, Jablanova, Jagodova, Jasminova, Šumska, Livadska, Potočna,

Kratka, Duga, Strma, Mala, Uska, Sunčana, Ciglarska, Željezarska, Lovačka, Praška, Plzenjska, Pribramska.

A u samom centru Praga, na Vinogradima još i danas postoji Ulica jugoslavenskih partizana. Ali Česi su ipak samo Česi. Toj kulturi mi nismo dorasli.

U našem mjestu u nazivima ulica nema antifašista, nema ni Hrvata i ni Bošnjaka. Nema ni neutralnih naziva ulica. Sve je jednonacionalno ali i silno istorijsko. Zbog toga  ja ukazujem na ono lokalno  što bi se moglo naći u onom gdje  danas preovlađuje nacionalno.

Mislim da bi se u našem gradu mogle naći bar uličice za one koji su u tom gradu rođeni a kasnije nešto značajno uradili i postali poznati u oblasti u kojoj su djelovali kao np.:

Dimitrijević dr Lazar, (1873.-1933.) ljekar, pjesnik i političar, u Sarajevu poznat kao „šamački konzul“,

Ilić dr Teodor, (1894. – 1974.) ljekar, pripadnik „Mlade Bosne“, zdravstveni prosvjetitelj, vijećnik III zasjedanja ZAVNOBIH –a.

Pisarević Svetozar, (1885.- 1929.) prvak beogradske opere, pjevao u operama u Minhenu, Zagrebu i Ljubljani.

Tasovac Predrag, (1922.- 2010.) poznati jugoslovenski glumac, član Narodnog pozorišta u Beogradu. Beogradska „Politika“ zabilježila je njegovu izjavu: “Rođen sam u Bosanskom Šamcu i uvijek sam isticao da sam rođeni Šamčanin.“

Njegov sin Ivan je danas ministar kultura Srbije. U jednom intervjuu on se sjeća kako je njegov otac sa radošču spominjao Šamac i plivanje na Savi.

Dimitrijević Dimitrije (pop Mito), (1875.-1940.) paroh šamački od 1902. do sredine četrdesetih godina,

a dodajem i druge nacije:

Blažević Mato – Brico, (1893 . – 1953.) najpoznatiji šamački književnik. Njegov roman „Zaboravljeni grobovi“ koji govori o golgoti 1. svjetskog rata proglašen je 1938. romanom godine u Kraljevini Jugoslaviji. Između dva rata objavio je niz pripovjedaka u listu „Politika“ a 1944. roman „Izgubljene bitke“ koji govori o borbi naroda Posavine sa rijekama Savom i Bosnom.

Džakić Sulejman, (1904.-1978.) interpretator narodne muzike. Proslavio se pjevajući na Radio Beogradu između dva svjetska rata. Veliki prijatelj sa Vlastimirom Pavlovićem-Carevcem, dirigentom Narodnog orkestra Radio Beograda.

A na pamet mi je palo još nešto: jedna ulica  ili osnovna škola u Šamcu mogla bi se zvati po učitelju Aćimu Jovanoviću, koji je učiteljeovao i direktorovao od 1887. do 1925. Učio je moga djeda Sulejmana Zukića  i potpisao mu diplomu osnovne škole 1891. godine a otišao je u penziju kada je moj djed postao načelnik grada Bosanskog Šamca.

A treba napomenuti da je Bosanski Šamac dao niz političara, državnika, profesora univerziteta, dekana fakulteta, umjetnika, glumaca, sportista… Njih nisam ni predlagao.

Ja sam svjestan da se izmjena naziva ulica ne može skoro realizovati, možda nekada. Ali neka se zna.

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 18:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija