Mostarska izbjeglička priča

tačno.net
Autor 8.11.2016. u 10:28

Izdvajamo

  • Ostadoše jedino dva pokojnika, dva bivša mostarska sugrađanina. Ponovo su u komšiluku. I u vječnom miru. Zajedno s Milom kao da nas promatraju i poručuju:”Volite se i ne dijelite ljudi”.

Povezani članci

Mostarska izbjeglička priča

 foto: šg

Ostadoše jedino dva pokojnika, dva bivša mostarska sugrađanina. Ponovo su u komšiluku. I u vječnom miru. Zajedno s Milom kao da nas promatraju i poručuju:”Volite se i ne dijelite ljudi”.

Piše: Milan Račić

Prije deceniju i po, mostaroljubac Mile Maslov, koji nije više sa nama, kazivao mi je ovu ljudsku, izbjegličku, mostarsku priču

Desetak godina nam je trebalo da se avertimo. Koliko će nam trebati da stvarno počnemo i živjeti zajedno, kao ljudi i komšije, ili samo jedni pored drugih.

I danas, u sjenci rata, prisjećam se priče jednog od mostarskih Srba, koji je umjesto u rat, otišao u izbjeglištvo i nastanio se u Kotoru.

Stari Mostarac, a novopečeni Bokelj, priča:

«Krajem ‘93. godine, dok je još u Bosni i Hrcegovini plamtio rat, dobijem glas da mi je umro rođak u Beogradu. Isto izbjeglica iz Mostara.

Prikupim nekako pare, pa na voz za Beograd. S voza pravo na groblje.

Okupljamo se ispred kapele i čekamo da se završi prethodni obred.

Dvadesetak nas iz Mostara i nekolicina nepoznatih, po govoru, vjerovatno, pokojnikovi novi poznanici iz Beograda, ili kolonizirani dalji rođaci iz Vojvodine.

Za ovakve prilike, umjesto na Sutini, posljednji ispraćaj tridesetak kilometara od velegrada.

I pokojniku je, vjerovatno, ovo prvi, ali sigurno i posljednji put da se stani na Bežanijskoj Kosi. Tu, do nas, vidimo i još neke poznanike iz Mostara, Bošnjaci.

Po smrtovnici shvatimo, sahranjuju svog zemljaka. Isto izbjeglica.

Njega odniješe na groblje, a mi u kapelu…

Mi na groblje, oni treći grob od nas. Odoše prije nas.

Kad i mi završismo sa sahranom, dogovorimo se da svratimo u prvu kafanu. A, gdje bismo drugo. Kad tamo – i oni sjeli za dva stola. Živo pričaju. Teško ti poznati, razvlače po hercegovački. Mjerkamo se onako ispod oka. I oni nas prepoznaju. U neko doba jedan od rođaka navalio – Eno mi tamo kolege s posla i komšije. Odoh ja da s njima popričam.

Raspričale se komšije. Maše rukom da se i mi pridružimo. Ne pričamo o ratu. Raspitujemo se o starim poznanicima.

Oduvao ih vjetar na sve četiri strane. Neki umrli, drugi poginuli, za treće se i ne zna.

Ovi što su otišli u druge zemlje, uglavnom, bave se nečim sasvim drugim od svoga poziva.

Bivši direktori, inženjeri i profesori, novinari i umjetnici, sada rade u restoranima, taksiraju i izvode građevinske radove. Rade i po cijelih sedam dana, pa od umora nemaju vremena za druženje. Ganjaju biznis i državljanstvo, nove im domovine.

Djeca su im najčešće izgovor za ostanak, a ne povratak.

Ako od umora ne zaspu, kasno uveče, prelistavaju sajtove i internet. Traže vijesti iz Mostara i prisjećaju se ranijih druženja. Ne može se bez priče o Starom, Tepe i mostarsakih faca.

Umjesto nesporazuma i belaja, ostasmo u kafani do kasno navečer.

Skoro da zaboravismo na razlog našeg dolaska u Beograd.

Rastadosmo se, a svako ode nekoj tuđoj, a ne svojoj kući.

Ostadoše jedino dva pokojnika, dva bivša mostarska sugrađanina.

Ponovo su u komšiluku. I u vječnom miru.

Zajedno s Milom kao da nas promatraju i poručuju:”Volite se i ne dijelite ljudi”.

tačno.net
Autor 8.11.2016. u 10:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija