Mostarska mladež: nećemo ljubav!

tačno.net
Autor 20.2.2015. u 15:40

Mostarska mladež: nećemo ljubav!

Piše: Goran Sarić

Priča koja slijedi je dijelom intimna, a dijelom priča puna zatomljenog bijesa.

   Ponekad pomislim da sam, kad se rat završio, u Holandiji ostao samo zbog klinaca. Jer, ovdje je trebalo početi sve iznova: skućiti se, naučiti jezik, steći diplomu i pronaći pristojan posao… Bukadar posla, a već mi sredina tridesetih! Povratku u prilog su išle činjenice da mi je mati ostala dolje, kao i to što u ratu, uza sav strah i užas, od kolega, komšija i poznanika nisam doživio nijedne ružne riječi. Naravno, bilo je opasnosti i kretenluka, ali njih su obično radili oni sa strane, ili pak “naši”, ali “brđani”.

S druge strane vage: njih dvojica, mališani od (tada) šest i osam ljeta, veseli i razdragani što smo napokon skupa, nakon moje dvije godine u ratnom Konjicu. U međuvremenu se – praktično u azilantskom centru – na našu veliku radost rodio i treći “mušketir”. I kud ćeš sad nazad? Razorena zemlja, varljivo primirje, Operacija trokurac, podjela zemlje na tri etnije, na žalost, praktično završena… Gdje da se vraćam?

    Toliko hrabar, priznajem, nisam bio. Najviše zbog njih trojice. Neka, mišljah, Bosnu i Hercegovinu pamte po našim pričama, a nekad, nekad, ako ikad “ovi” sjašu, neka i oni, možda, daju prilog vraćanju barem malog dijela onoga što je nekad bilo, i što im je ćaća toliko volio. A to se, je l ‘te, zvalo Bratstvo i Jedinstvo. Pa se, bez oproštenja, jebite svi vi kojima ova sintagma zaudara na “komunjare”.

   Jesam, i time se dičim.

To je bio onaj prvi, intimni i mnogo ljepši dio priče. Drugi opet u centru pažnje ima djecu (mlade), a odnosi se na novu dokumentarnu seriju Radija Slobodna Evropa pod nazivom “Perspektiva”. Tačnije, na dvije epizode o jednom od naših najljepših, ali i danas najnesretnijih gradova, Mostaru. Na internetu čitam da će serija imati čak 52 nastavka i da će se baviti raznim temama. Sa sajta autora emisije citiram:

   “Riječ je o 12 tema koje se obrađuju u različitim sredinama i cilj projekta je srušiti zid koji su stvorili ratna prošlost, obrazovni sistem i mediji između mladih ljudi različitih nacionalnih pripadnosti.

Mladi su, naime, dobili priliku da pred TV kamerama, čuju jedni druge, da govore o onome u čemu se slažu i onome u čemu se ne slažu.“

   Znači, opet zidovi. Ali ih ovoga puta pokušavamo srušiti. Zvuči lijepo, ali da vidimo kako to izvesti.

Prve dvije emisije govore o nacionalizmu u Mostaru. Mladi govore kako ga vide, koliko ga osjećaju kao teret, i kako mu se – da li uopšte?! – suprotstavljaju u svakodnevnom životu.

      Odmah da kažem: veoma je pozitivno što su mladi Mostarci, ili barem jedan njihov dio, uopšte pristali na otvoreni razgovor. Fašisti to obično ne čine. Ne, nisu to nikakve siledžije, ne pozivaju oni na nasilje. Uostalom, to su i bukvalno još djeca, nikome tu nema ni 18 godina. Nizašto ih nije kriviti, a ako katkad možda i jeste, onda ni izbliza onoliko koliko bi na „stub srama“ trebalo staviti njihove roditelje, prosvjetne radnike, društvo…

    Zato mi ne pada na pamet da navodim njihova imena. Jer, što je najgore, oni kao da uopšte nisu ni svjesni kakve nacionalističke, kakve crne šovinističke budalaštine izgovaraju. Evo ih samo nekoliko, od onih koje, mislim, zorno prenose suštinu onoga što je „pisac htio da kaže“.

   Jedan učenik nekad čuvene mostarske gimnazije, sada vaspitnoobrazovnog „mutanta“ zvanog Dvije škole pod jednim krovom, mirno i sabrano veli kako misli da se „… odnosi naših generacija NE MOGU PROMIJENITI (istakao GS), da će tih problema uvijek biti.“ Njegovoj razrednoj drugarici, opet, ne odgovara što joj se dvije vršnjakinje zabavljaju s momcima druge nacionalnosti, pa čak, „možete misliti“, i idu na Onu stranu! „Mi nismo navikli na to,“ smrknuto, gotovo prijeteći progovara bujna plavušica.

   Momak iz istog razreda dodaje: „Mislim da NE BI TREBALO BITI LJUBAVI. (istakao GS). Druženje ok, ali ako želimo da naša vjera ima budućnost, na tome bi trebalo i ostati.”

   Jedan mladi Mostarac nikada nije bio na Starom mostu. Pomislih da možda još živi u uvjerenju da ovaj nije ni obnovljen. Ma jok! „Zato što ne smijem. Roditelji su na nas prenijeli tu mržnju.“

   Koliko god se trudio da budem objektivan, moram priznati da su djeca koja pohađaju drugi program, barem u ovim emisijama, bila znatno tolerantnija. Međutim, i kada hoće – a vidjelo se da i među njima ima onih koji bi željeli druženje i saradnju – oni drugi, Jednostrani sa podozrenjem prihvataju stavove i prijedloge školskih drugova druge nacionalnosti.

   I mada bih mogao nanizati još dosta primjera, zaustaviću se na jednom koji me je najviše zaprepastio. Jedan lijep, naočit, pa još i elokventan dečkić, na pitanje čega se boji pa ne prelazi na drugu stranu, iskreno odgovara: „Ako odem tamo, neko će prepoznat’ da sam druge vjere. Može bit’ problema.“ Na logično pitanje voditelja emisije kako bi to neko „tamo“ mogao prepoznati da nije „njihov“, veli: „Ja njih mogu prepoznati po BOJI KOŽE, kretanju, načinu odijevanja, TEKSTURI LICA“!!!

   Dijete od, valjda, nepunih osamnaest godina.

   Ovome se zaista nema šta dodati. Osim da ponovim: ova djeca  sigurno nisu najkrivlja za mrak i zbrku u njihovim glavama. I da dodam: ima i drugačijih razmišljanja. Kao ono jedne lijepe djevojčice – kao bivši prosvjetar ovdje ću je jedinu, „častiti“   inicijalom. Elem, zalažući se za više kontakata i saradnje među mladima, fina i pametna N. veli: „Ovdje religija nema nikakve veze s Bogom. Onaj ko zaista poštuje religiju neće dozvoliti sebi da napravi bilo kakav ispad. To neće sebi dopustiti.“

    Bravo, N.! Ako ikada zažalim što se sa klincima onomad nisam vratio u domaju, to će biti zbog tebe, i takvih kao što si ti. A do tada, sjedi gdje sjediš. U „ludnicu se ne vraća. Što nedavno reče jedan čitalac ovog sajta: „Niko ko živi više od dvadeset godina u neprihvatljivom okruženju , ne može biti normalan.“

tačno.net
Autor 20.2.2015. u 15:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija