Mostar – je li opet ‘ne talasaj’?

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma
• Izložba “Gdje je?” posvećena osobama koje su nestale u ratu
• Predstavljanje Predloga praktične politike: Unapređenje prava i položaja žrtava i svedoka u postupcima za ratne zločine u Srbiji
• Dostojevski gostuje kod nas s Idiotom?
• Čović opet laže: O trećem entitetu se itekako govori
• Žrtve mogu da zaborave samo ako dželati pristanu da se sjećaju

Mislim da razumijem frustracije koje ovakva situacija u Mostaru izaziva kod iole normalnih ljudi. Podržavam skoro svaki pokušaj da se situacija promijeni na bolje, ali je zaista teško nakon svega biti optimista. Međutim ne mogu da se ne sjetim davne anegdote o dva miša. Upala dva miša u lonac sa mlijekom. Jedan bio pesimista, a drugi optimista. Pesimista rekao da nema izlaza, predao se i potonuo. Optimista se dugo, dugo batrgao, napravio batrganjem puter u mlijeku, i izišao.

Šta bi ovo moglo da znači preneseno na situaciju u Mostaru i/ili BiH? Svaki mali pokušaj promjene, sam za sebe izgleda uzaludan, ali dodaje neku malu težinu na suprotni tas vage koji će u jednom momentu morati da pretegne. A sama priča o demokratskim procesima, nije nimalo jednostavna. Ja sam sebe često pitam: a ko je to narod i nije li baš taj narod prava ovca i tamo i ovdje u razvijenom svijetu.

U Kanadi je sistem tako uređen da školstvo spada u nadležnost provincija. Školarine za univerzitetsko obrazovanje se stalno podižu, a zbog loše ekonomske situacije sve je manje studentskih poslova i sve su slabije plaćeni. Nekada su studenti radom u toku ljeta mogli zaraditi dovoljno da plate školarinu za tekuću školsku godinu i da pokriju svoje osnovne životne troškove. Danas je to nemoguće. Bogatima naravno pomažu roditelji, a oni koji nemaju bogate roditelje moraju uzimati kredite. Kad završe studij u život kreću sa desetinama hiljada dolara duga, a šanse da nađu adekvatan posao su sve manje. Sve ovo pomenuh da vam navedem primjer iz ovdašnjeg života koja je razlika između onih što se batrgaju i onih drugih.

Studenti u Kvebeku su izišli na ulice nakon najave povećanja cijena za školsku godinu. Studenti u Ontariju se gotovo i ne čuju sa svojim protestima. Nakon vrlo burnih događaja studenti u Kvebeku praktično doprinose rušenju vlade, nova vlada ukida povećanje školarina. Studenti kažu sad da to nije dovoljno i traže besplatno školovanje. Samo za brzo poređenje, prosječne školarine na univerzitetima u Ontariju su gotovo dva puta veće nego školarine u Kvebeku.

Koliko god političari i (kontrolirani) mediji pokušavaju da sakriju pravu prirodu priče o recesiji, krizi, stezanju kajiša (samo jednima) ipak postaje svaki dan jasnije da je u osnovi svega sukob bogatih i siromašnih. Bogati su u zadnjih nekoliko decenija postali još bogatiji, zbrisali srednju klasu na planeti i pod firmom liberalnog kapitalizma uvode novi robovlasnički sistem. Političke partije sve manje slijede svoje davno utvrđene programe, a sve više postaju lutke kojima upravljaju velike korporacije (odnosno superbogataši). Imamo svjež primjer ovdje u Ontariu. Liberalna stranka je trenutno na vlasti, a konzervativna u opoziciji (na federalnom nivou je obrnuto). Liberali ovih dana donose mjere o ‘štednji i smanjenju budžetskog deficita’ tako što će zamrznuti plaće uposlenim u javnim službama u narednih nekoliko godina (škole, bolnice, vladini servisi itd), a u isto vrijeme i suspendovati ustavno pravo radnika na štrajk. Prijedlog ide u parlament na usvajanje, gdje se gle čuda, dojučerašnji ‘ljuti’ protivnici liberali i konzervativci sada nalaze na istoj strani glasačke mašine. Na ovu temu bi se još mnogo toga dalo reći, ali ja sam sve ovo pisao samo da podcrtam da su nacionalizmi, vjerski fanatizmi itd. samo fasada da bi se održala vlast i pokrivala otimačina.

Volio bih da znam bilo kakvu magičnu formulu za izlaz iz ovog, ali ni za situaciju tamo kao ni za svjetski izlazak iz mraka niko od velikih stručnjaka nije još ponudio iole uvjerljiv put. Već dvije decenije gledam i slušam, vrlo slično tamo i ovdje, kako se izbori svode na glasanje za manje lošu soluciju između nekoliko loših. U istoriji je poznato da velike promjene kreću često sa malim, gotovo nevažnim događajima, a istorija se često ponavlja. Hoće li ovaj put iskra zapaliti vatru? Ko zna.