Moralno zagađenje okoliša

Autor 13.11.2011. u 10:45

Moralno zagađenje okoliša

Dragi sugrađani, četrdeset ste godina na ovaj dan od mojih prethodnika slušali različite inačice sljedećega: »Da nam je zemlja u procvatu, da smo svi sretni i da nas čeka divna budućnost«. Pretpostavljam da me na ovo mjesto niste izabrali zato da bih vam i ja lagao. Naša zemlja nije u procvatu:

– Velik stvaralački i duhovni potencijal naroda nije dobro iskorišten. (…) Zemlja koja se nekad mogla ponositi obrazovanjem svojih građana, danas odvaja tako malo za obrazovanje. Zagadili smo našu zemlju, rijeke i šume te danas imamo najgori životni okoliš u Europi. Ipak, to nije ono najvažnije. Najgora je činjenica da živimo u moralno zagađenom okolišu. Moralno smo bolesni jer smo naučili govoriti jedno, a misliti drugo.

Citirani odlomak dio je novogodišnjega govora kojim se 1. siječnja 1990. godine svojim sunarodnjacima obratio češki predsjednik, književnik i političar Vaclav Havel. U predizbornom mjesecu koji je pred nama bilo bi ljekovito čuti jedan takav govor jer »zagađen moralni okoliš« najveći je problem s kojim se Hrvatska u ovom trenutku suočava, veći od pogubnih brojki koje ukazuju na bijedu gospodarstva, od nezaposlenosti i proračunske anemije. I mi smo naučili govoriti jedno, a misliti drugo. Za razliku od Čeha koji su nakon 40 godina komunizma dobili Havela, Hrvati su se usrećili s Franjom Tuđmanom. Na pragu dvadeset i prvog, dobili smo čovjeka devetnaestog stoljeća, koji je želio da svi mislimo kao on. Ako tako i nismo mislili, morali smo govoriti da mislimo, u suprotnom smo bili vragovi – žuti, crni i crveni. Misliti kao Tuđman, bila je to ulaznica za uspjeh u novoj Hrvatskoj.

 A onda, nakon Franjine smrti, poželjeli smo živjeti kao sav normalan svijet, pa smo izabrali Ivicu Račana. Račan nije tražio da svi mislimo isto, barem ne u svojoj demokratskoj fazi, pa je mislio i radio tko je što htio. Iz tog vremena ostala je uspomena na nikad slobodnije medije s jedne i berače kestenja – ulične bukače spremne na sve – s druge strane. Ivici Račanu falilo je odvažnosti. Nije se uspio obračunati s moralnim zagađenjem, jer taj obračun ne podrazumijeva samo klinč s klasičnim kriminalom i korupcijom, nego i prekid moralno nedopustive prakse u režiji države.

 Praksa je to, na primjer, državnih dotacija onima koji ih nisu zaslužili, a skriveni su pod krinkom zaslužnika iz Domovinskog rata. Ta kasta povlaštenih, prijevremeno umirovljenih nositelja spomenica i lažnih invaliditeta i danas iz mjeseca u mjesec dobiva ničim zaslužene apanaže, uzimajući od usta svima, a posebno ljudima koji su uistinu branili zemlju i na prvim crtama ostavili zdravlje.

Nakon Račana smo izabrali Sanadera koji je tobož nastojao sanirati moralno zagađenje, pravoslavcima čestitao Božić tradicionalnim pozdravom Hristos se rodi, a iz stranke na glavu izbacivao ratne zločince. U isto vrijeme iza kulisa je izvlačio novac iz državnih poduzeća i punio ukradenim kapitalom svoje i HDZ-ove crne fondove. Na svu sreću, Sanader je danas politička prošlost. U amanet nam je ostavio Jadranku Kosor za premijerku. Ona sad poziva na predizborno zajedništvo sve koji misle i dišu hrvatski. A što to znači – »disati hrvatski«? Kad nas »disati Hrvatski« premijerka poziva u trenutku dok pruža ruku svom novom partneru Željku Kerumu – onda je jasno da je riječ o pozivu na disanje moralno zagađenog zraka.

Na svu sreću, Jadranku nećemo još dugo gledati na poziciji premijerke. Po javnom raspoloženju sudeći, Hrvatska se još jednom nalazi pred »novim početkom«. Ovog puta on će biti oličen u Zoranu Milanoviću. Ovaj oporbeni prvak mnogima je nesimpatičan, ali nitko ga još ne može s pravom okvalificirati moralno upitnim. Na našu žalost, Milanovićevi istupi ne govore da je spreman uhvatiti se u koštac s moralnim zagađenjem, ali postane li premijer – imat ćemo ga prilike suditi po djelima.

Međutim, problem moralno zagađenog okoliša – ukoliko se na to i odvaži – Milanović ne može riješiti sam. Kako to reče Havel:

– Bilo bi posve nerazumno tumačiti moralno zagađenje kao nešto tuđe, kao nešto što nam je ostavio daleki rođak. Naprotiv, to naslijeđe moramo prihvatiti kao grijeh koji smo počinili prema sebi samima. Prihvatimo li ga tako, shvatit ćemo da rješenje problema ovisi o nama, samo o nama. Ne možemo za sve kriviti prijašnje vlastodršce – ne samo zato što to ne bi odgovaralo istini, nego zato što bismo tako smanjili i obvezu koju danas ima svatko od nas, ponajprije obvezu da djelujemo neovisno, slobodno, razumno – i brzo. Ni najbolja vlada, ni najbolji predsjednik ne mogu mnogo toga učiniti sami. Sloboda i demokracija razumijevaju zajedničko djelovanje, a time i zajedničku odgovornost svih nas

Novi list ,tekst prenosimo uz dozvolu autora

Autor 13.11.2011. u 10:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija