Moj Horacije…

Autor 1.8.2012. u 19:24

Moj Horacije…

U pogledu religija, ja si s racionalne strane ne razbijam glavu. Kako sve one imaju u igri nadnaravno ili nadnaravna bića, molim lijepo – vi ste ih uveli, nije moje da dokazujem njihovo postojanje niti nepostojanje. Druga je stvar što biste mi ih htjeli uvaliti na slijepo povjerenje iliti vjeru u njihov opstoj – stoga i religije nazivamo vjerama. Tko voli, nek’ izvoli. Uspiju li unijeti bar zrnce dokaza u vlastite mitove, bit ću među prvima koji će ih prihvatiti. Jasno, budne li dokaz upravo ono što se podrazumijeva u znanstvenom smislu. 

        S emocionalne strane međutim, stvar stoji nešto drukčije. Živim u svijetu okružen vjernicima različitih fela. I mnogi moji najbliži također spadaju ili su spadali u njih –  majka, primjerice. Kako vjernici uglavnom vjeruju u život na „onom“ svijetu (bio on rajski ili paklenski), tu je spadala i moja majka. Teško mi je palo kad me napustila (mnogi ljudi više vole koristiti taj eufemizam umjesto riječi umrla) i dakako da bih sve dao – osim svoje djece – da je mogu povratiti, ili pak za ponovni susret sa njom makar i na „onom“ svijetu u koji je vjerovala. Dakako da razumski, što sumnjam u njegovu egzistenciju, a što ne bih ni želio da isti – čak i da postoji – bude ustrojen po vjerničkim standardima, sa jednim Gazdom nad gazdama kojemu imam zahvaliti za sve u svojemu životu i do vječnosti mu se klanjati i skute ljubiti. Naprosto, nisam takav tip. S druge strane, želio bih da se mojoj majci ispunilo očekivanje u koje je uložila  veliki dio sebe koji je uspjela odvojiti od svakodnevne brige za svoje najmilije. Zar ne biste i vi htjeli da se voljenoj osobi ispuni njena velika želja? I kao što bi me, pretpostavljam, moja majčica željno (ali ne i nestrpljivo) očekivala da joj se pridružim, podjednaka je i čežnja s moje strane za ponovnim susretom. Ma i u njenom svijetu, mada mi je s racionalne strane – i da prihvatim mogućnost njegova postojanja – njegovo „društveno uređenje“ odbojno. No, bili to bilo toliko bitno kad bi nam se pružila mogućnost ponovnog susreta? 

        Razumsko razmatranje s jedne, i emocionalni odnos generiran ljubavlju za svoje najdraže s druge strane, tako su na prvi pogled razdvojeni nepremostivim intelektualnim jazom. Kako ljudski duh baš i ne trpi ponore koji niču u njegovom mentalnom sklopu, pokušava sagraditi mostove koji bi ih premostili.  Racionalnom čovjeku, filozofskom materijalisti k tome, preostaje daklem da pokuša razmotriti stvari sa nesporne, logičke i prirodoznanstvene strane. Može početi s često postavljanim retoričkim pitanjem – za koje, uglavnom samorazumljivo, navodno znamo odgovor – jeli ljudski duh materija(lan) ili nije? Idealistima je sasvim jasno da nije, međutim – materijalistima stvar ne izgleda tako jednostavno. Prvo što moramo jasno shvatiti je razlika između materije i tvari iliti supstancije.  Mada se često i u rječnicima ta dva pojma tretiraju kao istoznačnice, one to s filozofskog – a posebno prirodoznanstvenog stajališta – nipošto nisu. Tvar je naprosto gradivni element bića – ono od čega je nešto ili netko satkano, dok materija obuhvaća kako tvar, tako i energiju, polja (elektromagnetsko, gravitaciono, Higgsovo,…), duh,… i možda još nešto? Čovjek tijekom svoje povijesti nastoji upoznati materijalni svijet, odgovoriti na pitanje – što je to materija? Daklem, niukoliko nije prihvatljiva njena apriorna definicija – mi nju tek upoznajemo i moći ćemo je definirati tek kad je (ako je) spoznamo. Materija u našoj svijesti nije statički već dinamički pojam, čije se značenje mijenja u skladu s proširenjem spoznaja o njoj. Drugim riječima, ne prihvaćam uobičajenu filozofsku definiciju kako „materija označuje sve ono što ima kao određujuće karakteristike: protežnost (ekstenziju), zauzimanje prostora, masu, težinu, gibanje, pokretljivost, inerciju, otpornost, neprobojnost, privlačenje i odbijanje, ili kombinaciju tih svojstava”, jer sve navedene karakteristike nisu samorazumljive već se do njih upravo i došlo ustrajnim istraživanjem njenih svojstva. Prihvatimo li da ameba nije duhovno stvorenje, a da to nisu ni jež ili lisica, te da u najmanju ruku primati, delfini ili slonovi imaju manje duha (štogod on bio) od čovjeka, onda je u skladu s teorijom evolucije jasno da se duh – svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje, um odnosno razum – pojavio tek na određenom stupnju razvoja materije. Daklem, on je njen produkt (ne u vulgarnomaterijalističkom smislu da mozak luči misao, kao što jetra luči žuč) i kao takav, jedan od oblika postojanja materije; jedan od vidova u kojem nam se ona prikazuje. Prelijepo kaže Shakespeare u „Oluji“„Mi smo tek tvar, od koje građeni su snovi“ (W.Shakespeare, „Oluja“, prijevod M.Bogdanović). Da nema nas, ne bi bilo ni snova jer – mi ih „proizvodimo“. Daklem, materijalistima nije potreban Duh Sveti koji bi izveo transplantaciju duha s božjeg na ljudska bića, već je misao neposredna posljedica evolutivnog djelovanja prirodnih zakonitosti. Danas su raširena okultna shvaćanja kako, navodno, kad čovjek umre njegova duša (duh) napušta tijelo, a to se argumentira „empirijskom činjenicom“ – koja nikako da se nađe u ozbiljnim časopisima – da ljudsko tijelo postane lakše za 21 gram! Tolika bi bila masa emigrirane duše iz ljudskog hardvera. Danas, kad je moguće izmjeriti mase elementarnih čestica lakših od elektrona, jasno da je to notorna glupost. Čak i ne glede na različitost značenja filozofskih pojmova duše (čovjekov supstancijalni životni princip, unutarnji princip čijom snagom neko biće živi i djeluje)  i duha

No vratimo se mi na pokušaj premošćivanja jaza između religijski (idealistički) fundiranog “onog svijeta” i emocionalne žudnje materijalista za ponovnim susretom sa voljenim osobama. Pitanje bi se moglo pojednostavniti u obliku – jeli moguć vječni život, makar i u nekom drugom vidu od ovoga koji živimo? Još prirodoslovnije – može li se duhovni sadržaj umrle osobe, sa svim pratećim sadržajima: razumom, sviješću, emocijama, memorijom,…, sačuvati, utkati nekako u strukturu svemira u kojem obitavamo? To bi bilo ekvivalento seljenju duše na “drugi svijet”. Istovremeno, kad bi to bilo moguće, pružilo bi mogućnost susreta – ma i u nekom sasvim drugom obliku – među svim svijesnim osobama koje su ikada postojale u ljudskoj povijesti. Prema današnjim spoznajama, ono što nazivamo svemirom (a definicija toga je podjednako sporna kao i ona materije) tvori oko 4% poznate materije, te 73% tzv. tamne energije i 23% tamne materije. Pridjev “tamno” ovdje moramo prvenstveno tumačiti u smislu – (danas) nepoznato. Tih četiri posto poznate materije od koji se sastojimo tvori oko 10^90 (broj sa devedeset nula iza jedinice) protona i neutrona, a računamo li njihove strukturne dijelove (kvarkove) te mnogo lakših čestica, ukupan njihov broj je za mnogo redova veći. S obzirom da sve, pa tako i ljudsko tijelo, nastaje interakcijama ovih konstituenata, za pretpostaviti je da je i svijest (duh općenito) posljedica njihova međudjelovanja. Broj navedenih čestica u prosječnom ljudskom tijelu je oko 10^28 te je stoga zaista velik broj njihovih međudjelovanja – i onih sa ostatkom svemira – koje bismo mogli zamisliti, a da se ne protive poznatim i još možda nepoznatim zakonima prirode. Kao što oko tvarnih čestica postoje kojekava polja – primjerice elektromagnetsko ili gravitaciono – koje putem prenosilaca interakcije osiguravaju međudjelovanje među česticama, analogno je – prema vrlo kontroverznom britanskom biologu Rupert Sheldrake-u – naša svijest povezana s nevidljivim, tzv. morfogenetskim poljem. Svaki član zajednice doprinosi kolektivnom polju, a totalna svijesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj jedinki. Usvojimo li, sasvim spekulativno, ovu spornu pretpostavku neprihvaćenu od znanosti, to nas može navesti na slijedeću ideju. Kao što fizičari znaju, ukupna energija tvari i polja u zatvorenom sistemu se očuvava – uvijek je ista. Tvar i polje mogu izmjenjivati energiju – tvar je predavati polju i obrnuto, primati je od njega. To bi u slučaju morfogenetskog polja – ili nekog sličnog, kojim je svijest povezana sa njegovim tvarnim nositeljem, čovjekom –  moglo značiti da prilikom svoje smrti čovjek predaje svoju svijest morfogenetskom polju svijesti, u kojem onda ona i dalje egzistira. Duša je „napustila mrtvi skelet iliti hardver i preselila na ‘onaj’ svijet“! Eto, tako bi i duša moje majke i svih naših najmilijih mogla „prebivati“ negdje u tom zamišljenom polju, očekujući ponovni susret sa nama – sa našom dušom. Pretpostavka koja ne počiva na religioznim mitovima već na (kvazi)znanstvenim maštarijama, i kao takva omogućuje pomirenje između racionalnih očekivanja i emocionalnih žudnji čovjekovih, u nadi da će one jednom konvergirati u jednu, jedinstvenu realnost. Nije li već prozivani Shakespeare i to prekrasno izrazio Hamletovim ustima: 

„Moj Horacije, ima više stvari
Na zemlji i na nebesima no što se
I sanja u vašoj filozofiji.“

 (W.Shakespeare, „Hamlet“, prijevod M.Bogdanović)

 

            Ovime nikako ne bih htio religijska vjerovanja postaviti na naučnu osnovu, pa da klanjanja u bogomoljama zamijenimo s onima u znanstvenim institutima. Čovjek je – da preokrenemo šekspirijansku mudrost –  satkan od snova, i kao takvom dozvoljeno mu je sanjati. A razliku između sna i jave nekada je zaista teško, a i posve nepotrebno obrazlagati.

            

Tagovi:
Autor 1.8.2012. u 19:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija