MOJA SOBA

Fuad Đidić
Autor 6.4.2020. u 21:07

MOJA SOBA

Foto: clipart

Ali, posve sigurno čeka nas novi veliki debut, novi početak, novo svitanje, i, sada se plašim – svitanje u jednom jezovitom jutru u kojem bi mogli slušati vijesti o novim X virusima, N katastrofama, nestancima aviona, brodova, crnim rupama, ili, ko zna o čemu još!? 

Ništa neće biti teže nego naš povratak u normalnost.

Piše: Fuad Đidić

Prošlo je već dosta dana. I dalje sam u sobi. Ona me dijeli od ovog svijeta. Reklo bi se – jedini zaklon pred plamenom koji bjesni. Tu je moje posljednje utočište dok virus sije smrt i baca sve na koljena.

I tako, ponekad, tu, u sigurnosti svoje sobe, pronađem neku tačku, neki detalj. Recimo, volim onaj slatki pupoljak na akvarelu okačenom na malom zidu. I onda satima ostajem zagledan. Sjena noći otvara horizonte. Pred mojim očima prolaze slike. Odnekuda izviru davno zaboravljeni ljudi, susreti, događaji. Tama sobe osvjetljava moju prisutnost. Moj ulazak u ovaj svijet, moj debut, majka, otac…

Moje ljubavi, nade, vizije…Prve pobjede i prvi strahovi…Silno me zaokuplja sve ono što me blisko spajalo sa svijetom. Sve to gdje sam pronalazio korijen svoje sigurnosti i postojanosti. Svaka ona tačka na kojoj sam podizao svoje snove i gradio svoj idealni svijet i, svaka ona tačka na kojoj sam, kroz blizinu i sigurnost drugog čovjeka, pronalazio svoje biće i postojanje koje pripada tom i takvom svijetu.

Svi naši životi bili su to spajanje, taj zagrljaj sa svijetom, to rukovanje, taj dodir, to kretanje. Sve naše ljubavi sva naša sreća proizišla je iz tog dodira sa drugim, sa dodirom očiju i dodirom tijela. Svi naši horizonti bili su hitanje ka novim i dalekim obalama. Svi ti preobražaji, sve to nataloženo i zaboravljeno bogatstvo u našim životima davalo je osjećaj sigurnosti i prikrivalo našu ljudsku krhkost i ranjivost.

Ali, sve  je najednom poprimilo novu, i dobilo punu dramatsku dimenziju. Vidim kroz snop magličavog svjetla u sobi kako se na ovoj tački akvarela dodiruju svjetovi…Iskušavam taj život na granici dva svijeta. Sa nevjericom posmatram kako je nestala ta sigurnost, kako je nestao taj drugi čovjek, kako se rasturilo to utočište i, raspršio taj slatki san sigurnosti.

…..

Pitam se: kada se sve ovo završi u kakav svijet ću se vratiti. Kada dođe taj trenutak i, kada uhvatim za šteku u svojoj sobi, na koju stranu ću otvoriti vrata. Desno ili Lijevo. Kakvo će izgledati lice tog novog svijeta. Ozbiljno, opasno i puno cinizma ili, optimistično i pobjedničko. Da li ću moći opet vidjeti u njemu otvorene puteve, i opet osjetiti čar putovanja i traganja za novim i dalekim obalama ili, će to biti svijet bez dodira, bez susreta pogleda, bez sjaja u očima, svijet ispunjen strahom, nesigurnošću i sveprisutnim rizikom. Da li ću morati svikavati na svijet nekih novih vrijednosti, drugačijeg rasporeda snaga, na svijet starih baraba, u novom političkom okruženju, pristati zarad, svoje sigurnosti i zdravlja, na život, u zemlji poluživih birokrata i umrle kritičke pameti…Ko zna!? Sve je moguće.

Ali, posve sigurno čeka nas novi veliki debut, novi početak, novo svitanje, i, sada se plašim – svitanje u jednom jezovitom jutru u kojem bi mogli slušati vijesti o novim X virusima, N katastrofama, nestancima aviona, brodova, crnim rupama, ili, ko zna o čemu još.

Ništa neće biti teže nego naš povratak u normalnost.

….

Ne mogu više da čitam te knjige. Tek uzmem neku koju sam davno odložio. Kao da otvorim ormar i posegnem za nekom već odloženom i uredno ispeglanom košuljom. Iznenađen i obradovan, zar ste još tu, listam i  pročitam samo neke odlomke. Nemam snage da idem dalje. Ne znam zašto ali, danas mnoge od njih zvuče mi nekako poznato, i ostavljaju blijedi utisak kao boja koja je pranjem izgubila svoj sjaj…Valjda što u ovim odlomcima ne mogu naći trag ove naše epohalne drame, malo šta od ovog biblijskog iskušenja, i strašnog i neizvjesnog puta kojem u panici tražimo kraj.

Duboko osjećam kako se upravo danas dešava nešto mnogo ozbiljnije i za naš ukupan opstanak važnije. Tragedija je sadašnja, realna i epskih proporcija. Grozan je ovaj osjećaj sveobuhvatne i bezlične smrti koja nadire. Neopisiv je taj osjećaj njene blizine, taj milimetar udaljenosti od njenih strašnih i nevidljivih oštrica. I njihov kraj se ne može sagledati jer se protežu unedogled, preko svih meridijana i granica koje mogu zamisliti.

U praznini ove strašne neizvjesnosti podilazi me jeza. Ne znam na što da se oslonim. Gdje da stanem. Osjećam se u svojoj sobi kao prognanik, usamljenik koji dolazi iz nekog drugog svijeta. Kao žrtva izbačena na nekoj dalekoj stanici. Na svakom koraku smrt; neočekivana, neshvatljiva. Zapanjujuće cifre blješte na ekranu u mrkloj noći bez sjene. Krivulja izrazitog rasta. Munjevita brzina koja šokira i ostavlja bez riječi i daha.

U prestravljenoj masi kristališu se nova vjerovanja i nove ideje. Preovladavaju špekulacije kako za ovo stanje ipak, postoji jedan jednostavan lijek. Uvođenje diktature i produženje izvanrednog stanja…Jednostavna fascinacija velikim Vođom, Diktatorom, Vlasnikom svih života.

Fascinacija Kinom i njenom ulogom Velikog Spasioca svijeta. Nadmoć i konačna pobjeda radikalnog, ubilačkog. Ovdje, kod nas, silno narastaju zatomljene strasti za potpunom kontrolom ljudskih života, opet se potpaljuju želje za novim podjelama, novim opsadama, za prevaspitanjem, preseljenjem čistih i razdvajanjem od nečistih, za nastavak kampanja logora, huškanje, suspenzija pameti, slobode govora, utjerivanjem straha u kosti. Pod krinkom zaraženih na meti su oni – Drugi i Drugačiji. ”Mi sami sve možemo” slogan je kojim se opisuje naša balkanska regija u vrhuncu smrtne krize. Uz pomoć “naše velike braće” mi ćemo prisiliti sve ostale da se postroje iza nas i da nas ubuduće služe.

….

U ovoj osami bez kraja, borim se sa mislima kako se pred našim očima zapravo, strovalio jedan gigantski svijet. Ovo naše povijesno nastojanje da izgradimo okruženje u kojem ćemo biti neranjivi i potpuno zaštićeni, preko noći se rastočilo. Ta sigurnost u riječ lidera koje su birali osviješteni građani zemalja Zapada  je – otrcana. Čovjek je ostavljen sam sa sobom u stanju svoje ranjivosti.

Post-američki svijet je bankrotirao moralno i duhovno. Poklič “Mi Prvi” posijao je toliko oluje, nesigurnosti i prezira za nemoćne. Postoje sumnje ali, nema konačnog odgovora, da ovi lideri koje smo birali, koriste usijanu dramu čovječanstva za svoje sebične ciljeve. Ponekad izgleda, da upravo te velike sile žele preoblikovati ovaj svijet bez sveopšteg rata, a pod okriljem straha i prijetnje nevidljivom smrti.

Zar, predsjednik Makron nije rekao u početku krize kako je ovo zapravo – RAT. Zar, to nije kasnije ponovio i predsjednik Trump. Da, to je rat bez objave rata, bez saglasnosti bilo koje Vlade, Parlamenta, Kongresa. To je užasan rat, daleko gori i ozbiljniji od dva prethodna, ili, ovoga krvavog rata u mojoj zemlji. O ovome novom ratu ne znamo niti, ko ga je objavio niti, kome je objavljen. To je rat u kojem je neprijatelj nevidljiv i kojeg ne možete suzbiti bez izolacije, zatvaranja, osamljenosti ljudi. Nema spasonosnog lijeka. Nema medicine.

Ali, koja je ironija ovog novog rata. Ako bi neko bio spreman za njega, onda bi to bila Amerika, ili, Francuska. Zapad. Svejedno. Taj užas na licima ljudi na hodnicima prenapučenih bolnica, te dileme doktora sa koga da skinu respiratore, sav taj haos, taj mukli strah i nezaštićenost medicinskog osoblja, ta sila koja primorava mlade da žrtvuje svoje roditelje na oltaru opstanka jednog sistema, tjeraju me da duboko uzdahnem:

O, moj Bože, zar je to Amerika!
Zar je to Francuska….!
Italija, Španija
Zar je to taj Zapad !

….

Danas je, 06. april 2020. god.
U mojoj zemlji je 670 zaraženo, oporavljeno 45 i, 26 je umrlo.
Epidemija se počinje nekontrolisano širiti u Hercegovini.
Sada više ne postoje žarišta.
Moguće je da bilo gdje budete zaraženi.
Predviđanja su da slijede dvije ili tri najteže sedmice.
Koliko će ljudi još umrijeti, koliko njih još će biti inficirano?

I dok slušate ove grozne vijesti ne čeznete li za povratkom u normalnost.
Nesumnjivo. Ali, nje više nema!
Njeni posljednji ostaci žive još samo u našim sobama koje nastanjujemo.

Da bi nastavili živjeti neminovan je raskid sa prošlosti.
I potrebno je da zamislimo svijet iznova, da zamislimo novi sistem.

Ovaj izbor, ova dilema nas čeka kada budemo došli na prag naše sobe:

Sa sobom ponijeti teret naših predrasuda, mržnje, mrtvih ideja, i uvjerenja da smo gospodari ljudskih života.
Ili, krenuti tek sa malo tereta, spremni da zamislimo kraj takvog sistema.

Fuad Đidić
Autor 6.4.2020. u 21:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija