Moj stav o ratu

Izdvajamo

• Delegitimirati one koji misle drugačije, pripisivati im ​​falsifikat, militarizirati raspravu fanatičnim i pomamnim tonovima nikome ne koristi. Moj stav, koji se ranije činio manjinskim i izoliranim, sve se više čini stavom većine - većine osoba (mnogih žena) koje su shvatile težinu i ozbiljnost trenutka i ne žele niti suzaraćenost (savezništvo) niti još manje rat. Mir je također najbolji način obrane ukrajinskog naroda.

Povezani članci

• Esad Bajtal: Da Tito sad ustane, ja bih ga zagrlio
• Nema razloga za prosvjede, seljaci su dobili dosta
• Iza izazova
• MIRA NE SMIJE BITI
• Mostarska izbjeglička priča
• Šatoraška republika

Foto: Imagoeconomica.it

Komentar pregleda štampe italijanskog mjesečnika Židovske stranice ukazuje na moj pacifistički stav, kao što se to već dogodilo početkom aprila kada je on definiran kao “teško shvatljiv”. Ovaj put su podlo iznesene neutemeljene optužbe Sumnje, prema kojoj nisam prozborila ni slovca da bi osudila rusko vojno nasilje.

Dana 2. maja 2022. prisjetila sam se godišnjice strašnog požara u Domu sindikata u Odesi u kojem je 2. maja 2014. živo izgorjelo najmanje 48 ljudi. Pobjegli su od mase predvođene neonacističkim eskadronima. I pritom sam rekla: “To nije bio početak, ali je bio signal krize. EU se okrenula na drugu stranu umjesto da je intervenirala u prilog suživota. No ta granica između srodnih naroda postajala je sve više nepopustljivom, kako bi na kraju s ruskom invazijom postala ratnom frontom. I otvorio se rasjed u Evropi, ponor novog evropskog rata”. Ovo su doslovno moje riječi. Moj govor je bio osuda nacionalizama koji, na temelju krvi i tla, raspiruju nasilje i mržnju. Upravo ono za čim demokracija nema potrebu. A moj govor je bio i jest poziv Evropi, u koju vjerujem, da bude dorasla zadatku za koji je rođena: kohabitaciji naroda.

Među prvima sam u Italiji uzela učešća u debati o ovom novom evropskom ratu. Nikada nisam prestala osuđivati ​​Putinovo tupoumno i zlokobno nasilje u svojim člancima i u svojim televizijskim nastupima, nasilje koje je dovelo do smrti i uništenja. Ujedno sam jedna od onih koji ne vjeruju da je slanje oružja rješenje. Štoviše, vjerujem da je slanje oružja pravi poraz. Izbor slanja oružja – što mnogi sada priznaju – bio je pogubnost za Evropsku Uniju, koja na taj način nije mogla odigrati diplomatsku ulogu da smjesta pronađe konkretno rješenje za tri problema: neutralnost, Krim, autonomija Donbasa. Nesuočavanje s problemom te granice znači svakim danom sve veći broj mrtvih, uništenih gradova, izbjeglica. Ali zbog posljedica rata to znači i recesiju, nestabilnost, nestašicu. Povratak u prošlost. Moramo li se s time pomiriti? Ostaviti novim pokoljenjima raskomadani svijet? Ili bismo trebali tražiti od politike da intervenira kako bi smjesta poduprla pregovore?

Ovaj ukrajinski otpor nije “partizanski otpor” usporediv s poglavljem italijanske povijesti. Ono čemu danas svjedočimo jest konflikt između nacionalizama što ih odvratna ruska invazija ne smije izgubiti iz vida. Smatram da su sve usporedbe sramotne i zavaravajuće, nadasve one koje banaliziraju nacizam i idu čak do negiranja Šoe. Da odgovorim Zelenskom: ukrajinski narod, koji raspolaže vojskom i dobiva oružje, ne živi istu sudbinu kao židovski narod koji je, kao žrtva racija i deportacija u raznim evropskim zemljama, a da se pritom nije mogao obraniti, završio u nacističkim logorima. Ne govorimo onda o Lavrovljevom odvratnom ispadu (da je i Hitler imao židovske krvi, prim. prev.) koji ponovno izvlači na vidjelo bijedni i sramni topos antisemitskog zavjereništva.

Biti pacifist ne znači tražiti “predaju”, izraz koji je dio ratnog žargona. Umjesto toga, biti pacifist znači izaći iz neposrednosti nasilja kako bismo zauzeli političku perspektivu i mogli raditi na rješenjima. Pogotovo jer se ovaj novi evropski rat, unatoč tome što ima značajke devetnaestog stoljeća, vodi u apokaliptičnom nuklearnom scenariju. Stoga priznajem da se nisam prepoznala u nekim stavovima, službenim ili neslužbenim, židovskog svijeta, napose onim koji pozivaju na slanje oružja i sankcije. Štoviše, bilo je to duboko razočaranje. Vjerujem, naime, da je židovstvo tradicija u koju je upisan mir, tradicija koja je poučavala svijet demokraciji. Stoga bih očekivala suprotno: mnoge inicijative koje bi objasnile sukob, koje bi se otvoreno sukobljavale, pa i s različitih pozicija, koje bi promicale mir u javnoj raspravi.

Delegitimirati one koji misle drugačije, pripisivati im ​​falsifikat, militarizirati raspravu fanatičnim i pomamnim tonovima nikome ne koristi. Moj stav, koji se ranije činio manjinskim i izoliranim, sve se više čini stavom većine – većine osoba (mnogih žena) koje su shvatile težinu i ozbiljnost trenutka i ne žele niti suzaraćenost (savezništvo) niti još manje rat. Mir je također najbolji način obrane ukrajinskog naroda.

Preveo s italijanskog: Mario Kopić

Donatella Di Cesare, filozofkinja, članica znanstvenog savjeta Muzeja Šoe u Rimu, La mia posizione sulla guerra,

Moked, 5.05.2022.