Mostar – dva sela koja glume jedan grad

Gradimir Gojer
Autor 15.3.2016. u 12:23

Izdvajamo

  • BiH je po njima morala izgubiti možda i najveću vrijednost, koju je gradila kroz stoljeća, a to je, opet ću se vratiti na lingvistiku (!) pojam komšiluka i komšijstva ili, da zastupim i hrvatsku varijantu - susjedstva. Čitav je krvavi rat vođen na ovim prostorima, uz pljačkaške i elemente etničke purifikacije zato da se ustoliče i do kraja cementiraju etničke državice u tkivu nekadašnje Republike BiH

Povezani članci

Mostar – dva sela koja glume jedan grad

Foto: šg

ODABRALI SU SUŽIVOT – Političke igre bez granica oko i u Mostaru

Bojim se da smo u cijeloj BiH daleko od ikakvog europskog modela življenja. A Mostar, kao paradigma negdanjeg zajedničkog življenja oskrnavljen je, obeščašćen je postojanjem dva sela koja glume jedan grad 

Piše: Gradimir Gojer

Već duže vrijeme pokušavam u javnosti razobličiti jedan lingvistički pojam – kovanicu, koja pripada Tuđmanovom novohrvatskom izričaju. Kovanica je: suživot, a bošnjački političari sramotno su je prihvatili kao svespasonosni izričaj za življenje u BiH. Ne gajim iluziju da su oni povjerovali da iza ove kovanice stoji pojam zajedničkog života, koji je kroz povjest inauguriran i potvrđen kao jedini mogući model življenja, koji stoljećima potvrđuju svojim prisustvom na ovom dijelu Balkanskog poluotoka narodi koji se karakterišu kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi i svi drugi građani koji su stanovali i koji danas stanju na zemljopisnom podeoku koji je nekada nosio prefiks Republika.

Nakon dejtonskog otimanja tog prefiksa narodima i građanima BiH, nakon što su političari koji su sudjelovali u pregovorima (sa časnim izuzetkom Krešimira Zubaka!) sramno potpisali gubitak Republike, pa sramno nalegli na rudu boljem političaru od sviju njih, zločincu Slobodanu Miloševiću, nije bilo nikakvih prepreka da se i lingvistički uobliči ono što je zapadni faktor želio da provede u BiH. A željeli su da provedu koncept nacionalnih državica, u kojima će etnički princip biti dominantan nad svim drugim principima kulturnog, političkog, gospodarskog, pa i civilizacijskog načina rezoniranja i logiciranja.

BiH je po njima morala izgubiti možda i najveću vrijednost, koju je gradila kroz stoljeća, a to je, opet ću se vratiti na lingvistiku (!) pojam komšiluka i komšijstva ili, da zastupim i hrvatsku varijantu – susjedstva. Čitav je krvavi rat vođen na ovim prostorima, uz pljačkaške i elemente etničke purifikacije zato da se ustoliče i do kraja cementiraju etničke državice u tkivu nekadašnje Republike BiH. Na početku takozvanog demokratskog preobražaja Republike BiH, dakle tijekom tzv. prvih demokratskih izbora, trijumfirale su nacionalističke stranke. Nade, koje su građani države BiH polagali u centre otpora logici etničke purifikacije i stvaranja etničkih bantustana u tkivu BiH, poput Sarajeva, Mostara, Tuzle vrlo brzo su popustile pred naletom dvoglave aždaje, čiju su jednu glavu činili zapadni projektanti nestanka BiH, a druga glava imala je svoje razvijene, do tada pritajene organe u Banja Luci, Mostaru, Sarajevu…

Ta etnička katastrofa, jer je drugačije ne želim zvati, poseban trijumf posle prvih demokratskih izbora doživjela je u gradu Mostaru… Nekada crveni Mostar preživjevši praktično dva pod-rata unutar krvave kataklizme podijelio se na kockastu crveno-bijelu i zelenu obalu…

Diljem negdanjeg Bulevara, na crti na kojoj su nekada bili rovovi danas se uzgaja daleko moćnija crta razdvajanja od one koja je nekada išla sredinom rovova… Ta crta razdvajanja ostala je u glavama pučana koji danas nastanjuju i desnu (crveno-bijelo kockatu) i lijevu (zelenu) obalu Neretve.
Žalosna činjenica da toliko godina posije potpisivanja dejtonskog mirovnog ugovora, poslije napora međunarodne zajednice da uspostavi ponovo normalan život u Mostaru, normalno funkcioniranje multietničke vlasti u gradu na Neretvi, kapitulirali su svi. Bukvalno svi! I međunarodna zajednica, koja izostankom već dva ciklusa lokalnih izbora pokazuje ili totalnu nemoć ili zadovoljstvo sadašnjim stanjem u gradu na Neretvi, pa onda tzv. ljevičari, iako baš nisam siguran da takvi i dalje stanuju u Mostaru i u BiH (??!!), pa onda nevladin sektor odlično alimentiran od zapadnih mentora, koji je samo doprinosio učvršćivanju statusa quo, a prividno su kapitulairali i centri nacionalističke moći, jer centar Hercegovine, na njihovu žalost, za ovoliko vremena nije postao do kraja (!!!) niti crveno-bijelo kockast, a niti zelen?!

Sadašnje stanje ne može više trpiti dosadašnja politička naglabanja i evidentno blagoglagoljivo mudroserstvo, da se govori da se ne bi kazalo ništa, da se govori da se ne bi promjenilo ništa. Stravično djeluju na svakog politički mislećeg čovjeka tirade maskiranih kriptonacionalista, koji se tobože bore za jedinstven grad. To što oni nazivaju jedinstvenim Mostarom nema nikakve veze se mostarskim modelom življenja, koji je stvaran upravo kroz komšijsku logiku i stoljećima egzistirao, odolijevao austro-ugarskoj okupaciji i turskom zulumu i velikosrpskim nasrtajima… Jer, u Mostaru su bile dvije nacije dominantnima: rođeni i došle. Treći nisu postojali! A rođeni su bili i Bošnjaci – muslimani, i Srbi – pravoslavni i Hvrati – katolici, i Romi i Židovi… Jednom riječju, svi koji su se ćutili Mostarcima, koji nisu pravili razlike kako se ko bogu moli niti u koju bogomolju odlazi.

Ali, rođeni su pravili bitnu razliku, koja je najprije išla razdjelnicom između dobrih i loših ljudi, što bi veličajni Marin Držić Vidra kazao: „Ljudi na bilj i ljudi na hvao“. Nakon toga, pod udarima fašistoidne četničke i ustaške kavalkade Mostarci su se dijelili opet na dvoje: na fašiste i antifašiste.

Na moju žalost generacija kojoj pripadam doživjela je stravičniji rat od svih ratova koji su protutnjali teritorijom BiH. Taj rat, koji je imao u naumu želju, pa i volju da Grad podjeli po etničkim principima, nastavljen je procesima koje bi moderna politikologija morala markirati kao nastavak rata mirnodopskim sredstvima. Vrhunac toga rata doživljavaju građani Mostara upravo ovih dana, jer dvije najmoćnije političke stranke, koje su i do sada upropaštavale sve potencijale u gospodarstvu, kulturi, koje su uništavale civilizacijski model zajedničkog  življenja, upravo sad pokušavaju po tko zna koji put nametnuti logiku življenja jednih pored drugih. Maslo za ramazana nije niti onima koji mašu crveno-bjelim kockastim zastavama, a koji vele da ih zanima samo jedinstveni Mostar, a bogme nije ni onima koji mašu zelenim zastavama, kojima je eto sad dobar i grad sastavljen od više općina???

Kao da mi svi koji  živimo u BiH ne znamo i ne vidimo da se tu radi o jednom trajnom i moćnom paktu klerofašista koji s jedne strane zagovaraju jedinstven Mostar sa dominacijom jednog naroda,  a s druge strane hoće osigurati tzv. jednakopravnost naroda time što bi svak imao svoju avliju???!!!

Pitam se ima li itko snage, o volji i znanju da i ne govorim, da postavi jedino suvislo pitanje razgrađivačima zajedničkog života u Mostaru: misle li oni ikad i išta o pojmu građanina? Da li im građanin predstavlja ikakvu izlaznu strategiju iz kvadrature mostarskog kruga???

Klerofašizam, kojim treba nazivati procese fašizacije u Mostaru, a ne mimikrijski skrivati stvarne namjere vlasika grada, uhvatio je duboke korijene u Gradu. Jer, dobro se sjećam jedne rečenice koju je u svojoj propovjedi kazao kardinal Vinko uzoriti Puljić: „… Dajte mi dijete do pete godine da ga ja vaspitam. Dalje se nemojte brinuti…“ Ovaj iskaz jednog vjerskog vođe u mostarskom slučaju doživio je svoju najcrnju varijantu: već je izvjesno da jedan broj roditelja ne dopušta svojoj djeci da prelaze mostarske mostove???!

Dokle će trajati procesi etničkog čišćenja u Mostaru, dokle će trajati segregacioni postupci???
Pišući ovaj tekst volio bih da mogu snažnije uplivisati na sadašnje građane Mostara ne da retrogradno prihvate negadanji model življenja zajedno, već da prihvate europski model življenja, u kojem je građanin u centru pozornosti, u kojem se pozicija građanina ne određuje njegovim podrijetlom i etničkim oznakama, već intelektualnim i radnim sposobnostima, znanjem i ukupnim humanističkim angažmanom.

Bojim se da smo u cijeloj BiH daleko od ikakvog europskog modela življenja.  A Mostar, kao paradigma negdanjeg zajedničkog življenja oskrnavljen je, obeščašćen je postojanjem dva sela koja glume jedan grad. Bio bih sretan da mogu govoriti o rivalstvu HNK Zrinjski i FK Velež… Nažalost, ni tu eurpska logika ne prolazi. I Milan i Inter koriste isti stadion… Jedino taj model ne može da se primjeni u Mostaru???

Sjećam se dobro ratnih lednih i granatnih dana, kada je časni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, Mostarac dr. Zdravko Grebo, uz malu moju pripomoć uvjeravao neke usijane glave mostarske da Velež ne treba da ide sa stadiona pod Bijelim brijegom. I danas, kao i tada, govorim da dva stadiona u Mostaru jesu zapravo dva grada?! Nažalost, to je mostarskom slučaju dovedeno do apsurda – to su dva sela???

Oni koji su odlučili da unište grad, oni koji su povukli crte razdvajanja u mozgovima Mostaraca, oni su odabrali, i to svjesno odabrali suživot, a ne zajednički život.

Možda sam dosadio ovom lingvističkom razlikom, ali Mostar je pravi primjer da tamo gdje se posije sjeme suživota civiliziranog življenja nema. Ne mogu završiti ovaj tekst a da ne spomenem časnog doktora Nijaza Durakovića, koji je pred tzv. prve demokratske izbore jasno i glasno razobličio inozemne mentore, ovdašnje političke popuzane i sluge, izvođače nacionalističkih radova, da su kantoni, u bh. slučaju ništa drugo do li katuni.

Naravno, ne bih se zvao Gradimir Gojer da ne okončam ovaj tekst briljantnom parabolom najvećeg među piscima, hrasta hrvatske književnosti, Miroslava Krleže: „…U toru je toplo, ali jako smrdi…“

Mostarci, ali i Bosanci i Hercegovci, na okup!

Porazimo nacionalističke vucibatine!

No passaran!

Gradimir Gojer
Autor 15.3.2016. u 12:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija