MORALNA HIGIJENA

Ivo Anić
Autor 3.3.2016. u 12:50

MORALNA HIGIJENA

Na pitanje koliko osoba uzdržavate kod popunjavanja porezne prijave jedna je građanka odgovorila:

„ 12 946 lažnih branitelja i lažnih vojnih invalida, preko četiri stotine namještenika u Saboru i Vladi, oko dvadeset tisuća namještenika po državnim službama od kojih dvije trećine nisu ni rođeni u Hrvatskoj ili imaju dvojno državljanstvo (najčešće BIH), cca 1,2 milijuna umirovljenika od kojih je trećina radno sposobna i daleko ispod prosjeka po godinama za mirovinu. Administracija bukvalna kakva već jest odgovorila je građanki da je njena porezna prijava nevažeća i neprihvatljiva. Građanka je odbila popuniti novu karticu uz obrazloženje:

„ Zašto, zar sam nekog zaboravila?“

U silnom mnoštvu zbivanja unutar nekog organizma dio kojeg smo svjesni puki je zakutak, slijepa ulica. Fikcije kao što su „vrline“, „čast“, „nesebičnost“ i „moral“ dio su našeg karaktera i sličan zakutak u nama samima. Zbivanja oko nas često nas stave u kušnje da taj dio karaktera zanemarimo u svrhu postizanja višeg cilja, u našem slučaju današnjice bez sudbonosnih događaja, boljeg i bogatijeg života.

Bolji i bogatiji život u današnjem vremenu teško možemo ostvariti oslanjajući se na svoje vještine, svoj talent ili izobrazbu, bolji i bogatiji život danas možemo ostvariti isključivo ako zanemarimo u sebi onaj zakutak morala i vrline i svjesno ga pretvorimo u slijepu ulicu, blokiramo ga barikadama. Animalne funkcije koje su zapisane u našim genima još od postanka vrste načelno tako postaju primarne i kudikamo važnije od visine svijesti. Naš svjesni život (uračunajmo u njega i dušu) skupa sa našom dobrotom i našim vrlinama u tom vremenu odluke otkaže nam poslušnost, otkaže nam službu.

Stid koji osjetimo u tom trenutku odluke da unaprijedimo i uvećamo svoj život lakomisleno iskompenziramo usavršavanjem u animalnim funkcijama, savjest koja nas upozorava da štetimo drugima i radimo nemoralnu stvar zatomimo skupljanjem stvari, boljom i raznovrsnijom prehranom, lagodnim vremenom kojeg organiziramo, putovanjima koja su nam do tada bila nedostupna. Muškarci će svoju savjest umiriti statusnim simbolima, većim i skupljim automobilom, žene priborom kojim će se pomladiti, kojim će biti atraktivnije i muškoj populaciji zanimljivije. Po ugodi koju omogućimo sebi svojim prosperitetom (naglim u ovom slučaju i nezasluženim) mjerimo svoje vrijednosti u društvu i svoj status. Ostanimo načas na toj riječi; status i vratimo se našoj građanki.

Naša građanka živjela je razmjerno dobro i relativno skromno podižući djecu od svog posla za koji se školovala i koji je relativno voljela. Administracija i birokracija doduše nisu poslovi koji zahtjevaju emotivan dio građankina udjela no taj segment građanka je kompenzirala pišući poeziju za lokalni književni časopis. Svoj posao građanka je obavljala moralno i časno držeći da je nužno zlo koje joj osigurava egzistenciju. Posao je, držala je građanka, samo sredstvo, sredstvo koje ugodne i neugodne kutke svijesti drži u „balansu“ no ipak samo sredstvo ali sredstvo koje osigurava ravnotežu, neovisnost koja u konačnici osigurava sigurnost kako za sebe tako i za svoju obitelj.

Vrijednost kojom je mjerila svoj dosadašnji život građanka je na zamišljenoj vazi savjesti mjerila uvećanom i organiziranom strukturom svoje osobne sigurnosti, onaj jezičac do kojeg je iznimno držala nazivala je – moral. Moral kako ga je naučila u dosadašnjim vrijednostima građanki je bio od iznimne važnosti, odrastanje u strogo moralnoj obitelji koja je redovito odlazila u crkvu i obavljala sakramente bio je u samoj srži građankina habituisa. Građanka je, iako živi u socijalizmu obavljala svoju moralnu higijenu na način da je svoje vrijednosti ukomponirala u sustav, sustav na poslu i sustav u društvu koje se mijenjalo, svijet koji je poznavala, posložila i u kojem je funkcionirala srušio se kao kula od karata.

Svekoliko obezvrjeđivanje morala i vrijednosti započelo je upravo na građankinom poslu. Kolege do kojih je držala, kolege srpske nacionalnosti preko noći su zamijenile kolege hrvatsko – bošnjačke nacionalnosti. Isprva građanka u tome nije vidjela ništa loše, vremena su bila turbulentna i svaki prosvjed mogao je građanku skupo stajati. Ona će i taj segment stida i savjesti gurnuti pod isti onaj tepih u zakutak i slijepu ulicu svog morala. Da bi zaboravila na taj zakutak građanka je prestala pratiti politiku, društvenu scenu i organizam s kojim smo počeli priču – novonastalu državu.

Metamorfoza, koja je inherentna svekolikom zbivanju organizma koji svoje ciljeve, smisao i jačanje vidi u nemoralnom kadroviranju u svoj sustav poslušnih ličinki (koje prate paraziti), postala je najpouzdaniji i najiskrivljeniji mogući instinkt, instinkt kojim će organizam braniti svoju svrhu, svoje (ne) zdravo tkivo i opravdati svoje postojanje. Dakle organizam, u ovom slučaju država, svoj rast i svoju opstojnost ima zahvaliti sveukupnoj aparatizaciji malih sićušnih organizma koji čine skup. Naravno taj skup ima svoje mjere i opsege i uključuje jednu trećinu ili malo više parazita koji se na ovaj ili onaj način involviraju u sustav.

Organizam je tako dobio i svoju svrhu, svoje vrijednosti koje će uskoro, a pravilo je to kod istostaničnih organizama, dobiti i svoje mehanizme zaštite koji će izazvati nesporazume, nesporazume sa ostatkom onih koji se nisu zbog ovog ili onog razloga (iskreno se nadajmo svog morala, svojih vrijednosti i savjesti) nisu uključili u sustav. Jedinka koja nije to učinila i naša je građanka koja je isprva na svom poslu naišla na novo i nepoznato šikaniranje, primitivizam koji je donio nepotizam i u kojoj se probudila iznenada građanska svijest, aktiviravši zaboravljene zakutke i mehanizam koji je građanki na njenom moralu ispisao negaciju, volju za borbom i opstankom, simptomatični revolt.

Kap koja je prelila čašu bilo je gašenje suprugove tvornice na kojoj je izgrađen novi Mall i njena djevojčica koja je iako školovan kadar (za koji je odvajala od usta, svoja putovanja, kazališta i kina) odlučila da iskuša sreću u računalnoj tvrtki u Irskoj. Kap koja je prelila čašu bio je Irac, doktor kirurg koji je oženio njenu djevojčicu i zauvijek je oduzeo građanki, građanki koja više nije imala razlog da šuti.

Status. Vratimo se još jednom na tu riječ. Građanka je statusom smatrala svoju skromnu savjest koju je iskazivala svojim statusim na Facebooku kao jedinom dostupnom mediju. Građanka je ostala osupnuta kada je na svoje opservacije o događajima kojima je svjedočila iz prve ruke, dobila svu silu kritika, otvorenih prijetnji pa i poruka mržnje koje je prijavila policiji. Građanka nije mogla vjerovati koliko je organizam bolestan i koliko su paraziti uništili isti postavivši svoj sustav iskrivljenih vrijednosti kao paradigmu u stroga moralna pravila. Status da može slobodno napustiti svoju domovinu ako tako razmišlja i da će se oni pobrinuti da to i učini aktivirao je još jedan davno zaboravljeni zakutak duboko zakopan u svijesti naše građanke. Naime naša se građanka sjetila svojih kolega srpske nacionalnosti koje su ti slični, ako ne i isti samopregaoci organizma protjerali uz njenu šutnju.

Građanka je odlučila ne vjerovati u zajedničke izmišljotine već vjerovati svojim spoznajama i svojim instinktima, građanka je aktivirala svoje moralne vrijednosti davno zakopane u zakutcima u sebi i građanka se po prvi puta u dvadeset i pet godina osjećala odlično.

Na pitanje koliko osoba uzdržavate kod popunjavanja porezne prijave jedna je građanka odgovorila:

„ 12 946 lažnih branitelja i lažnih vojnih invalida, preko četiri stotine namještenika u Saboru i Vladi, oko dvadeset tisuća namještenika po državnim službama od kojih dvije trećine nisu ni rođeni u Hrvatskoj ili imaju dvojno državljanstvo ( najčešće BIH), cca 1,2 milijuna umirovljenika od kojih je trećina radno sposobna i daleko ispod prosjeka po godinama za mirovinu. Administracija bukvalna kakva već jest odgovorila je građanki da je njena porezna prijava nevažeća i neprihvatljiva. Građanka je odbila popuniti novu karticu uz obrazloženje:

„ Zašto, zar sam nekog zaboravila?“

Ivo Anić
Autor 3.3.2016. u 12:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija