Močvara, a isušivača ni od korova

Marijan Vogrinec
Autor 8.1.2020. u 15:31

Močvara, a isušivača ni od korova

 

Svaki bi si građanin, ako mu jest stalo do vlastite i budućnosti djece, do domovine cijenjene u svijetu po dobrom i naprednom, a ugodne/udobne kod kuće svim različitima domaćim i gostima, morao postaviti pitanje želi li svojim tzv. malim i možda jedva čujnim buntom zasukati rukave i poduzeti isušivanje političke močvare, definitivno uklanjanje truleži, mulja i smrada kloake. Ili će kukavno misliti kako će to za njega učiniti drugi. E, neće nitko drugi. Takvih nikad i nigdje nije bilo. Čak ni u Bibliji 

Piše: Marijan Vogrinec

„Nema vizije Hrvatske barem do 2030., ništa o tomu zašto bi mladi ostali u Hrvatskoj, poslovima budućnosti, klimatskim promjenama, migrantskoj politici…“, kazala je u ocjeni finiša predsjedničke kampanje/sučeljavanja tzv. neovisna članica HDZ-ove vlade, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak i, za razliku od većine žestoko angažiranih tzv. političkih analitičara, zloslutno/zastrašujuće točno pogodila usridu. „Ja ne vidim vizije, ne vidim uopće sučeljavanje ideja o tomu kuda bi Hrvatska trebala ići u sljedećem razdoblju, ništa o velikim temama, uglavnom o prošlosti, o Hrvatskoj prije 20, 30, 50, 60 godina… Mislim da znatno više moramo koristiti ovakve prigode za razgovarati i suočavati vizije i kuda Hrvatska treba ići do 2030. godine.“ Kampanja i tzv. sučeljavanja kandidata za gazdu bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – osobito neprofesionalna zbog navijačkog dizajniranja nepredsjedničkim pitanjima na režimskom HTV-u u korist HDZ-a i „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović – bitno su produbili nezadovoljstvo ljudi tzv. mainstream politikama/političarima.

Predsjednički izbori su završili kako su završili. Nekima, kažu, očekivano, a nekima – vrag će znati zašto – neočekivano. Nekima su dali povoda za slavlje, neke je izborni ishod predsjedničke utrke bacio u očaj i tešku depresiju, iako ni jednima niti drugima život ubuduće neće biti ništa bolji ili gori no što jest… E sad, kakav bi morao/mogao biti, već je neka sasvim druga priča. Puna šaka brade, ako se u pet idućih godina potvrdi mogućim – ako, je li – pobjednički optimizam novog predsjednika RH Zorana Milanovića: „Neka budemo mala, žilava i vedra nacija, dah po dah, osmijeh po osmijeh, događaj po događaj, stalno i neprestano, za veće zadovoljstvo ljudi koji žive u Hrvatskoj“. Politička je (pred)izborna arhitektura, međutim, generalno i ponovo ostavila gadljiv dojam, vonj političke močvare sa svim svojim ljudskim patologijama, stranačkim truležima, moralnim i svjetonazorskim nakaznostima, živim blatom svakojakih disfunkcionalnosti i vizionarskih deficita, etc. koji žiteljima Bijedne Naše ne mogu donijeti dobro. Verba volant, scripra manent, kazali bio stari Latini za sve te lažne proroke tzv. političkog mainstreama, koji su duše ispustili i jezike izlizali do korijena u usnoj šupljini pametovanjem o prošlosti i grijesima oponenata te „svijetloj budućnosti“ nadohvat ruke koja, je li, samo njih/njihove čeka da životnom zbiljom grogiranu populusu širom raskrile „zlatna vrata“ dembelijska.

A čim izbori prođu i svjetla se medijskih pozornica pogase, ne samo da su slova/riječi otprhnule u zaborav nego i djela/obećanja u startu već izblijedjela do neprepoznatljivosti i nesjećanja. Tko još pamti i sjeća se moralnog jamstva Kolinde Grabar-Kitarović otprije pet godina da će RH pretvoriti u bogati alter ego Švicarske/Norveške i tko će joj za pet godina još ismijavati nemogućih 8000 eura plaće iz kućnog fotelja – črčkanjem po računalu (sic transit) – koju je „već dogovorila s državnim liderima“ u Izraelu, Kini, SAD-u, etc. Budalaština na entu ali, što bi se reklo, lijepo se vidi/čuje u oku/uhu rođenog političkog hlebinca. A tih je u i oko močvare sva sila jer, da nije, ostali bi bez benzina i svi HDZ-ovi autobusi, kombiji, terenci, osobni automobili i ina vozila za uobičajen/organizirani transport birača kritične nedjelje od obiteljskog doma do glasačkih kutija i natrag u najzabačeniji zaselak u BiH i RH, odnosno u tzv. dijaspori. Tako se, je li, dobivaju izbori u Hrvatskoj, ironizirao je na televiziji N1 Hrvatska politički analitičar Pero Tanta, i tog se dana denver plavi ZNA SE tzv. volonteri ne štede na gorivu niti gase motore dok ne prevezu i najnemoćnijeg birača. Nedaj bože da i pokojnu babu Anđu, savjesnu hrvatsku državljanku, je li, ne vrate u čapljinsko joj vječno počivalište. A svojedobno je, pisali mediji,  HDZ-ova premijerska ikona korupcije „dragi Ivo“ navodno učio oktroiranu nasljednicu u stranci i vladi: „Jadranka, izbori se dobivaju trećinom novca na stolu i dvije trećine  ispod stola“, što je jamačno ključna pretpostavka i svih „domoljubnih“ desanata nemotoriziranih/nemoćnih „naših“ birača?

DIP-ovo razložno reagiranje

Samo nekoliko sati uoči izborne šutnje u drugom predsjedničkom krugu, Državno se izborno povjerenstvo (DIP) našlo pozvanim energično istupiti priopćenjem za javnost: „Svi sudionici izbora (kandidati, članovi njihovih stožera, simpatizeri i birači) dužni su pridržavati se općeprihvatljivih načela i standarda demokratskih izbora“. DIP-ovo reagiranje nije bilo bez razloga budući da se – zbog najneizvjesnijih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti, kažu – uzburkala politička močvara i sav debeli mulj pokuljao na površinu, ružan i smrdljiv, kontaminirajući državni prostor i raseljavajući radno i fertilno najpotentniji dio žitelja RH. Ne toliko zbog nezaposlenosti, niskih plaća od kojih se ne dâ živjeti ili priskrbiti krov nad glavom ni zbog lošeg životnog standarda općenito, nego pretežno zbog izostanka svake vizije/perspektive društvenog napretka, instant-demokracije u kojoj se tzv. duševnim bolima atakira na slobodu javne riječi, u kojoj nismo svi jednaki pred zakonom, etc. Da nije riječ o dobrano već ustajaloj političkoj močvari na balkanskom kifliću iz koje se nepodnošljivo već desetljećima šire toksini, DIP se valjda ne bi našao pozvanim izričito upozoriti da nije dopušteno agresivno uznemiravanje građana telefonskim pozivima, SMS porukama, letcima, agitacijama od vrata do vrata, povlačenjem za rukav, presretanjem na ulici, na radnom mjestu i na kojekakve načine neetično ometanje/sprječavanje slobodnog izražavanja volje birača.

Kriminalno anketiranje mahom starijih građana e-mailom, telefonom, etc. čista je prijevara, pokušaj lažiranja biračke volje namještanjem izborne pobjede. Anonimci uz tzv. volonterske stranačke stožere, alarmirao je Slaven Hojski iz DIP-a, napasno kontaktiraju birače, pitaju ih za koga će glasati i saznaju li da neće za „našeg/našu“, služe se prijevarom koje se ni sam Lucifer valjda ne bi sjetio: „Hvala vam, upravo ste glasali, pa u nedjelju 5. siječnja nemojte doći na svoje biračko mjesto“. I onda Bijedna Naša ima tu „sreću“ da desetljećima reciklira manje-više istu lošu vlast koja – tvrdi više od 70 posto anketiranih građana – vodi RH „u pogrešnom smjeru“, a politike/političari prvi su na listama najnepopularnijih. Jesmo li uistinu mentalno sje***ni narod, pa valja smjesta promijeniti narod ili ipak ima neke kilave nade za razbucati kriminal/ce izbornog inženjeringa, pa se ubuduće ne može dogoditi da autobusni i telefonski desanti, SMS-ovi, e-mailovi, verbalni agresivci od vrata do vrata i kojekakvi polit-prevaranti izabiru gazde bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku, a kuhinje tih istih stranačkih vojski tzv. stabilne saborske većine.

Od kojih se pak biračima diže kosa na glavi i jako im je mučno u želudcu, jer baš tim plaćenim dizačima ruku u ime tzv. narodne volje nisu dali svoj glas. Kao ni aktualnom glavnom tajniku HDZ-a da – s 808 preferencijalnih glasova među više od 3,8 milijuna birača (sic transit) – obnaša dužnost prvaka najvišeg predstavničko-zakonodavnog tijela u zemlji, Hrvatskog sabora. Zamjenik mu pak, grobno-jeruzalemski „vitez“ s kojom stotinom glasova više, akademik Željko Reiner također već godinama nije u HDZ-ovom tzv. mainstreamu i krojač hude sudbine žitelja Bijedne Naše voljom birača, nego gurnut voljom svojih stranačkih šefova na prolazna mjesta na izbornim listama. I to su ti močvarni obrasci močvarne hrvatske zbilje kojima se po svaku cijenu – i radikalno machiavellističku, zašto ne!? – ta močvara brani politikantskom fatamorganom Azurne obale. Kad nositelji vlasti, kao što u balkanskim atarima jest, ogreznu do nosa u živom blatu beton-simbioze tzv. politike i kriminala, ne znaju objasniti porijeklo puste (ne)pokretne imovine – štono do jučer, do „državotvorne pobjede“ nisu imali za platiti rundu u seoskoj birtiji – branit će svoj leno od „komunista“ do zadnjeg daha, svim (ne)dopuštenim sredstvima, lažima na entu, mimikrijom svake vrsti, etc., hipnotizirajući hlebince obećanjem/prividom Azurne obale. I nema te sile, barem zasad, koja će im tzv. Judine škude izbiti iz ruku ili za duboka prvog sna izvući ispod madraca.

Prljavština savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović izazivanjem skandala za i nakon sučeljavanja na dvjema televizijama – na RTL-u neovlašteni upad u režiju, na HTV-u prostački napad na Zorana Milanovića – subverzivno je skretanje javne pozornosti s njezine neuvjerljivosti i nesnalaženja pred argumentima protukandidata i tv-okom. Dokaz više da hrvatska politika nije prerasla pubertetsko ponašanje odgojno zapuštenog djeteta. I da taj usud nezrelosti ima korijen još duboko u kolonijalnim vremenima kada su Hrvatu strogo gazdovali ponajviše Germani, Ugri i Latini, kojima se na tzv. desnici danas tepa sintagmom „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Ne kaže se – zašto, glupo pitanje – da su im naši preci uistinu „oduvijek pripadali“, ali samo kao topovsko meso u tuđim ratovima, robovska radna snaga i besplatan zdenac prirodnih resursa. Je li hrvatsko tzv. državno osamostaljenje 1990-ih godina išta promijenilo u mentalitetu i „obiteljskom“ osjećaju „bliskosti“ i s jedne i s druge strane? Nije. Sve što materijalno iole još vrijedi, a dio je prenesene jugoslavenske obiteljske stečevine, opet je u (su)vlasništvu istih, bivših gospodara iz tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo. Sic transit. Austrijanci, Nijemci, Talijani, etc. opet drže banke, trgovinu, industriju, promet, poljoprivredu, turizam, čak diktiraju (europučani) politički tzv. mainstream (HDZ-ovo podobništvo već 23 godine: „Danke Deutschland“; materijalna/svjetonazorska pokornost Vatikanu je besprimjerna, a vojni suverenitet je darovan SAD/NATO-u).

Sve je isto, samo Njega i Federacije više nema, da parafraziramo ironiju Tijane Dapčević, a sugrađani nam sa zrelijim iskustvom iz zajedničke, je li, bivše 24-milijunske države – prevareni, opljačkani i obeznađeni – psuju najbližu rodbinu onima što su 1990-ih godina upalili tzv. demokratsko iliti kapitalističko „svjetlo“. Dio branitelja, u koje se politički profiteri pri vlasti i javnom novcu licemjerno zaklinju čim zinu o bilo čemu, jer da su temelj hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (što nije istina budući da bez palca gore kapitalističkog Zapada i pravne osnovice u Ustavu SFR Jugoslavije ne bi bilo RH), razočaran je političko močvarom i nezdravim općim društvenim i gospodarskim stanjem Bijedne Naše. „Da smo znali kako će nas prevariti, kakva će i čija Hrvatska biti, nikad ne bismo išli u Domovinski rat za te što su se na njemu obogatili, unovčili svoje ‘domoljublje’ i zajašili narodu za vrat“, kažu, ogorčeni i političarima i politikama. Još prije više od stotinu godina, satirični je zajedljivac AGM – ciljano parafrazirajući ilirce Preradovića, Gaja, Vukotinovića… – stihom anticipirao istu političku močvaru, što je i njemu iritantno išla na jetra dok je li, Hrvatska još nije „nakratko“ (cca 70 godina, u dva navrata) ispala iz tzv. obitelji kojoj je oduvijek pripadala: „Izbori su srećno prošli,/ Novi ljudi su nam došli,/ Ja sam već posijedio,/ A Hrvatu, siromaku,/ Još je veći mrak u mraku,/ Otkad je pobijedio“.

„Mili Bože, kud sam pošo?“

U istoj satiri otprije više od stotinu godina, veliki je AGM anticipirao ne samo novohrvatsku tragikomediju izbora i kampanjskih grabeža za vlast, sve sramote „bijelog Zagreba grada“ i braniteljski jâd nego i „narodne mesije“ što hodaju po vodi, na (umjetnim) trepavicama, voze u bačvi smrti i nude mjesta prvih do Božjeg trona u Kraljevstvu nebeskom svakomu tko im zaokruži ime na izbornom listiću: „Mili Bože, kud sam pošo?/ K izborima ja sam došo,/ Ne znam, čemu dadoh glas./ Da sam, braćo, ovo znao,/ Glasa njemu ne bih dao,/ – Kažu – frigati će nas./ Mili Bože, kud sam zašo,/ Naroda još nisam našo,/ Al gulaš nađoh ja./ Ja i razni trafikanti,/ Korteši i špekulanti,/ Pravi purger jesam ja!“ Kažu da se ludom narodu s domanovićevskim vođama – povijest ponavlja. Osloncem na to, postmatoševsko je doba odnjegovalo – danas itekako još aktualnu – posprdnicu o tri Hrvata u pet političkih stranaka što podrazumijeva, je li, i ideološku kameleonštinu svake vrsti. Tzv. žetončići HDZ-ove „stabilne većine“ u Saboru i interesna/klijentelistička arhitektura MB 365 – Stranke rada i solidarnosti egzemplari su za izučavanje na politološkim studijima.

„Mene ovo, nažalost, više ne iznenađuje“, tvrdi o izborima SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac, javno iznoseći stajališta tihe i „neopredijeljene“ većine koja ili ne želi izaći na izbore jer joj se gade i politike i političari ili na izborima namjerno glasa prosvjedno, čime se pak isušivanje političke močvare odgađa do besvijesti. Dok se ili ne promijeni narod ili ne osvježi biračka svijest nekim uvoznim osvježivačem, recimo, tipa estonskog elektroničkog glasanja, pa velika izlaznost poništi sve te autobusne desante na birališta, telefonska i ina uznemiravanja, pokojnu babu Anđu ostavi mirovati u svomu vječnom počivalištu i pregrijane stranačke kuhinje/kuhare ne počne sankcionirati isključenjem s utakmice crvenim kartonom. „Čudno je da svako sučeljavanje prate skandali“, tvrdi Glasovac. „Svaki građanin RH si treba postaviti pitanje je li normalno da plaćaju takve ljude (ovaj put nedopušteno zaigrane savjetnike HDZ-ove kandidatkinje, op. a.) da bi sudjelovali u prljavoj zaplotnjačkoj/zakulisnoj raboti.“

Svaki bi si građanin, ako mu jest stalo do vlastite i budućnosti djece, do domovine cijenjene u svijetu po dobrom i naprednom, a ugodne/udobne kod kuće svim različitima domaćim i gostima, morao postaviti pitanje želi li svojim tzv. malim i možda jedva čujnim buntom zasukati rukave i poduzeti isušivanje političke močvare, definitivno uklanjanje truleži, mulja i smrada kloake. Ili će kukavno misliti kako će to za njega učiniti drugi. E, neće nitko drugi. Takvih nikad i nigdje nije bilo. Čak ni u Bibliji.

Marijan Vogrinec
Autor 8.1.2020. u 15:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija