Montirani proces

Ivo Anić
Autor 22.3.2016. u 14:50

Izdvajamo

  • Po Jozi dakle, urednik Dnevnika nije osoba koja bi trebala bilo što urediti ili objektivno sastaviti aktualnu vijest, već je urednik Dnevnika osoba koja bi trebala jasno i razgovjetno pročitati ono što mu Jozo i Siniša serviraju.

Povezani članci

Montirani proces

U Hrvatskoj, obećanoj zemlji uistinu je sve moguće pa tako i da operiraš ljude sa samo godinom medicinskog fakulteta ili da smjenjuješ voditelje koji razgovjetno izgovaraju napisane rečenice iako ih sam ne možeš izgovoriti.

Za svaki su posao na svijetu potrebne nekakve predispozicije, talent ili naobrazba. Bilo koji posao ima svoju svrhu i savršeno je logično da se ljudi bave onim što vole, onim što im donosi korist, ali i poslom koji im nekako po talentu ili prirodi leži. Kažu stari ljudi da je životna radost i sam smisao raditi posao kojeg voliš, tada taj posao prestaje biti posao i postaje način života. Kapitalizam je surov sistem i na mnoge načine guši individualnost čovjeka, opaki je to plan dijametralno suprotan ljudskoj prirodi koja teži slobodi i kreativnosti. Charlie Chaplin savršeno je to uklopio u svoj film «Moderna vremena», kako industrija i robotizacija uništavaju čovjeka koji istodobno prihvaća jaram koji mu jedini omogućava opstanak i u pravilu puko preživljavanje. Zbilja su rijetki oni koji za sebe mogu kazati danas da uživaju u svom poslu, da rade ono o čemu su maštali kao djeca. Mašta. Taj romantični dio našeg odrastanja nikada nas nije zapravo napustio, poznam konobare koji sanjaju da vode korporacije, kao što poznam vlasnike korporacija koji sanjaju da postanu astronauti.

Naglom promjenom sustava i društva u cjelini mašta se tako za mnoge pretvorila u stvarnost. Prilike koje su se iznenada ukazale na često i u pravilu upražnjena mjesta postale su izvanredan slučaj, dar s neba za mnoge tako da smo postali društvo tamo devedesetih u kojem su bageristi i vlasnici mini – marketa iznenada postali magnati, krupni kapitalisti i vlasnici korporacija. S tim u paketu išlo je i vlasništvo ljudskih sudbina vezanih za nekretnine, s tim u paketu išlo je ono što smo nazvali poduzetništvo koje je ljude zapravo zateklo. Kompetentni su odstupivši otvorili put «svojima» često rodbini novopečenog magnata koja se bahato infiltrirala u sustave.

Lom koji se dogodio tim činom posvemašnje destrukcije bilo kakve struke danas nazivamo jednim imenom i ni jedna vlast se nije usudila dublje ući u taj zabranjeni teritorij, zato smo objedinili sve devijacije koje su nas dovele u današnje stanje posvemašnjeg beznađa u jednu riječ i nazvali je zlokobno – privatizacija. Postoje brojna svjedočanstva, sudske parnice pa i transkripti kako se dijelilo položaje i funkcije ljudima koji nikada nisu bili dorasli izazovima, a kamo li konkurenciji koja nam je sa zapada došla iznenadno, beskrupulozno i predatorski. Svi šoferi i bageristi, vlasnici pizzerija i politički zatvorenici shvatili su nakon dugogodišnje i iscrpljujuće borbe s vjetrenjačama da je pametnije odustati, rasprodati stečene nekretnine, pogone i tvornice i povući se s likom ranjena viteza, viteza koji se istina borio svim silama ali nije jebiga išlo, neprijatelj je bio nadmoćniji. To što se iz borbe izašlo sa milijardama na stranim bankama i nije baš ispalo viteški ali što ste očekivali od šofera? To što se kao nuspojava dogodilo, otpuštanje ljudi koji su svoje živote ostavili po tim firmama isto nije bilo baš viteški, ali što ste jebiga očekivali od primitivaca? Empatiju?

U svjetlu tih i takvih velikih i sudbonosnih, da kažemo i krupnih makrokozmosa bitnih za društvo odigravali su se i oni mikrokozmosi, oni na lokalnim razinama koje bi zabilježila pokoja fusnota u dnevnom tisku. Pamtim da je tamo prije desetak godina čovjeku planuo stan. Jebiga još nisu bile izmišljene današnje cigarete koje se iz nekih nepoznatih supstanci same gase pa se više kao nekada ne možeš fino zapaliti kao čovjek sretno usnuvši sa cigaretom među prstima. Vatrogasac koji je srušivši vrata uletio sa sjekirom u stan vidjevši kako gori plinska boca pao je u nesvjest. Nesretnog vatrogasca kojeg je rođak zapovjednik primio na posao jer ga je zamolila majka, iznio je na rukama čovjek kojem je gorio stan. Ako ste mislili da je vatrogasac koji se boji vatre dobio otkaz grdno ste se prevarili, dečko je napredovao, sada je zapovjednik.

Bilo je tu i luđih stvari. Pamtite li mladog doktora koji zapravo nije bio doktor već student prve godine medicine. Mladić se, ako niste čitali o tome, sa stetoskopom nehajno zabačenim oko vrata šetao bolnicom i pregledavao pacijente, mladog liječnika hvalile su bakice kojima je zamislite gospon doktor pristupao i gledao im kartone, sumnjičavo vrtio glavom pa precrtavao terapije i određivao nove od kojih im je bilo super. Jedna je stara partizanka prošla ponovo gotovo sve ofanzive kada joj je mladi doktor prepisao neke ružičaste tablete. Doktora su zamislite uhvatili u operacionoj sali, taman uzeo skalper da otvori nekog nesretnika. U tim mikrokozmosima bilo je uistinu svakakvih maštovitih junaka koji su samo bili manja inačica onih velikih koji su maštali da postanu predsjednici, premijeri ili pak novinari, medijski urednici.

Ta i takva mašta dovela je prije točno dvadeset i tri godine na Prisavlje mlađahnog Jozu Barišića koji se nervozno, grizući nokte prijavio na audiciju za voditelja na koju se prijavilo oko devet stotina maštovitih kandidata. Kada su u uži izbor stručnog žirija ušla trideset i trojica među njima nije bio naš Jozo. Tada je zazvonio telefon. Na upit sa druge strane slušalice kog kurca nije primio malog, predsjednik komisije objasnio je u slušalicu da je mali fin i pristojan, da ima uredno podšišane nokte i ugodne crte lica, da fino miriše i da skuplja sličice fudbaleta i timova ali da jebiga – muca.

Na pitanje iz slušalice da kakve to ima veze gospon predsjednik se uznemirio i koliko – toliko sabrano i pristojno objasnio da je ovo audicija za televizijskog voditelja, a ne voditelja bikijade u Radošiću. Legenda govori da je mladi Jozo postao voditeljem, a da je predsjednik zaboravljen od tog dana i razgovora sa slušalicom sastavljao križaljke u podrumu Prisavlja. Karijera mladog Joze išla je od tog dana vrtoglavom brzinom. Kalio se naš Jozo u «Zagrebačkoj panorami» u kojoj je kumicama na placu pregledavao kartone i križao terapije, prošao je naš Jozo sve redakcije i radio razne projekte i ma koliko netko inzistirao na Jozinom zapošljavanju tada Jozo će vam kazati ponosno da je njegov rad prepoznat. Jedino što se promijenilo kod raznih komisija i radnih kolega što više nikom na pamet nije palo da postavlja pitanja zašto jebiga voditelj Dnevnika u rečenici ima onoliko «aa» ili onoliko «mm», ili onoliko «ee», tipičnih za ljude koji imaju problema s dikcijom. Nitko se to nije pitao osim pretplatnika koji gledaju informativne emisije kako to da voditelj zastaje, ispušta čudne zvukove i mrtav ozbiljan izvještava sa Pantovčaka, a da ga niste sasvim razumjeli što je htio kazati. No pretplatnici HTV-a navikli su i na luđe stvari, a držim da je ogromnu većinu gledateljstva naš Jozo uistinu dobro zabavljao došavši kao vedra nota i svojevrsni Monthy Pajton live show kojeg ionako nikada nije bilo na Prisavlju.

Vrag bi ga znao tko se sjetio našeg junaka nakon toliko godina pečalbe i potucanja po bijelom svijetu od nemila do nedraga, od Bruxellesa do kišnog Vatikana, vrag bi ga znao kako se Siniša Kovačić sjetio zapravo starog i provjerenog drugara koji je onomad vodio obilježavanja vojno – redarstvene akcije Oluja i posjeta Pape Ivana Pavla Hrvatskoj, vrag bi ga znao nije li u tome prste imao misteriozni glas sa druge strane slušalice i mlađahnom Siniši kojem nije palo na pamet da odgovori slušalici kako Jozo jebiga muca, ali svakako ni onom u slušalici, a bogmi ni Siniši, ta stavka vjerojatno je bitna koliko i odgoj djevojaka u Češkoj. Zanimljiva se pokazala i procedura koju je novopečeni tandem uspostavio svojim dolaskom na Prisavlje, Barišić predloži, Kovačić imenuje, Barišić označi, Kovačić smijeni. Tako je umjesto Lamije Alečković preko noći na čelo Informativnog medijskog servisa HRT-a imenovana Katarina Periša, a na mjesto v.d glavnog urednika HTV-a Igora Tomljanovića postavljena je Ružica Renić. I to sve preko noći. Ušetao je konačno naš «doktor» sa godinom medicinskog fakulteta i uzeo skalpel. Zajebavali ste me, niste mi dali da operiram, sladostrasno se nasmijao i ušao u kliniku koja je ruku na srce ionako puna stažista. Svi ozbiljni kirurzi, recimo doktror Šprajc ili primarijus Latin davno su svoje karijere nastavili u stranim i ozbiljnim klinikama u kojima mogu operirati bez da im bilo tko napiše na papir kako da to izvedu. Tako su u blietz – krieg maniru, u jednom danu naši junaci smijenili gotovo cijelu dotadašnju postavu voditelja i urednika Dnevnika koji su nećete vjerovati, prilično jasno i artikulirano bez fusnota i prekida u tečnom govoru izgovarali što im je bilo napisano. Dvadeset ljudi tako je preko noći nestalo sa malih ekrana. U čemu je razlika od napisanog onog do napisanog ovog što će izgovarati budući voditelji vrag bi ga znao, no jedno je sigurno nikakva se komisija ni žiri nije sastala da kao prije davdeset i tri godine od devet stotina kandidata izbere njih trideset i tri među kojima će biti i jedan što jebiga – muca.

Da se razumijemo nije mi na kraj pameti da vrijeđam osobe sa posebnim potrebama, među tim dragim i vrijednim ljudima imam toliko prijatelja i vrhunskih stručnjaka da se ponosim što ih poznajem i držim kada vidim kako obavljaju savjesno svoj posao da sam ja taj koji bi se trebao sramiti. Osobe s govornim manama ili kakvim drugim hendikepom svoj nedostatak kompenziraju plemenitošću, samoprijegornim radom i dobrotom kojom vas razoružaju i osvoje.

Ja u svojoj firmi imam nekolicinu djelatnika koji su zaposleni iako imaju posebne potrebe i država sufinancira takva zapošljavanja i vjerujte mi svi do jedan odrađuju odgovorno i vrijedno svoje poslove i svi do jedan su omiljeni u firmi. Vjerojatno je takav slučaj i sa našim Jozom. Čovjek svjestan da ima problema s izgovorom i dikcijom vjerojatno je svoj hendikep amortizirao nošenjem kava, čišćenjem ureda i organizacijom uredskih zabava i svečanosti. Omiljen i društven svakako je napredovao u karijeri, jer u Hrvatskoj su najomiljeniji ljudi po uredima i tvrtkama upravo oni za koje urgira misteriozni glas kada se od devesto kandidata bira njih tridesetak. Takve vjerujte mi svi sa strahopoštovanjem puste da vitlaju skalpelom.

Te su promjene bile nužne i hitne, objasnit će nam Jozo, naši gledatelji imaju niz primjedbi na naš program. Previše smo se ugledali na komercijalne televizije koje malo posvećuju pozornosti potrebama naših gledatelja za emocijama koje izazivaju domoljublje i vjerodostojnost. Smatram da u informativnom programu nema mjesta za komentare voditelja već bi oni, po Jozi, da izbjegnu retoričke zamke i interpunkcije prilikom vratolomnih napisnih rečenica, trebali uvježbati i čitati isključivo zapisano, da se izbjegnu možebitna kriva shvaćanja komentara voditelja koji su tu da čitaju, ne da misle svojom glavom već Jozinom. Po Jozi dakle, urednik Dnevnika nije osoba koja bi trebala bilo što urediti ili objektivno sastaviti aktualnu vijest, već je urednik Dnevnika osoba koja bi trebala jasno i razgovjetno pročitati ono što mu Jozo i Siniša serviraju.

Dvadeset ljudi ukratko platilo je glvom što su barem do sada mislili o onom što čitaju i čitali to više – manje bez gramatičkih i vokabulrnih grešaka. Ukidanjem dojučerašnjih zabrana, ustvrdio je Jozo, osnažili smo poslovanje koje je zamislite zabranjivalo reklame u najskupljim minutama našeg programa, predočavjući dijagrame naš je Jozo ustvrdio kako klinika gubi milijune kada Rocky krene u zadnju, odlučujuću rundu, a film se ne prekine reklamom za Afričku šljivu koja ne pada. Jozo je tako, bez da je riječju spomenuo gledatelje koji plaćaju da subotom pogledaju kakav erotikom nabijen film, ustvrdio kako HTV gubi milijune jer se koitus na vrhuncu ne prekida reklamom za novi film o Papi Franji koji igra u kinima.

Ukidanjem zabrana prijašnje garniture i uvođenjem zabrana sadašnje samo ćemo osnažiti kuću i ispoštovati volju gledatelja koji nam se žale u komentarima Glasa Koncila i na nekim domoljubnim portalima kako je HRT- postao inačicom RTL-a i kako ga je uvođenjem zabrana potrebno približiti istom u smislu marketinga ali ne i u smislu dizajna. Pogledajte sam dizajn, vratili smo recimo kvadratiće. Jasno je kome su smetali, ustvrdio je Jozo i energično ukinuo Montirani Proces koji se zamislite izrugivao sa osobama koje imaju posebne potrebe, političarima i saborskim zastupnicima.

Za svaki su posao na svijetu potrebne nekakve predispozicije, talent ili naobrazba. Bilo koji posao ima svoju svrhu i savršeno je logično da se za ljudi bave onim što vole, onim što im donosi korist, ali i poslom koji im nekako po talentu ili prirodi leži. Kažu stari ljudi da je životna radost i sam smisao raditi posao kojeg voliš, tada taj posao prestaje biti posao i postaje način života.

Kada ti je čitanje napisanog smisao posla i života bez da imaš svoje mišljenje o tome i kada ti je životna vizija posla da budeš nečija marioneta i to ti je životna radost tada barem u svojoj mašti postaneš vatrogasac, postaneš astronaut i postaneš urednik informativnog programa HTV-a. U Hrvatskoj, obećanoj zemlji uistinu je sve moguće pa tako i da operiraš ljude sa samo godinom medicinskog fakulteta ili da smjenjuješ voditelje koji razgovjetno izgovaraju napisane rečenice iako ih sam ne možeš izgovoriti. Tu i tamo naravno pojave se kojekakvi mudrijaši koji se tome zamislite usude izrugivati. Izrugivati se osobama koje nam vode vatrogasne postrojbe, informativne programe ili zemlju, a da uopće nisu ljudi sa posebnim potrebama.

Oni sa posebnim potrebama samo nazovu na telefon i našem Jozi daju upute da napiše što će nam sutradan svima pročiti. I naš Jozo sav ponosan na sebe. Šta ti je mašta. Danas si vatrogasac, sutra doktor, prekosutra – montiraš procese.

Ivo Anić
Autor 22.3.2016. u 14:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija