Mjesto susreta

Andrej Šimić
Autor 10.3.2018. u 12:34

Mjesto susreta

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nedavno je na najvišem državničkom nivou posjetio Republiku Hrvatsku. Susreo se sa predsjednicom i premijerom. U javnosti su se propitivali motivi njegova dolaska: da li je želja za susretom inicirana dobrohotnom, obostranom namjerom ili ne, i da li je susret potaknut od neke treće strane (SAD, EU)? Kako god bilo, s obzirom na, prije svega noviju  povijest hrvatsko-srpskih odnosa, valja pozdraviti svaki takav susret. Jer uvijek je to prilika za dijalog o, kako se to neutralno kaže, otvorenim i neriješenim pitanjima. A najotvorenija i najneriješenija pitanja koja opterećuju hrvatsko-srpske odnose jesu pitanja prošlosti. Pogotovo najsvježije prošlosti. Budući da su pogledi na prošlost vrijednosno suprotstavljeni, predsjednik Vučić istaknuo je činjenicu nadolazeće nam zajedničke budućnosti. Zapitajmo se onda! Kakav ćemo pogled, tojest nacrt prošlosti stvarati danas, a prema kojemu se ima formirati budućnost koju dozivamo?

Pored poziva da se usmjerimo na ono sutra, prilikom jednog susreta sa novinarima prisutni su imali na pameti i njegovo političko jučer koje zasigurno nije bilo ono pacifiste. U razmjeni pitanja i odgovora, predsjednik Vučić prenio je jedan javni stav artikuliravši ga u rečenici koja zapravo zrcali hrvatsko-srpski jaz u odnosu na još živu prošlost, a koji nas dijeli poput zida. Od toga zida ne vidi se budućnost. „Čini mi se da ne razumijete jednu stvar: Imamo različite poglede na ono što se događalo prije 23 ili 28 godina.“ – kazao je  predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Vrijednosni je to sud izgovoren u obrani vlastitog moralnog uvjerenja i ispravnosti stajališta, a kojim se mjeri ovaj posljednji u (stogodišnjem) nizu ratova na ovim prostorima gdje se državne granice izmjenjuju, em hitrinom, em nepredvidivo, poput vremenske prognoze. Zapravo, daleko su te granice od toga da bi bile utvrđene. Vjerovatno nikad neće ni biti. Rečenica je zamišljena vrijednosna linija razgraničenja, onako kako iz moralnih rovova jedni nišane na druge; posljedna linija obrane sa koje se ne uzmiče, svojevrsno, mjesto razdvajanja. E baš zato neophodno je da to bude i mjesto susreta! U spomenutoj rečenici, na određeni način, utkana je sva težina neslaganja s obzirom na koju, i hrvati i srbi, sebe vide kao žrtvu, dok teret opake i nehumane namjere isključivo traže na drugoj obali Dunava. Barem nam tako nastoji docirati medijski najglasnija politika proteklih dvadesetak godina, s namjerom da se taj korov duboko ukorijeni u kolektivnu memoriju obaju naroda. Valjda misleći kako će vikom i drekom poraziti i sam razum.

I istina je. Od buke bezumlja tiši su glasovi razuma. Međutim, jadna li je politika koja tako brine za budućnost vlastitih naroda. Kao da se takmiče koja će mitomanija prije iskorijeniti kritičke cvjetove koji svako malo niknu iz tog distopijskog mulja. Ratom istraumatiziranim narodima mitomanija se predstavlja kao utjeha, a zapravo je priprema i okidač za rat. Shodno tome, nije na odmet krenuti upravo od navedene rečenice. Na određeni način ona omeđuje suštinu prijepora unutar kojega se sukobljavaju dva viđenja bratoubilačkog rata na koji smo svojevremeno bili pristali. Rečenica je izgovorena kao dio odgovora kojim je predsjednik Vučić nastojao racionalizirati svoju militantnu retoriku kakvom se znao poslužiti ratnih godina, na što su ga podsjetili okupljeni novinari, izravno i neizravno mu sugerirajući kako bi možda bilo primjereno da danas, s odmakom od toliko godina uputi riječi žaljenja za te svoje ratoborne riječi, a koje su nekome možda bile poticaj za uzeti oružje u ruke. Ali, usiljena isprika samo bi prikazala hinjenost gosta. Suvišna je koliko i sam zahtjev za njom. Očito različiti pogledi na, ne tako davno minula povijesna događanja priječe da iscrtamo zajedničko sutra.

Jednom drugom prilikom predsjednik Vučić htio je ukazati da postoje još neka polja čovjekove djelatnosti na kojima možemo i moramo surađivati ako se već oko vrednovanja povijesnih prilika i neprilika ne uspijevamo složiti. To je pragmatičan stav, a predsjednik je mislio na suradnju u trgovini. Da se mene pita, a ne pita se, preveo bih to na način da, zapravo, tuđu žrtvu ne uspijevamo vrednovati kao što vrednujemo vlastitu. Uvijek pronalazimo, da ne kažem izmišljamo razloge kojima  vlastitu žrtvu promatramo plemenitijim očima, sa više sažaljenja i suosjećajnije.

Međutim, da li je za politiku koja ima doći poslije bratoubilačkog rata, za politiku mira, pomirenja i oprosta, dovoljno da se istu, makar i za početak, svede isključivo na odnose u trgovini? Može se i tako. Ali klimav je to početak. Teško da nakon bratoubilačkog rata trgovina može biti čvrst temelj na kojemu se imaju graditi odnosi zajedništva. Trgovinski odnosi vođeni su obostranim interesom profita. Prevrtljivi, sukladno vlasničkim željama i apetitima za zaradom. Zar će zakoni trgovine suočeni sa pitanjima pomirenja i oprosta ponuditi odgovore neuvjetovane profitom? Sumnjam i ne vjerujem! Ti zakoni imaju neke svoje zahtjeve usmjerene prije svega na zgrtanje  materijalnog utjecaja i koristi. A zahtjev za oprostom poput zahtjeva je za isprikom; ako nije autentičan onda je na ovaj ili onaj način iznuđen. Dakle neiskren, a samim time i lišen vlastite katarzične suštine.

Neka trgovine i ekonomije. Neka gospodarstva i privrede. Neka se i ti odnosi potiču, njeguju i razvijaju. Ali ti procesi naprosto ne mogu dosegnuti intimu pokretačke težnje koja, utopijski shvaćena, može biti čak i strast sebstva za zajedništvom, samim time i identitetom, kao svojina nematerijalnog, duhovnog imanja. Jer bratoubilački rat uništio je i zajedništvo i identitet. A duhovno imanje, ako se to uopće može tako nazvati, i kada ga se javno odreknemo ostaje uz nas kao što sjena stoji uz tijelo. Trgovina je upućena na materijalnu egzistenciju, a rane bratoubilačkog rata ostavljaju duševne (i duhovne) praznine koje samo ljudskost može ispuniti. Samo ljudskost! Oprost i  razumijevanje tragične sudbine drugoga korijeni se u onim najdubljim doživljajima sebstva, a koje je nužno prepoznati u jednakoj patnji i sa one druge strane. To i kako, u vlastitom biću proživljavamo  rane, a kasnije i ožiljke utisnute ratnim strahotama, uči nas da pojedinci s one strane istom trpnjom muku muče.

Prema tome, na početku spomenuta vrijednosna linija razgraničenja samo je sebičnost vlastitog doživljaja. Sveobuhvatnost rata u kalvariji individualnog, ponaosob tragičnog usuda obesmišljava svaku vojnu pobjedu. U porazu tada biva suosjećanje. Svodeći rat isključivo na pobjedu i poraz, izmiče empatija na traumatično individualno sjećanje i pojedinačnu sudbinu onih što ih ratni sud svrstava među pobjednike ili tjera u gubitnike. Koliko li je samo bijede, užasa, tragičnosti i nesreće u tim općim mjestima pobjede i poraza, a kojima se suviše olako i bezobzirno ponosimo pa proglašavamo za mjeru svih stvari. Za mjeru žrtve, za mjeru patnje, za mjeru agresora, za mjeru oprosta, za mjeru isprike, za mjeru ispravnosti vlastitog moralnog stajališta… i u ratu i u miru. A istina je da nikakvo mjerilo ratne procesualnosti ne može biti sudac vrednovanja zajednice i zajedništva u miru. Naime, svaka je pobjeda položaj moći, i kao takva naprosto nalaže poniznost spram poraženog, položaju nemoći.

Stvarnost rata voljom sile trijumfalno proglašava pobjednike i poražene, a zapravo, u jedino istinski autentičnom, onom ljudskom smislu, i od jednih i od drugih kuje žrtve. Jer, i jedni i drugi bivaju svjedoci bestijalnosti ratnog prizora. Nemira koji je i za života. Na strani moćnih i na strani nemoćnih jednako. A ratno klatno uvijek se njiše čineći od sviju skupa čas silu, čas krhkost sa koje god strane  razgraničenja skončali. Jalovost ratnog ishoda zrcali se upravo u toj istoj muci koja čeka i pobjednike i poražene.

Na ovom se mjestu kolektivna memorija suočava sa indvidualnim sjećanjem. Pitanje koje historija mora uvijek iznova postavljati jest: U kakvoj će se budućnosti susresti i suočiti? Nazire li se ‘budućnost’, u budućnosti čiju historiju ostavljamo u sukobu? Antagonistički suprotstavljena povijest – to je bure baruta! Minsko polje za buduća pokoljenja! Zauzeti tako radikalno konfliktan pogled na povijest ostavlja mogućnost oblikovanja sutrašnjice istim zabludama zbog kojih smo i dospjeli u sljepilo vlastitih moralnih rovova, proživljavajući uzvišenost samo svoje žrtve, proglašavajući apsolutnim moral pobjednika. Valja upamtiti i ne zaboraviti: svaka je ratna pobjeda i poraz ljudskosti.

 

 

Andrej Šimić
Autor 10.3.2018. u 12:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija