Molitva za Mahirove zlostavljače

Dubravko Lovrenović
Autor 15.1.2016. u 09:59

Molitva za Mahirove zlostavljače

 Foto: Flickr                   

(“Mlad odoh sa ovoga svijeta, a jedan bijah u majke”. Epitaf sa stećka)

Danas, u petak 15. I. 2016, navršilo se sedam dana otkako sam u Centralnom dnevniku gospodina Senada Hadžifejzovića, u ime svoje supruge i u svoje ime, pozvao jedan dio Mahirovih zlostavljača da dođu u Mahirovu sobu da im – HALALIMO. Jučer se navršilo mjesec dana od kada je Mahir odlučio da ode sa ovoga svijeta. Vrijeme brojimo prije i poslije Mahirove smrti, nešto kao prije i poslije nove ere.

Niko se nije javio, a još uvijek želim vjerovati da HOĆE. Nikad se neću prestati nadati. Volio bih da se, skupa sa mnom, i dalje nadaju oni koji su zvali i pitali: “Da li se iko od njih javio?” Kaže se: “Nada umire zadnja”.

Noć prije Centralnog dnevnika proveo sam budan. San nije htio na oči jer su me razdirale dvije dileme: Da li im halaliti i kako to reči Alisi? Tijelo nije izdržalo pa sam morao zatražiti ljekarsku pomoć. Stigla je međutim i druga, mnogo važnija pomoć.

Nekih pola sata pred polazak na TV FACE, objasnivši uvjete pod kojima bi jednoj grupi zlostavljača halalili, upitao sam, strijepeći pri tom, Alisu: “Možeš li im halaliti?” Gledala me je nekim, meni do tada nepoznatim pogledom, i samo rekla: “Mogu”. Pao mi je kamen sa srca.

Noć nakon Centralnog dnevnika prvi put sam od Mahirove smrti, u komadu, spavao 7 sati. Shvatio sam zašto: Odgovorio sam na najvažnije pitanje, na najvažnijem životnom ispitu: Na zlo nisam uzvratio zlom. Znao sam za to i ranije, kao teoriju, sada praktično znam blagotvorni utjecaj te “terapije”. Zato je želim podijeliti sa svima onima kojih se ovo tiče. To je onaj drugi, mnogo važniji vid pomoći koji sam osjetio.

Inspiraciju sam našao u Bibliji, u jednom od njezinih najljepših dijelova u: “Hvalospjevu o ljubavi”.

A on glasi:

“Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi,

i cimbal što zveči.

Kad bih imao dar proricanja,

i znao sve tajne

i sve znanje;

kad bih imao puninu vjere,

tako da bih brda premještao,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih ništa.

Kad bih na hranu siromasima

razdao sve svoje imanje,

kad bih tijelo svoje predao

da se sažeže,

a ljubavi ne bih imao,

ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva,

ljubav je dobrostiva;

ljubav ne zavidi,

ne hvasta se,

ne oholi se.

Nije nepristojna, ne traži svoje,

ne razdražuje se,

zaboravlja i prašta zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini.

Sve ispričava, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nigda ne prestaje.

Proroštva? Ona će iščeznuti!

Jezici? Oni će umuknuti!

Znanje? Ono će nestati.

Jer, nesavršeno je naše znanje,

i nesavršeno naše proricanje.

Kada dođe što je savršeno,

iščeznut će što je nesavršeno.

Kad sam bio dijete,

govorio sam kao dijete,

mislio kao dijete,

sudio kao dijete.

Kad sam postao zreo čovjek,

odbacio sam što je djetinje.

Sad vidimo u ogledalu, nejasno,

a onda ćemo licem u lice.

Sad nesavršeno poznajem,

a onda ću savršeno spoznati,

kao što sam spoznat.

Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima

ljubav.

Osim ovog pasusa iz Biblije, snagu sam našao u jednoj rečenici iz Kurʼana zbog koje, i ne od jučer, jedan značajan dio moga bosanskog identiteta pripada islamu. A kaže se u Kurʼanu časnom:

Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1.-5.). I – čitao sam – i spasio se od Zla.

Zapravo Kurʼan me uputio na Bibliju, spoj Kurʼana i Biblije dao mi je spasonosnu formulu: Ne potonuti u mržnju. Poslije toga sve je bilo i lako i jednostavno. U tom spoju našao sam ono što me odavno fascinira, naime “vjeru bosansku”, kako su je nazivali bosanski krstjani sljedbenici Crkve bosanske – ni katoličke, ni pravoslavne, ni rimske, ni carigradske nego – Bosanske. Ono što je jednom bilo opet može biti. Ja sam živi dokaz, a živi sam dokaz da je tu vjeru, kao ljekovitu za Bosnu, vidio i moj Mahir. Ja mu o tome ništa nisam govorio, samo je dijete nadošlo. To je naša, bosanska, zavnobihovska, avnojevska i Titova Bosna i Hercegovina: Ni – Ni – Ni – I – I –I. Bili smo dovoljno maloumni i zli da to pogazimo. (I) zbog toga nam se danas djeca ubijaju. A koliko ih je tek ubijeno u ratu? Koliko samo u Sarajevu? “Rođena” je tako jedna bosanska dječija nacija mrtvih! Neka nam je svima na čast!

Nisam pjesnik i nemam literarnih ambicija, ovo su tek moji nevješti stihovi “Molitve za Mahirove zlostavljače”:

Oprosti im Bože, iako znaju šta čine,

Oprosti im Bože za njihove zle čine,

Oprosti im Bože jer oprostili smo i mi,

Oprosti im Bože da ne čame u tmini.

Oprosti im Bože iako su djeca,

Oprosti im dok naša duša jeca,

Jer ako smo i mi, oprostili Bože,

Samo Ti si Onaj koji sve to može.

Majkama djece Bože oprosti,

Jer one ne znaju šta je bol do kosti,

Šta je bol kad više nemaš sina,

Kada je to majčina jedina istina.

Prazna soba, puna tišine,

Jeca i zove: Gdje li si sine?”

U snu Mahir svojoj majci kaže:

Ima Boga, majko, Mahir ti ne laže”.

Da sastavim ove nevješte stihove najviše mi je pomoglo pismo N.N. dječaka koji je želio doći na Mahirovu dženazu u Tuzli 17. XII 2015, ali mu to nije dozvolilo njegovo zdravstveno stanje. Uputio je pisamce sljedećeg sadržaja:

“Puno pozdravite gospođu Alisu i gospodina Dubravka. Zamolio bih Vas da ovu knjigu neko stavi pored Mahira kada ga budu spuštali. Ako nije problem zamolio bih Vas  da gospođa Alisa prenese moje saučešće Mahirovom dedi. Izvinite zbog lošeg rukopisa”.   N.N.

 Dječak, najbolji Mahirov drug, koji je zajedno s njim zlostavljan u Internacionalnoj školi u Sarajevu, zamolio nas je da sa Mahirom u njegov mezar spustimo knjigu Meše Selimovića “Derviš i smrt”. Uradili smo to, uz Mahira smo “sahranili” i knjigu. Jedno objašnjenje fenomena smrti govori da proces spoznaje ne prestaje ni na drugom svijetu. Ako je tako Mahir je dobio vrhunsku lektiru. Knjigu je inače dječak omotao trakama sa četrnaest različitih boja koje simboliziraju Mahirovih 14 godina.

 Sada traje borba za njegov život jer je dijete suicidalno.

 Dubravko Lovrenović (supotpisuje Alisa Mahmutović)

Dubravko Lovrenović
Autor 15.1.2016. u 09:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija