Most koji razdvaja

Boris PAVELIĆ
Autor 29.7.2021. u 18:13

Izdvajamo

  • Nitko pritom ne pita je li uistinu bilo opravdano utrošiti više od 400 milijuna eura novca europskih poreznih obveznika – koliko su dali hrvatski, vjerojatno nikada nećemo točno ni doznati – kako bi se sagradio most koji razdvaja. Ne želimo pritom reći da stanovnici Hrvatske južno od Neuma nisu trebali dobiti slobodan prolaz od jednog do drugog dijela vlastite države – upravo suprotno. Ali, da su se politički upravljači obje zemlje, zajedno s moderatorima iz Bruxellesa, bili dužni potruditi da se to postigne dobrosusjedskim političkim dogovorom, umjesto enormnim trošenjem novca na monumentalnu tehnološku strukturu – to i dalje mislimo.

Povezani članci

Most koji razdvaja

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Ta je građevina, istina, bez sumnje dojmljivo djelo graditeljsko-tehnološkog umijeća, i njime će se uistinu brže putovati iz Dubrovnika na Zapad, ali postignuto je to pod cijenu ništa manje vrijednih civilizacijskih i političkih vrlina: dobrosusjedstva, umijeća političkog kompromisa, štedljivosti, ekološke uviđavnosti i zavičajne skromnosti te, ne na posljednjem mjestu, stranačke i državne decentnosti.

Od sposobnosti HDZ-a da rutinski tehnički zahvat pretvori u “povijesni trenutak” – kao što se dogodilo u srijedu navečer, s onom stranačkom feštom i kineskim vatrometom na nedovršenome Pelješkom mostu – bizarnija je samo spremnost hrvatskih medija da svesrdno sudjeluju u toj propagandnoj predstavi, a da pritom ne postave nijedno od mnoštva kritičkih pitanja, koja je prigoda sama po sebi nametala. Naime, umjesto što je spajanje dva suprotna kraka grandiozne – ili gradomanske? – konstrukcije bilo uistinu “povijesni događaj spajanja hrvatskog teritorija” – kako je to, karakterističnim stilom nacionalne mitomanije, predstavio HDZ – trenutak je mogao poslužiti da se razotkrije ne samo logika HDZ-ove stranačke propagande – koja je na svečanost nedovršenog mosta pozvala predsjednika HDZ-a BiH, ali ne i predsjednika Republike Hrvatske – nego i, još važnije, za ozbiljan kritički razgovor o motivima, opravdanosti i kontekstualnoj važnosti gradnje tog mlaza od betona i čelika iznad malostonskog zaljeva.

Od toga međutim ništa: hrvatske nacionalne televizije već su od dvadeset sati u srijedu pratile svaki korak premijera Andreja Plenkovića i njegovih stranačkih prijatelja, koji su uporno, izgovarajući jedno, tvrdili nešto posve drugo: priznajući, naime, kako je istina da su mnogi, neovisno o stranačkoj pripadnosti, zaslužni za nastanak tog mosta, uporno su izgovarali kako je za Pelješki most najzaslužniji, dakako – HDZ, a naročito, pogađate, Andrej Plenković. Pa i cijelu tu svečanost, na kojoj je rutinski i nužni tehnički zahvat Plenkovićeva vlada proglasila “povijesnim trenutkom” – premda će most u promet biti pušten za više od pola godine – HDZ je, bez volje da ikome išta objašnjava, organizirao s očitom namjerom da nahvali vladu Andreja Plenkovića te da premijera i stranačkog predsjednika predstavi kao personu alfa i omega za gradnju Pelješkog mosta. Čak da je i istinito – a nije – bilo bi neukusno. No zato je, ako ništa drugo, komično bilo slušati premijera Plenkovića i ministra prometa Olega Butkovića koji su, svakih desetak minuta otprilike, morali podsjećati kako jučerašnja svečanost ne znači otvaranje Pelješkog mosta – premda je sve nalikovalo upravo na to – nego tek proslavu “spajanja hrvatskog teritorija”; ma što to značilo, jer – Pelješkim mostom još se mjesecima neće moći prelaziti.

No na HDZ-ovu stranačku megalomaniju odavna smo navikli, i ona je manji, odavna već poznat problem, čak i kad je rušenje i građenje mostova u pitanju – ako nigdje drugdje, u Mostaru je to najtragičnije poznato, a možemo podsjetiti i na dva mosta koja, voljom Franje Tuđmana i HDZ-a, na razmaku od samo nekoliko stotina metara, nadsvođuju Masleničko ždrilo, na istome putu iz Like prema Zadru. Ozbiljnije je pitanje motiva i opravdanosti gradnje Pelješkoga mosta, kao i pogleda na tu građevinu u svjetlu goruće aktualnosti: klimatskih promjena i apsolutne nužnosti da ljudska vrsta promijeni svoj način funkcioniranja u svijetu. Motivi za gradnju mosta sada se, to je posve očito, usklađuju s HDZ-ovom interpretacijom nacionalne povijesti: nije mostu, tvrdi se danas, bilo nikakve alternative. Kao argument u prilog toj tvrdnji Vlada može navesti čak i autoritet Europske unije: ona je u svibnju 2013. naručila studiju koja je pokazala kako je gradnja Pelješkog mosta najbolje rješenje za povezivanje juga Hrvatske s ostatkom države.

Trajno će, međutim, ostati pitanje: zar je uistinu bilo bolje graditi dva i pol kilometra dug i dvadesetak metara širok betonsko-čelični kolos iznad mora, vrijedan gotovo trećinu budžeta hrvatske države, koji je tako nemilosrdno izmijenio vizuru idiličnog mira malostonskog zaljeva, nego da su se dvije susjedne države uspjele dogovoriti, i pronaći način da državljani Hrvatske i EU tih dvadesetak kilometara  bosanskohercegovačkoga koridora kod Neuma prolaze bez ometanja, do trenutka kada će i BiH postati članicom EU? Zar ćemo zaista vjerovati da je bolje zaobići, nego se dogovoriti? Jer, sjetimo se – u mjesecima uoči ulaska Hrvatske u EU, Pelješki most nije bio prva, nego tek rezervna – da ne kažemo posljednja – varijanta rješenja neumskoga političko-prometnog čvora. Ozbiljno se razmatrao dogovor Hrvatske i BiH o cestovnome koridoru kroz zaleđe Neuma, i ta je ideja počivala na dvije plemenite pretpostavke: da neće proći dugo prije nego BiH postane članica EU – a tada bi i koridor prirodno odumro – te da su političke elite Hrvatske i BiH sposobne i spremne za dogovor na korist vlastitih građana. Da su to uistinu i potvrdile, postalo bi jasno da dobra volja može funkcionirati i u balkanskoj politici, pa bi, razumljivo, i ostali problemi u odnosima dvije zemlje možda lakše krenuli prema rješenju.

Od toga, naravno, ništa: dogovor nije postignut pa su i nade u dobrosusjedstvo sve tanje, ali Hrvatska sada ima grandiozni most kojim je, eto, “spojila vlastiti teritorij” – opsesiju teritorijem, kao što vidimo, sada je prigrlila i Europska unija – ali je istodobno, zajedno sa susjednom državom, njezina politička elita demonstrirala razočaravajuću nesposobnost dogovora s najbližim susjedima – u čemu je ovaj put, nažalost, svesrdno sudjelovala i Europska unija. Nitko pritom ne pita je li uistinu bilo opravdano utrošiti više od 400 milijuna eura novca europskih poreznih obveznika – koliko su dali hrvatski, vjerojatno nikada nećemo točno ni doznati – kako bi se sagradio most koji razdvaja. Ne želimo pritom reći da stanovnici Hrvatske južno od Neuma nisu trebali dobiti slobodan prolaz od jednog do drugog dijela vlastite države – upravo suprotno. Ali, da su se politički upravljači obje zemlje, zajedno s moderatorima iz Bruxellesa, bili dužni potruditi da se to postigne dobrosusjedskim političkim dogovorom, umjesto enormnim trošenjem novca na monumentalnu tehnološku strukturu – to i dalje mislimo.

A to naročito u današnjem globalnom kontekstu – nije to pretjerani izraz – nastupajuće klimatske apokalipse. S aktualnim vrućinama i ovolikim meteorološkim katastrofama diljem Europe i planeta, valjda već svakome postaje jasno ono na što znanstvenici upozoravaju već duže od pola stoljeća: da je ljudska tehnološka djelatnost u posljednjih dvjestotinjak godina uzrokovala toliko dramatične promjene u klimi i uvjetima za ljudski život na planetu, da bi Zemlja za nekoliko desetljeća – ne duže od stoljeća – za ljudsku vrstu mogla postati nenastanjiva. Jedina alternativa takvom raspletu, kako nas sve češće upozoravaju, jest radikalna promjena načina života cijele ljudske vrste – ne samo odustajanje od fosilnih goriva i dokidanje konzumerizma, nego i promjena načina na koji doživljavamo našu ulogu u svijetu: umjesto što, manirom lošeg gospodara, zauzdavamo okoliš kao da je naše vlasništvo, nužno će nam biti prilagoditi se uvjetima na koje ne možemo utjecati: pandemija koronavirusa i razorne elementarne katastrofe prva su ozbiljna upozorenja koja nam o tome šalje ova jedina Zemlja. A ako takvim očima promotrimo i našu malu čaršiju, i u njoj tu novu grandioznu strukturu od ljudske moći, čelika i armiranog betona, tu novu – kako se nekad govorilo – “pobjedu čovjeka nad prirodom”, što možemo zaključiti? Da od istinske suvremenosti, koja razumije u kakvom je stanju ovaj svijet, u tom mostu nema ni “s”. Ta je građevina, istina, bez sumnje dojmljivo djelo graditeljsko-tehnološkog umijeća, i njime će se uistinu brže putovati iz Dubrovnika na Zapad, ali postignuto je to pod cijenu ništa manje vrijednih civilizacijskih i političkih vrlina: dobrosusjedstva, umijeća političkog kompromisa, štedljivosti, ekološke uviđavnosti i zavičajne skromnosti te, ne na posljednjem mjestu, stranačke i državne decentnosti.

Boris PAVELIĆ
Autor 29.7.2021. u 18:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija