Moskovski Brexit

Marinko Čulić
Autor 21.7.2018. u 15:44

Moskovski Brexit

Nogomet ne govori ništa, kako se rašireno vjeruje, o stanju društava, što su na ovom Svjetskom prvenstvu pokazale Njemačka i Hrvatska, svaka na svoj način. Ali može biti odraz nacionalnog egoizma i prepotencije, što su Englezi pokazali Brexitom, a onda potvrdili u Rusiji

I najljući nogometni navijači priznat će, osim ako im navijačka pretjerivanja nisu oštetila mozak, da Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije donijelo bogzna kakvu igru. Bilo je, istina, solidnih utakmica, od kojih je neke odigrala i Hrvatska, ali generalni domet prvenstva definitivno ne spada u najvišu klasu. No zato je mundijal u Rusiji bio vrlo uspješan u nečem drugom. Razbio je u paramparčad neke uvriježene stereotipe o nogometu. Tako više ne vrijedi ona silno duhovita i jedva nešto manje točna uzrečica da je nogomet igra u kojoj 22 igrača trče za loptom i na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci. Nijemci ovaj put nisu prošli ni grupu, tako da je sam autor uzrečice, Gary Lineker, objavio nogometnom svijetu da joj je rok upotrebe istekao. Bacite njene posmrtne ostatke u kantu za smeće. Ranim ispadanjem Nijemaca pokopan je još jedan široko uvriježeni stereotip, a to je da je nogomet zrcalni odraz stanja u društvu, čemu su podlegli i inače racionalni Nijemci, udarivši u kuknjavu kako nije čudo što je Elf ovako nadrljao u Rusiji. To, kao, precizno odražava stanje u Njemačkoj koje je krizno, konfuzno i tužno besperspektivno. Ali što onda tek reći za Hrvatsku, kojoj takav opis mnogo više odgovara, pa kada bi nogomet zbilja bio odraz stanja u društvu, onda bi njena reprezentacija mogla igrati, kako netko ovih dana reče, samo za kup napuštene ciglane.

Svi su ti stereotipi u kojima se nogometno i nenogometno miješaju kao vino i voda u gemištu, rekoh, propali. Ali ima i nešto što nije propalo, naprotiv, potvrdilo se jedan kroz jedan. Za to su zaslužni Englezi, koji su prepotentno pljunuli na pravilo da nije dobro podcijeniti protivnika, pogotovo ne rugalački bahato kao u slučaju reprezentacije Hrvatske. Zato su popili lijepe nogometne batine, koje bi ih trebale naučiti kolikoj tolikoj skromnosti, iako nisam siguran da hoće. Nisam siguran zato što, gle, ovdje zbilja imaš nogomet kao ogledalo duha nacije ili barem trenutnog duha nacije, koji se ispoljio pregledno i zorno kao na nogometnom semaforu. Taj duh pokazali su Englezi tzv. Brexitom, kojim je Velika Britanija istupila iz Evropske unije naprosto zato, da to sažmemo u jednoj rečenici, što je od EU-a htjela samo prava i povlastice, a odbacila obaveze i dadžbine. Naravno da je to izgledalo, i još izgleda, kao bahato podcjenjivanje zdrave pameti ostalih Evropljana, koji ih zato požuruju da zbilja odu, ali da prije toga podmire račune koje su za sobom ostavili dok su se gostili za zajedničkom trpezom. E, to oni ne bi, pa iz vlade Therese May iskaču i bježe najljući zagovornici Brexita, tako da cijela stvar počinje sličiti na cirkus, a ako je nešto u toj usporedbi uvredljivo, to je više na štetu cirkuskih trudbenika.

Brexit je užasavajuće loš i glup politički projekt. Zamislio ga je prethodnik Therese May i tadašnji čelnik torijevaca David Cameron, i to ne zato što je bio za izlazak Britanije iz EU-a, naprotiv, nego zato što mu se, eto, prohtjelo povećati izglede svojih konzervativaca na izborima, koji ionako nisu dolazili u pitanje. Izbori su zbilja dobiveni, pogotovo jer je i šef opozicijskih laburista Jeremy Corbyn pomalo koketirao s evroskepticizmom, ali onda se sve okrenulo naglavce. Britanci su sve ljući na Brexit jer vide što im je cijelo vrijeme bilo pred nosom. Britanija jednostavno nema smisla izvan Evrope, od koje je udaljena nekoliko desetaka kilometara, otprilike kao Dugo Selo od Zagreba, ali je odabrala da bude bliže antievropskom Donaldu Trumpu, od kojeg je udaljena tisućama kilometara. I što se dogodilo? Pa evo, da im izvadimo žlicu masti, izgubili su nogometnu utakmicu s Hrvatskom, iako ni ona, jadnica, ne zna što bi sa sobom, pa između Washingtona i Bruxellesa bira nepoznato što, a kada se uključio i Vladimir Putin, konfuzija je postala još veća. Dobro, vjerojatno je i to bolje nego kada se glumilo da Rusija uopće ne postoji, ali to je ionako išlo previše na štetu Hrvatske da bi vječno potrajalo.

A što je s Evropom? Pa ona je malo zbila redove zbog Brexita, a onda ju je još više zbio antievropski stav Trumpa, a pogotovo njegove najnovije optužbe da se previše slizala s Moskvom, ma što to značilo (iste kritike sluša kod kuće i on sam). Ali sve to nije dovoljno. Evropa ne može živjeti samo od svojih vanjskih protivnika, nego mora naći unutrašnje razloge svoga postojanja, nešto što će doista proizlaziti iz naziva ‘unija’, a toga nema na vidiku. Doduše, javljaju se glasovi da bi ona morala osim monetarne postati i fiskalna unija, a to znači ići od koncepta konfederacije prema federaciji, ali tu slaganja nema. Ima, međutim, dobrih uzora. To su baš Sjedinjene Države koje su i monetarna i fiskalna unija, i to s toliko velikim centralnim budžetom da su s lakoćom prebrodile veliku ekonomsku krizu otprije deset godina, iako je baš odande krenula. Evropa ne slijedi taj primjer, njen budžet je malen i neupotrebljiv za intervencije u slučaju velikih ekonomskih potresa, osim donekle u poljoprivredi, pa je kriza ovdje dulje i trajala.

Sada novi francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava u partnerstvu s njemačkom kancelarskom Angelom Merkel ojačati fiskalne mehanizme EU-a. Spominje se i jačanje drugih izvršnih ovlasti vlade u Bruxellesu (prvi put bi evrozona dobila ministra financija), ali sve je to još na dugom štapu. Macrona izgleda gura prema većoj koheziji EU-a glad za vlastitom državničkom promocijom, a Merkel bi htjela parirati sve većoj aroganciji Washingtona, ali se istodobno pribojava da bi budžetski jača Evropa pala previše na leđa Njemačkoj. Uz sve to pojavila se i ova migrantska kriza, sasvim očito više izmišljena nego stvarna, koja je duboko protresla temelje njenog osobnog autoriteta koji je donedavno imala. I ne samo to, ubrzano se stvara atmosfera da Evropa ne treba biti nimalo ‘unitarnija’, naprotiv, da treba biti nacionalnija, a čak se dovodi u pitanje i jedno od njenih osnovnih načela, a to je uzajamna solidarnost. Najprije je Brexit zadao tome težak udarac, a sada se čuju i najave o smanjenju tzv. kohezijskih fondova koji postoje radi ravnomjernijeg razvoja EU-a, tj. bržeg rasta njenih siromašnijih dijelova. Zanimljivo je da na te fondove otpada samo jedan posto BDP-a Unije, što je u dlaku isto koliko su iznosili i u socijalističkoj Jugoslaviji. A zna se kako je s tim bilo. Bogatije republike optuživale su one siromašnije i pokrajine da žive na njihovoj grbači, iako su one spomenutih jedan posto debelo nadoknađivale i premašivale obilnom prodajom svojih proizvoda na tržištima ovih drugih. Ali badava, između redaka je kružila optužnica i rugalica da radišni i sposobni hrane nesposobne i lijene, sve dok na kraju i jedni i drugi nisu propali.

A, vidi vraga, i Englezi su uoči utakmice s Hrvatskom u Rusiji tvrdili da su hrvatski nogometaši umorni i potrošeni, što će valjda reći da su lijeni za ozbiljan trening, da bi ih onda ovi smazali za večeru.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 21.7.2018. u 15:44