Morat ćemo amputirati!

Autor 7.5.2012. u 20:45

Morat ćemo amputirati!

Uokolo, po svim državama regije, kruži jedna perfidna kapitalistička floskula. Jadni radnici – usput promovirani u „djelatnike“ – lišeni posla i kruha te najosnovnijih prava, ukoliko kojom srećem i rade, ponavljaju je kao dobro dresirani papagaji. Dok me ove šarene ptičice zabavljaju kad ih slušam izgovarati formalno smislene rečenice, bez ikakvog razumijevanja rečenog, dvojim dali da se smijem ili zaplačem kad čujem (navodno) inteligentne ljude koji je puni uvjerenja izgovaraju u mnogim prilikama, ne shvaćajući da naprosto ponavljaju „bubicu“ ubačenu u svoj centralni procesor. Želimo da pravna država konačno profunkcionira! – to je ta magična rečenica u koju se uzdaju jadni ostaci nekad – bar se tako činilo – jedinstvene radničke klase ovih prostora, ne videći da uporno konzumiraju apaurin nade koji im je s namjerom serviran. Jednom kad ta „pravna država“ profunkcionira (na sveto nigdarjevo) bit će vam, djelatnici naši dragi, neizmjerno bolje. Samo treba biti strpljiv, jer znate kako se veli: strpljen – spašen! A dotle se borite svim legalnim pravnim sredstvima (u „pravnoj državi“ koja ne funkcionira?!) za ostvarenje svojih beneficija. 

        ‘Ajmo vidjeti kakvo je stvarno značenje spomenute izjave kojom kapital drži radničku klasu na kratkoj uzici. Pravna država je država u kojoj se država kao cjelina temelji na vladavini zakona i prava. Vlast podliježe nezavisnom pravosuđu.“ Postoje mišljenja da je i Treći Reich bio pravna država. Nije li funkcionirao k’o urica? Zar Židovi i ostali „manje vrijedni“ narodi, komunisti, homoseksualci i „narodni neprijatelji“ nisu otpremani u koncentracione logore sasvim zakonito, legalistički – rekli bismo? Prvo se donese zakon, a potom sve radiš po njemu, zahtijevajući od podanika da se ne bune jer – pravna država funkcionira! Dakako da je to tek jedan od niza ekstremnih primjera, ali ekstremi nas upravo najbolje mogu potaknuti na promišljanje perfidnijih, na prvi pogled ponekad i neuočljivih načina upravljanja masama. Zapadnjački koncept pravne države ima jednu veliku manu – formalno je savršeno zamišljen, a u praksi se provodi u korist vladajuće elite, oligarhije, kapitala ili kako već želite nazvati one koj su izgradili takav – njima zadovoljavajući – državni model. Sasvim je vjerojatno da radnici, tražeći funkcioniranje pravne države, ustvari misle na pravednu državu. Na državu koja će funkcionirati temeljem striktnog provođenja pravednih zakona. Nedavni slučaj intervencije specijalne policije nad radnicima „Jadrankamena“ upravo je paradigmatski primjer funkcioniranja antipravne – nepravedne države. Dok godinama državni organi – kako za HDZ-ovske tako i SDP-ovke vlasti – nisu ama baš ništa činili unatoč nebrojenim upozorenjama i kaznenim prijavama da Tuđmanov teniski partner (bivši reprezentativac RH) malverzacijama upropaštava „svoja“ poduzeća („Jadrankamen“, „Uzor“ i „Monter“), preko noći su poslali stotinjak specijalaca na radnike koji su samo branili svoje poduzeće (jer je ono ustvari njihovo, a ne Orešarovo!) i pravo na vlastitu egzistenciju. Ovo je primjer sasvim tragične parodije pravne države i vjerujem kako bi neizmjerno bliži tom konceptu bio slučaj kada bi radnici mlatili pripadnike „organa reda“ namjesto onoga što se desilo. Jer taj organ reda nije uvodio nikakav red koji bi bio u interesu radnika i stanovnika Pučišća, on je naprosto – formalno se pravdajući sudskom odlukom – nametao red u korist pljačkaša poduzeća. Jasno je da u pravednoj državi nitko nikoga ne bi trebao mlatiti, ali – do pravedne države tek treba doći, a povijesna iskustva tu nisu suviše obećavajuća. Da tvrdnja o nužnosti poštivanja svih zakona jedne države i prečesto proturječi moralu, pokazuju i primjeri etički izuzetno čvrstih ljudi koji su svojim postupcima sasvim opravdano znali demonstrirati neprihvatljivi dogmatizam te tvrdnje. Poput Jehovinih svjedoka koji su u bivšoj državi odbijali služenje vojske pozivajući se na svoja vjerska uvjerenja. Kako tada nije postojao tzv. prigovor savjesti, završavali bi u zatvoru na godinu-dvije, da bi ih nakon odsluženja kazne opet pozivali u vojsku, što su mnogi čak više puta uzastopce odbijali te se ponovno vraćali u zatvor. Mada to možda nekima izgledalo stupidnim ponašanjem, ono na očigledan način demonstrira činjencu kako je moral iznad zakona. Čovjek neupitnog moralnog integriteta uvijek će glasu vlastite savjesti dati prednost pred nametnutim zakonima koji se, uzgred rečeno, mijenjaju kako se mijenjaju i nosioci vlasti. 

        Situacija, ne samo u regiji, već u cijelom kapitalističkom svijetu sve više liči na intermedijarnu; na prijelaz sustava iz jednog stabilnog u naredno, kvalitativno različito, stabilno stanje. Jedan se sustav urušava, drugi se u mukama rađa. U takvim, nestabilnim okolnostima, sve su češći međusobni konflikti ljudi koji od protestnih mimohoda i naguravanja sa policijom mogu eskalirati u mnogo  gore oblike. To su podjednako zamijetili Robespierre kao i Karl Marx, inače ideološki antipodi. Korifej buržoaskog društva kaže: „Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak. (u 17. članu svog nacrta Deklaracije o pravima čovjeka. U razvodnjenom obliku to je ušlo u 2. član konačne Deklaracije.), a njegovo (za pametnog čovjeka) retoričko pitanje: „Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?” u isti mah odbacuje sve primjedbe o govoru mržnje, nasilju masa i neprihvatljivim postupcima. Prigovore upravo smišljene od onih koji izazivaju takve masovne revolte (revolucije), kako bi apriori amortizirali i kao neprihvatljivu, stigmatizirali pobunu ugnjetenih. U prvoj glavi “Manifesta komunističke partije” stoji: 

Istorija svakog dosadašnjeg društva jeste istorija klasnih borbi. Slobodni čovek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko – ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvek završavala revolucionarnim preobražajem celog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.“ 

Zar nije Praznik rada trajni, nematerijalni spomenik ovoj borbi? Ne podsjećaju li nas na nju svjetske revolucije, od onih buržoaskih do socijalističkih, dok oni koji gaje averziju prema njima neka se samo osvrnu na masovne prosvjede radnih ljudi od New Yorka preko Atene do Madrida. Bezbroj je primjera da klasna borba nije marksistička izmišljotina već se realno svakodnevno odvija širom svijeta, pa bila ona i svedena u mirnije vode manipulacijama i smicalicama kapitala. Pozivanjem na demokraciju (formalnu) i bespogovorno poštivanje zakona (kreiranih u interesu elite), dajući prigodno tumačenje pojmovima legalnosti i legitimnosti, propisivanjem uvjeta za započinjanje štrajka (uz mehanizme koji omogućuju da se svakom trenutku suzbije, poput nametanja instituta radne obaveze), ograničavanje javnih prosvjeda na određene lokacije i trajanje (slučaj zagrebačkog Markovog trga), izgovorima o očuvanju javnog reda i mira (tko ih je u Pučišću ugrožavao, kad je praktički cijelo mjesto bilo na strani svojih radnika), proskribiranjem „govora mržnje“ kako bi se oslabile tenzije (gdje se pod tu sintagmu može strpati sve što nije u interesu oligarhije), pristranim izvještavanjima medija u vlasništvu kapitala i sličnim smicalicama koje najčešće jako dobro „pale“. Jer zaista, jeli normalnom čovjeku u interesu da tjera mak na konac – dok ne bude prisiljen – išteći fizičke konflikte i podižući revolucije? 

        Jedna od takvih lijepih smicalica je hrvatski zakon o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala, pod milozvučnim kilometarskim imenom: „Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije”. Etičku suštinu mu je već, tisućljećima unatrag, izrazio dragi Bogo svojom osmom i desetom  zapovjedi: 

8. Ne ukradi! 

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca, niti išta što je bližnjega tvoga!

dok je njegovo praktično provođenje – još i prije noli je donijet – opisano Rojsovim zakonom, valjanim na području cijele regije: Tko je jamio, jamio je!

Da nije tako, bi li primjerice bivši hrvatski predsjednik i premijerka prisustvovali polaganju kamena temeljca za tvornicu lijekova jednog od najvećih hrvatskih ratnih profitera, vlasnika bivše Lure – današnjeg Dukata? Mada je svima poznato kako je dotični došao do svog ogromnog bogatstva (na vrijeme ga se riješivši, usput izigravši i hrvatske poreznike), vodeći ljudi države nisu se skanjivali  svojim prisustvom (dali samo njime?) pružiti podršku pljačkašu radničke klase. Doduše, vodeći se spoznajama kako državna politička elita – kad ih se uspije dovesti na sud bilo u svojstvu svjedoka ili okrivljenika – niječe da je ikada išta znala o onome što i vrapci pjevaju po granama  (od ratnih zločina do lopovluka), sve je moguće. Čak i mogućnost da nam državu vode ponajveće blente i budale smanjenog kvocijenta inteligencije koje, jelte, ništa ne znaju o stvarima za koje su birane da vode brigu. Naravno da nitko – sem „neovisnog“ sudstva – ne vjeruje u tu prozirnu krinku koju navlače pred očima javnosti. Jasno je da je bivšu državu razbila i ovladala novotvorevinama, međusobno povezana lijeva, desna, srednja i bog te pitaj koja – sa svih strana skupljena – kriminalna mafija, koja je samo masku domoljublja (izvrsnu u ratnim prilikama) sada zamijenila, za nove prilike prikladnijom obrazinom navodnog neznanja o fundamentalnim zbivanjima koja su od respektabilne zemlje napravila prosjačke državice. Ne treba popljačkane i zavedene naivce, od kojih su mnogi i dan-danas spremni da te premlate (ako ne i nešto više) kad ih želiš privesti pameti, upućivati na socijalizam i marksističku literaturu. Dovoljan je jedan prastari, antički, ali vječno aktuelni mudrac, samo ako ga znamo protumačiti:

“Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnim.”

Pa dok regionalni bogovi uživaju u nektaru i ostalim pripadajućim im delicijama na svom Olimpu, radničko roblje kopa po kontejnerima, obilazi zavode za zapošljavanje ili urede za socijalnu skrb, radi mjesecima bez plaće i plaćenih doprinosa u zdravstene i mirovinske fondove, za bonove namjesto keša ili za 1600 Kn plaćenu visokoškolsku spremu – degradirani do stupnja tegleće marve svojim gospodarima. Koga su to protekli ratovi iznijeli kao slobodne ljude a koga kao robove? Da opservacije koje odgovaraju suvremenim shvaćanjima ljudskih prava možemo potražiti tisućljećima unatrag, svjedoči i anegdota o Diogenu iz Sinope. Zvali su ga i „filozof pas“ zbog ljudskih i životinjskih kostiju kojima je bio okružen njegov dom – čuvena Diogenova bačva. Kad ga je Aleksandar Makedonski upitao što radi sa tolikim kostima, ovaj mu je odvratio kako traži kosti njegova oca, ali ih ne može razlikovati od kostiju robova. Lijepa metafora o jednakosti svih ljudi koja se doduše, u praksi, prečesto svodi tek na jednakost u smrti. 

        Svi izbori, izvedeni po formalno demokratskoj proceduri, teško će unijeti ikakvu bitnu promjenu u polažaj radnih ljudi sem dobacivanja tu i tamo koje beneficije, poput kostiju gladnom psu. U Manifestu za ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost“ grupa autora dobro primjećuje: 

„Izborene reforme uvijek će ostati nesigurne sve dok radnici koji od reformi imaju koristi ne budu u poziciji dobivanja profita od svojih poduzeća i korištenja tog profita da se te reforme prošire, umjesto da ih se potkopava.“ 

Između etablirane ljevice (izvan koje se sve proglašava ekstremnom ljevicom) i desnice izgubila se – ne samo kod nas već i u svijetu, bilo kakva razlika. Britanski laburisti i konzervativci, američki demokrati i republikanci, njemački socijaldemokrati i demokršćani, hrvatski SDP i HDZ,… zajednički rade – uz sve minornije razlike – na konceptu spašavanja države liberalnog kapitalizma u samrtnom hropcu. Ipak, uz neizmjerno razvijeniju klasnu svijest zapadnih radnika, manifestiranu i prilikom ovogodišnje prvomajske proslave. Dok su se desetine tisuća radnika valjale ulicama zapadnih gradova upozoravajući na ponižavajući, svakim danom sve pogoršavajući položaj radničke klase, u nas su proleteri – gotovo vlastitom voljom svedeni na razinu lumpenproletarijata – navalili na besplatne porcije stranačkog graha, iskazujući u međusobnim naguravanjima i tučnjavama totalni nedostatak svijesti o svom klasnom položaju, i još gore – o vlastitom ljudskom dostojanstvu. Mora da se Tito okretao u grobu od stida nad jadom i bijedom pripadnika te potomaka bivše radničke države, koji su od čuvara vlastitih fabrika spali na sebične čuvare porcije graha! Možda ne bi bilo zgorega, radničkoj klasi exJugoslavije preporučiti čitanje Gaddafijeve prvomajske poruke radnicim svijeta, u kojoj pokojni bivši nam prijatelj pokazuje više klasne svijesti negoli je preostalo cjelokupnom radništvu regije. 

        Sindikati se bore (na načine propisane zakonima elita) za kojekakve „beneficije“ radničke klase; potpisivanje i poštivanje kolektivnih ugovora, ograničenje prekovremenog rada, restrikciju zapošljavanja na određeno vrijeme, minimalne nadnice, mirovinska prava i slične „povlastice“ koje – kao što su iznuđene, jednako tako mogu biti i ukinute voljom vladajućih, promijene li se prilike. Na koji način rješavati probleme u okviru institucija sistema koje služe interesim vladajućih, na što se isti uvijek pozivaju?: 

“U HUP-u smatramo, a to svojim djelovanjem i pokazujemo, da svi društveni akteri svoje „borbe“ moraju voditi unutar zakonskog i institucionalnog okvira. Samo tako izvojevane „pobjede“ mogu se smatrati legitimnima i jedino se na taj način mogu nametnuti promjene od kojih će cijelo društvo imati koristi”

 

oglašavaju se iz „Hrvatske Udruge Poslodavaca“, u slučaju „Jadrankamen“. Zna li se da je ministar gospodarstva u prethodnoj Vladi bio ujedno i direktor HUP-a, sasvim je jasno kakva sprega interesa postoji između kapitala i institucija sistema, te ne moraju čuditi slični apeli. Dođite igrati na našem terenu, uz naše suce. Dobro nam došli! Gdje je onda izlaz? 

Jedino bi samoupravni socijalizam mogao postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska perspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između postojećeg svijeta manipulativne organizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije.” 

kaže Milan Kangrga. Radi se u neku ruku o povratku na koncept diktature proletarijata shvaćenog u najširem smislu – kao zajednice svih radnih ljudi bez obzira na njihove formalne kvalifikacije. Tek tada će beneficije postati neotuđiva prava, kada ih se izbori i čuva vlastitim snagama. Kako se većini kosa diže na sam spomen diktature, koju obično povezuju sa Kim Il Sungom, Stalinom, Francom, Salazarom, Castrom pa i Titom, nakratko ćemo se ovdje zadržati. U politici pod diktaturom se obično podrazumijeva neograničena vladavina jedne ili više osoba koje monopoliziraju svu vlast u nekoj instituciji ili državi, bez ograničavajućeg faktora demokratske kontrole (reizbor, slobodni izbori, višestranački parlament i sl.)“. Najčešće se, bez razumijevanja, ovo značenje pridjeljuje i sintagmi diktatura proletarijata koja sem političkog ima i filozofsko, odnosno ideološko značenje: „vladavina proletarijata poslije revolucije kao prijelazna etapa prema socijalizmu i komunizmu“. Pravi se ista greška poput namjerno sugerirane jednakosti između privatnog vlasništva i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kako bi se antagonizirale mase prema socijalističkoj ideji. Ta, tko bi se htio odreći svog televizora, automobila ili vlasništva nad donjim rubljem, zar ne? Filozofsko značenje ove sintagme je dublje i općenitije negoli politička interpretacije od strane njenih protivnika. Ono jednostavno podrazumijeva sustav u kojem će zakoni štititi (i biti donošeni u tom smislu) ogromnu većinu društvene zajednice koja istoj i ponajviše doprinosi – radne ljude. Kapital više neće biti podređen profitu kao svom osnovnom interesu, već prvenstveno dobrobiti onih koji ga svojim radom i stvaraju. Kako rad ogromne većine svjetskog stanovništva iskorištva jedna pohlepna manjina („jedan posto najbogatijih stanovnika planeta Zemlje zarađuje toliko novca koliko i šezdesetak posto najsiromašnijih Zemljana“,  što zasigurno ne može biti rezultat fer odnosa među ljudima), tada postaje jasno tko mora diktirati uvjete rada i proizvodnje materijalnih dobara. Pošto očito to čini manjinska kapitalistička oligarhija sebi u korist – a nitko se ne sjeti spočitavati joj bilo kakvu  diktaturu nad većinom – zašto bismo se uzrujavali kad bismo stvari postavili na mnogo prirodniji način; da manjina mora slijediti interese i zahtjeve većine? Uz samorazumljive mehanizme demokratske kontrole, gdje će se riječ demokracija tumačiti ne u svom iskrivljenom, već u njenom iskonskom značenju, kao vladavina naroda. Da diktatura manjine nije tek puka izmišljotina svjedoči i trend sve većeg ekonomskog raslojavanja stanovništva, ne samo najsiromašnijih već i onih najrazvijenijih zemalja: 

Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979. i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio  u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.” 

Uostalom, nije li bolja situacija kada društvo ograničava slobodu nekih pojedinaca, nego kada neki pojedinci ograničavaju slobodu većine? A složit ćemo se da je najbolje, kada nitko nikoga ne ograničava. S obzirom da se socijalizam tretira samo kao prelazna faza ka besklasnom društvu (kako god ga nazivali), to bi i ova „diktatura“ radnih ljudi imala ograničeno, ali svakako prirodnije mjesto u povijesti ljudskog roda noli ga ima diktatura kapitala nad radničkom klasom. Iza toga slijedi podmetačka smicalica zagovornika liberalnog kapitalizma kao krune socijalne evolucije čovječanstva: „Besklasno društvo je najobičnija utopija!“ (mada je ono jednom već postojalo tijekom povijesti). U nastavku pak slijedi niz prijedloga za reformiranjem sistema u „kapitalizam sa ljudskim licem“, bez zadiranja u postojeći suverenitet nad upravljanjem raspodjele profita što i jeste osnovni način generiranja ekonomske nejednakosti. Još je francuski pjesnik i političar Lamartine shvatio da su „utopije često samo prerano sazrele istine“,  koju konstataciju je ne jednom potvrdila budućnost. A za načine na koje, na žalost, društvene utopije prerastaju u društvenu stvarnost moramo se ponovno vratiti konstatacijama francuskog i njemačkog revolucionara i/ili našem razumu, želimo li promijeniti uobičajeni tok zbivanja. Veliku teškoću ljudima u sagledavanju i spoznaji društvenih odnosa – kao bitni preduvjet za neko smisleno, racionalno i miroljubivo suštinsko mijenjanje stvarnosti – čini interferencija raznorodnih faktora. Poput smicalica kapitala, straha za vlastitu egzistenciju, djelovanja represivnog aparata, subjektivnog tumačenja povijesti, neshvaćanja i nerazumijevanja društvenog konteksta, robovanja nacionalističkim mitovima, licemjernog odnos spram vlastitog i društvenog vlasništva, koruptivne slabosti koja pogoduje neutraliziranju socijalnog angažmana pojedinaca i slično. Sudionik jedne forumske rasprave, zalažući se za posezanjem k oružju u borbi za nacionalnu samobitnost ili pak u slučaju libijske pobune, bio je izraziti protivnik revolucionarnog bunta radnika prozivajući revolucionare krvolocima, ubojicama i pljačkašima tuđe imovine. Nevjerojatni trijumf ograničenog duha i ekstrapolirane nacionalističke logike nad humanističkim moralom. Ono što je dozvoljeno narodima bivše države, ili libijskim pobunjenicima – da u nedostatku drugog izlaza posegnu za oružjem – on zabranjuje radničkoj klasi časteći je pritom najpogrdnijim imenima. Ili pak to progovora iz njega ona Marxova, kako „ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“?           

            Danas je sasvim jasno kako parovi pojmova kapitalizam – demokracija, socijalizam – dikatura ni u kojem slučaju ne predstavljaju istoznačnice. Koncept liberalnog kapitalizma urušuva se pred našim očima. Jaz između razvijenog sjevera i nerazvijenog juga se umjesto smanjivanja sve više povećava, dok unutar njih biva sve jače ekonomsko raslojavanje stanovništva. Istovremeno, demografski rast ostavlja sve veći broj novorođenih sa minimalnim šansama da zadovolje najosnovnije ljudske potrebe. Ataci na prirodnu sredinu u kojoj živimo svi – bilo bogati ili siromašni – kombinirani sa pomanjkanjem sirovina uslijed čega (čak ni teorijski) nerazvijene zemlje ne mogu dostići stupanj razvijenosti onih bogatih, upućuju na potrebu prihvaćanja održivog razvoja čovječanstva. Sve veći broj ljudi je svijestan etičkih i bioetičkih problema koji se postavljaju pred sve nas, a koji se iz generacije u generaciju samo povećavaju. Još prije više od 150 godina indijanski poglavica Seattle bio je svijestan mudrosti koju smo od prečestog ponavljanja gotovo pretvorili u floskulu: “Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka već smo je posudili od svoje djece. Što god snađe zemlju, snaći će i djecu njenu.”. Pa ako ne brinemo o životnim uvjetima (kao kompleksu ekonomskih, političkih, društvenih i prirodnih faktora) svojih suvremenika, zašto bismo o našim potomcima, mogli bismo ironično zapitati. Jedan od krivaca takvog stanja svijeta je i neodrživi ekonomsko politički sistem koji generira mnoge od spomenutih problema. Ne pokušamo li ga zamijeniti boljim, pravednijim i humanijim, samo još mi sami možemo biti veći krivci od njega. Umjesto „bolnih rezova“ koje –  u spašavanju vlastitog ekonomskog imperija – svaljuju na pleća najmanje odgovornih za njegovu krizu, potreban je tek jedan-jedini radikalni rez. Amputacija sustava koji nas je i doveo u ovakvo stanje.

Autor 7.5.2012. u 20:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija