Monsignor dr.Franjo Komarica – santo subitissimo!

tačno.net
Autor 11.9.2015. u 09:32

Monsignor dr.Franjo Komarica – santo subitissimo!

Foto: Deutsche Welle

Biskupu Komarici, a posebice njegovom kolegi nadbiskupu zadarskom i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije dr.Želimiru Puljiću da razmisle o organiziranju šire interdisciplinarne konferencije, pa moguće i provođenju referenduma unutar svekolike Crkve u Hrvata o inicijativi da se „amen“ u „Očenašu“ zamijeni starim hrvatokatoličkim pozdravom „Za dom!“ (izgovara svećenik) – „Spremni!“ (odgovara vjernički puk).

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Biskup Crkve u Hrvata u hrvatskoj Banja Luci msgr.dr. Franjo Komarica i njegov dugogodišnji novinarski ispovjednik Winfried Gburek, inače u svojoj hanoverskoj župi prilično poznati i „priznati njemački katolički novinar“, dogovoriše se da bi mnoštvo pametnih novinarovih pitanja i još pametnijih biskupovih odgovora nagomilano tijekom njihova dugogodišnjeg intenzivnog druženja i intervjuiranja bilo pametno pročešljati i kroz pomno odabrana poglavlja ukoričeno plasirati kako njemačkom, tako i hrvatskom katolički orijentiranom čitateljstvu. Nije mi poznato jesu li u Njemačkoj (i Austriji) uspjeli naći dovoljno katolički osviještene novine i novinara za promociju njemačkog izdanja „Liebe.Macht.Erfinderisch.- Enthuellungen“ . U Hrvatskoj, međutim, bez obzira što je utrku za nakladnika hrvatskog prijevoda „Ljubav.Moć.Domišljatost – Skidanje maski“ dobio „Večernji list“, mogli su birati to ili bilo koje drugo iole državotvorno odnosno katolički friendly glasilo. Nakon dugog vaganja pro i kontra u uži izbor su im ušle zagrebačke Novosti / Hoвoctи i splitska Slobodna Dalmacija. Kako im je kriterij „dobro poznavanje prilika u BiH“ bio odlučujući, konačna odluka pala je na potonje glasilo, jer tamo istraživački novinari gospođa Zdravka Soldić-Arar, koja za sebe tvrdi da je doslovno utjelovljenje postavljenog kriterija. I nisu pogriješili: izabrana novina i probrana novinarka posvetili su razgovoru s monsinjorom skoro cijeli broj od subote, 5.rujna 2015, od naslovnice koja ga promovira kao proroka ili barem sveca („Zvjezdani trenutak – Biskup dr.Franjo Komarica o najvažnijem događaju svoga života: Čuo sam glas s neba i od tada se ne bojim smrti“), pa preko cijele naslovnice tjednog priloga „Spektar“ koja ga naznačuje kao „neformalnog ministra vanjskih poslova BiH“ („Od vodećih političara, diplomata i stratega čuo sam potvrdu o vođenju ‘zastupničkog rata’- na našem dijelu – bivše države. Pojašnjavali su mi da je ovo bila njihova ‘varijanta B’“), pa do samog teksta naslovljenog „Gospodine biskupe, zapamtite, ja sam vaš bog“, nadnaslovljenog „Banjolučki biskup dr.Franjo Komarica o nedavno objavljenoj knjizi „Ljubav. Moć.Domišljatost – Skidanje maski“ koja razotkriva igre moći svjetske politike na Balkanu“, a podnaslovljenog: „Ja sam naredio da kod vas bude rat, i bio je rat. A sada sam naredio mir, i zato mora biti mir – to mi je rekao jedan od važnih ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a u Washingtonu. On je poznat i našoj javnosti. Ne mislim da je on ključni igrač u našoj drami, nego moguće jedan od onih koji su bili pitani za mišljenje“, a koji tekst se protegao na pet-šest stranica garniranih s, možda pretjerujem, 50-60-tak pomno odabranih fotografija intervjuiranog sveca odnosno proroka, diplomata odnosno teoretičara svjetske protestantsko-komunističke megazavjere protiv hrvatokatoličkih naroda i narodnosti, posebice hrvatokatolika u Bosni i Hercegovini.

Počela je iskrenim i, za rasnog istraživačkog novinara, zasigurno nelagodnim priznanjem da „iako se smatram dobrim poznavateljem prilika u Vašoj zemlji“, da se čitajući knjigu svakih „pet do deset stranica šokirala“, te ga hrabro, bez trunke krzmanja, pravo istraživački trznula: „Tko Vam je rekao: ‘Gospodine biskupe, zapamtite, ja sam vaš bog. Ja sam naredio da kod vas bude rata, i bio je rat. A sada sam naredio mir, i zato mora biti mir’? Biskupe, ja Vas molim da čitateljima ‘Slobodne’ odnosno cijelom svijetu otkrijete tko je taj čovjek koji se smatra bogom?“ Na što je on, tipično diplomatski, počeo petljati da je to bio „jedan od važnih ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a u Washingtonu“, ali da zapravo i nije bio toliko važan za nas, jer da on i nije bio „ključni igrač“, nego jedan od onih „koji su bili pitani za mišljenje“. No i taj i takav vjerojatni savjetnik zamjenika pomoćnika potpredsjednika direkcije za Jugoistočnu Europu u U.S.Departmentu, ako je i postojao, odnosno ako se taj susret s egzotičnim biskupom s brdovitog Balkana zalutalim u Washingtonu i dogodio, te ako čovjek nije bio zaje…frkant pa iskoristio priliku našaliti se malo ko’no obijesna Držićeva dubrovačka mlađarija sa Stancem, bio je dovoljan da se Grubek, Komarica i Soldić-Arar slože da je on, za potrebe ove knjige i ovog intervjua, dovoljna paradigma „sile, arogancije i prezira prema ovdašnjim malim narodima“, posebice hrvatokatoličkim, od strane cijele (protestantske) Amerike.

Zatim se prelazi na osjetljivi teren globalne svjetske zavjere protiv ex-Jugoslavije, pa se kvalifikacijom o „nedavnom besmislenom ratu“ zadire čak i u ustavom – a i o ažuriranju evanđelja bi trebalo razmisliti – zabranjenu jugonostalgiju, pa se čak i Miloševića ekskulpira kao puku „marionetu svjetskih moćnika“, jer da „drugo poluvrijeme ne znači nadogradnju Daytonskog sporazuma nego osamostaljenje Kosova“. Na što monsinjor pojašnjava da je „iz mnogo stotina razgovora koje je vodio s raznim sugovornicima – od vodećih političara i diplomata do vojnih i drugih stratega“ dobio „potvrdu o vođenju ‘zastupničkog rata’ današnjih vojnih sila na ovom našem dijelu bivše države“. Zapravo da je sve ovo bila njihova „varijanta B“, jer su „varijantu A“ – rat na području „jugozapada bivšeg Sovjetskog Saveza“ ocijenili preopasnom „zbog blizine većeg broja tamošnjih muslimanskih državica i relativne blizine Irana i Pakistana“.

No, odmah se vraćaju na siguran ideološki teren definiran Jugoslavijom kao tamnicom hrvatokatolištva, apostrofiranjem ondašnjeg francuskog predsjednika F.Mitterranda kao najzadrtijeg mrzitelja svega katoličkog, vatikanskog i hrvatskog, a najtvrdokornijeg zagovornika očuvanja Jugoslavije, odnosno Miloševića odnosno velike Srbije. Monsinjor se istina nije stigao osobno sresti s Mitterrandom, ali jest njegov pariški kolega kardinal Lustiger, i to tri puta, i svaki put mu je Mitterrand „žestoko prigovorio da su Katolička crkva, Sveta Stolica i papa osobno – glavni krivci što je Francuska izgubila Prvi svjetski rat“. Ova teza se i biskupu i njemačkom novinaru i hrvatskoj novinarki pokazala idealnom da se na nju nakalemi još jedna od ciljanih temeljnih poruka njihova novinarsko-publicističkog poduhvata da, osim Njemačke i Vatikana, hrtvatokatolici nemaju iskrenog prijatelja u politički relevantnom svijetu. Pa kaže monsinjor: „Poznato je da je tadašnji papa Ivan Pavao II. odnosno Vatikan priznao Hrvatsku i Sloveniju, a onda i BiH, i time se raspala Jugoslavija, koja je inače bila ‘pobjednički znak’ Alijanse protiv Germana na kraju Prvog svjetskog rata.“ Pa neumorni, za diplomaciju u bilo koje doba dana ili noći spremni biskup nastavlja: „Meni su direktor za Europu u Ministarstvu vanjskih poslova Francuske – prijepodne, a sekretar predsjednika Chiraca poslijepodne istoga dana ponovili doslovce istu rečenicu: ‘Naše dijete (tj. Jugoslavija) je ubijeno, a vi od nas očekujete da mi plješćemo. Shvatite da nam ne može biti svejedno što smo sada prisiljeni potpisati svoj poraz u Prvom svjetskom ratu'(!!!). Pa da su još nadodali, ne izjašnjava se je li to bio onaj od prije – ili poslijepodne, ili su i ovo obojica papagajski dosljedno ponovila: „Hrvatska je bila nož u rukama onih koji su ubili njihovo dijete“, te da „zato nećemo Hrvatskoj to lako oprostiti.“!!! Sve ove uskličnike (a nijedan suštinski upitnik u cijelom tekstu) dopisala je poslušna i trajno šokirana intervju-maherica, kojoj nakon ovoga nije preostalo ništa drugo nego da u slijedećem pitanju okrsti svoga sugovornika „neslužbenim ministrom vanjskih poslova BiH koji je u proteklih 20 godina naišao na razumijevanje samo kod njemačkog kancelara Helmuta Kohla“. Za što ju je monsinjor nagradio ekskluzivnim, u knjizi nenavedenim, Kohlovim odgovorom na njegovo pitanje zašto je „dopustio nagradu zločina pristajući na Dayton“: „Kohl mi je, između ostalog, rekao kako Nijemcima zapadni susjedi ‘nisu oprostili što su se oni ujedinili, a kamoli što su priznali Hrvatsku’“.

Nakon tih svjetskih diplomatskih visina intervju naglo ponire u balkansko odnosno banjolučko (po)ratno blato, iz kojega je diplomatsko-svetački supermen Komarica, kao pastir preostalih mu 5-6 (posto) hrvatokatoličkih duša u biskupiji, po eksplicitnom priznanju i komandanta Prvog krajiškog korpusa Talića i generala-logističara u štabu generala Mladića, izišao kao „zapravo jedini pravi pobjednik u ratu“, jer je svojim stalnim ponavljanjem „ne oružju“ „uspio sačuvati mnoge živote svojih sunarodnjaka (tj. Hrvata) ali i jednak broj srpskih glava“. Tako je Mahatma Komarica spasio dušu svoga (tj. hrvatskog!) naroda, za što su mu, valjda isti, generali dali punu satisfakciju izričito mu govoreći „kako znaju da mi, domaći Hrvati, nismo ništa krivi, ali ipak moramo napustiti svoj rodni kraj, jer je njima ‘tako naređeno’…da do kraja provedu isplaniranu vojnu akciju ‘Spaljena zemlja’…ali „to više ne mogu činiti progonom, nego na ‘kapilarni način’, tj. rušeći naše crkve koje su, kako rekoše, ‘srce vašeg zajedništva’“. Slijedi odnosno pitanje, te u odgovoru precizno nabrajanje svih potpuno, teško i lakše oštećenih crkava, kapela, samostana, župnih kuća i grobalja. Sa Srba koji su sve to porušili odmah se prelazi na Britance (trebalo je napokon oklapiti i po njima!), i to u osobi šefa ureda OSCE-a koji svoju tipičnu britansku aroganciju demonstrira već „dugih sedam godina da se prognanim Hrvatima banjolučkog kraja kao katolicima onemogući održivi povratak u njihov rodni kraj“. Pa se ističe primjer Drvara, glede kojega mu „istoga dana prijepodne“ dolazi taj britanski arogantni ignorant, „a poslijepodne“ (dakle Super-Komarica danonoćno obavlja i svoje biskupske poslove) još arogantniji prvi zamjenik američkog veleposlanika u BiH, e da bi oni, „stranci i nekatolici“ tvrdili njemu „domaćem katoličkom biskupu“ da u Drvaru katolička crkva nije ni postojala. Na što im je on začepio protestantske gubičine predočivši im spomen knjigu izdanu o stotoj obljetnici te župe, fotografije crkve i župne kuće, župnika koji je ubijen…, na što se „nijedan od njih nije ispričao nego su ostali pri svome“. Pa nastavlja: „Na moje pitanje, brane li jednako i pravoslavnim kršćanima i islamskim vjernicima da grade sebi bogomolje, gdje prije ovoga rata nije bilo ni pravoslavaca ni muslimana, nisam dobio odgovora!“ Pa nalazi shodnim baš na ovom mjestu citirati rimsku mudrost o božanstvu Jupiteru (dakle, pravoslavcima i muslimanima, ili je mislio na protestante odnosno Britance?) kojemu dolikuje sve, za razliku od volova (dakle, hrvatokatolika) koji mu se prinose kao žrtve.

Trebalo je nekako dotaknuti odnos Hrvatske i njezine politike. Tu je monsinjor bio decidiran pojašnjavajući svoju čestu žalopojku da ga „najviše boli izdaja mojih“, da pri tome ne misli na (božanski neupitnu- umetnuo D.K.) Hrvatsku, nego na „mnoge hrvatske političare“ i još mnogobrojnije intelektualce. Pa znakovito obrazlaže: „Ako za europske dužnosnike vrijedi u slučaju BiH kao domovine najstarijeg naroda – hrvatskog – da su pali na ispitu svoje humane vjerodostojnosti, onda se to, nažalost, može i mora reći – još u većoj mjeri – za hrvatske…Bez Hrvata u Bosni susjedna Hrvatska ne osigurava sebi trajnu sigurnost, to je jasno i političkom laiku.“ Istraživačkoj novinarskoj oštrokondži nije palo na pamet priupitati na koje konkretne poglavito političare njegovo bezgrešno moralističko visočanstvo cilja, pa nama ostaje metodom eliminacije zaključivati da on zacijelo nije mislio ni na imenjaka Tuđmana, neprikosnovenoga oca božice Hrvatske, ni na njegovoga ondašnjeg prvog suradnika Gojka, ni današnjeg nasljednika Tomislava…

Završnica intervjua posvećena je, kako i dolikuje, posvećenju monsinjora Komarice. Koji je „za vrijeme rata bio kod tadašnjeg pape (a današnjeg, santo subito!, sveca – dodao pronicljivi D.K.) Ivana Pavla II“, koji mu je tom prilikom rekao „da kao Poljak dobro zna kako je teško praštati“, pa pojasnio „da ono što su poljski biskupi i katolici tek nakon 20 godina počeli činiti s procesom praštanja svojim neprijateljima – mi u Banjolučkoj biskupiji to činimo dok rat još traje.“Pa ga ohrabrio: „Činite jako dobru stvar ne samo za Vas nego i za cijelu Crkvu. Ja vas blagoslivljam! Nastavite tako dalje!“. Na tu očiglednu, od samog sveca istaknutu, kandidaturu za njegovo posvećenje spretno se nadovezuje novinarka isticanjem 36-te stranice kao najvažnije u knjizi, gdje monsinjor opisuje svoj „zvjezdani trenutak“ kada ga „glas s neba“ poziva da „stavi svoj život na raspolaganje“ i „na koncu ga zauvijek oslobađa od straha“, pa ga pita može li taj doživljaj potanko opisati čitateljima. On svetački skromno kaže da može „tek površno i blijedo“. (Za razliku od onih diplomatskih susreta i događaja kod kojih se sjeća svake riječi, mjesta, doba dana ili noći kad je koji važni državnički razgovor vođen). Dakle, uputivši se na krizmu u jednu udaljenu župu, zaustavila ga je grupa četnika, zaplijenila automobil, tukla ga i „zapovjedila da stanem da me strijeljaju“. Tada mu se javlja „neki čudnovati glas“ i kaže mu: „Ako će tvoja smrt danas spasiti makar jedan nedužan život, budi spreman da te ubiju. Tvoj život nije ništa vrjedniji od života bilo kojeg drugog nedužnog čovjeka kojega se danas likvidira.“ Obuzela ga je „čudnovata, do tada nepoznata mirnoća“, počeo je moliti Boga za te jadne ljude – sluge Sotone i redom se počeo rukovati s njima, te im rekao da ne čine zlo, jer bi im se zlo moglo vratiti zlom, na što da su „oni ostali zbunjeni i odustali od svoje nakane“, a u njemu je trajno ostao taj tu stečeni „osjećaj neuobičajene snage“ koja ga je cijelo vrijeme rata nosila i u „osinja gnijezda“. Otada je siroti biskup „nerijetko morao slušati primjedbe vojnih i policijskih osoba te političara: ‘Mi Vas ne možemo razumjeti. Što sve s Vama ne radimo, a Vi ništa! Mi Vama činimo zlo, a Vi nama uzvraćate dobrim. Kako to?“ Kako bi i mogli razumjeti, ti bezbožni odnosno protestantski nesretnici, kad je „to bila Božja izrazita pomoć, zaštita i utjeha, a došla je zasigurno kao rezultat mnogih molitava – znanih i neznanih molitelja…“

Sve u svemu, prosječno bogobojazni hrvatokatolički čitatelj mora dočitavši bilo knjigu bilo intervju uskliknuti: biskup dr.Franjo Komirica, sve-tac. I točka. Ne točka, neko uskličnik!

PS

Biskupu Komarici, a posebice njegovom kolegi nadbiskupu zadarskom i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije dr.Želimiru Puljiću da razmisle o organiziranju šire interdisciplinarne konferencije, pa moguće i provođenju referenduma unutar svekolike Crkve u Hrvata o inicijativi da se „amen“ u „Očenašu“ zamijeni starim hrvatokatoličkim pozdravom „Za dom!“ (izgovara svećenik) – „Spremni!“ (odgovara vjernički puk).

tačno.net
Autor 11.9.2015. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija