Motivi zločina: čokoladom u istoriju beščašća

Goran Sarić
Autor 26.5.2019. u 18:49

Motivi zločina: čokoladom u istoriju beščašća

(Zapisi na marginama filma The Trial Of Ratko Mladić)

Piše: Goran Sarić

“A kako se sad osjećaš kad odlaziš kući, u Bosnu”, pita me instruktor, dok sjedim za volanom. Sutra polažem test za vožnju invalidima prilagođenim autom. A. je vjernik, ja to nisam, ali to nam uopšte ne smeta da odlično komuniciramo. Uostalom, i Bog je, ako ga ima, neka vrsta ideala, zar ne?

Neću da ga ispravim i kažem da ja, zapravo, idem u Hercegovinu. Za njega je to ionako dio jednog te istog “lonca”.

“Ne znam šta da ti kažem,” odgovaram, čvrsto stežući volan. “To je još uvijek moja zemlja, i to su moji ljudi, ali je sad sve drugačije. Promijenili smo se i ja, i ona, i oni. Čovjek se nikad ne može dvaput okupati u istoj vodi.”

“U pravu si,” zamišljeno odgovara dobri čovjek, zureći kroz kišom okupano staklo, kao da duboko u sebi sređuje neke samo njemu poznate račune i teftere.

Muka mi je, i sad. Sinoć sam na holandskoj televiziji odgledao dugometražni dokumentarac The Trial Of Ratko Mladić, i u stomaku mi još uvijek burlja. Isto tako sam se osjećao kad sam, prije nekoliko sedmica, odgledao dokumentatac o krvniku iz Čelebića, Esadu Landži zvanom Zenga. No, o tome sam ovdje već pisao. Čak i virtuelno suočenje s takvim dvonošcima mi i nakon četvrt vijeka izaziva tešku vrtoglavicu. Kao onda kad sam, izluđen granatiranjem Grada od strane Mladićevih falangi, usred rata napisao slijedeće stihove:

da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,

vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,

il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,

 

dok se gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje –

o, groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,

ti što si Svemoguć, i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,

poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!

Tako sam devedeset i druge-treće, dok su mladići i landže uveliko „odrađivali“ krvavu rabotu, pisao o zločincima i, mnogo više, o njihovim žrtvama, u Konjicu i Bosni i Hercegovini.

No, o tome je već odavno sve poznato. Tajni više nema, i tim je tužnije što neki i danas vjeruju u Mladićevu nevinost.

(U filmu o Landži mi je, s tim u vezi, jedan od naupečatljivijih momenata kad ovaj pita oca da li da se javno pokaje i izvine žrtvama, a otac mu odlučno odgovara: „Ja ne bi’. Ne bi’. A šta su oni nama radili?“ Tu je, po meni, ključ svega, pa i ovog našeg, višedecenijskog tapkanja u mjestu, Velikog Ništa: „A šta su oni nama radili?“)

No, ovdje me interesuje nešto drugo. Koje su razlike u psihama, i motivima groznog zlo-činjenja ove dvojice ljudi? Jer, i odnos prema krvavom tragu koji su obojica za sobom ostavili je, vidjeli smo, potpuno drugačiji. Dok se Landžo otvoreno i, mnogima se čini, iskreno kaje zbog onog što je uradio – što, naravno, ne znači da ga na bilo koji način treba opravdati za njih – kod Ratka Mladića ni najpažljiviji promatrači petogodišnjeg suđenja u Den Hagu, osim možda u jednom momentu, nisu mogli primijetiti nešto što bi se moglo nazvati buđenjem savjesti. Ne. On mirno gleda defile stotina svjedoka, sluša stravične priče (potomaka od) svojih žrtava, tek katkad se ironično smiješeći i vrteći glavom.

A  autori dokumentarca The Trial Of Ratko Mladić, Rob Miller i Henry Singer su se zaista potrudili da njegov slučaj osvijetle sa svih strana. Oni daju riječ svim stranama. Tako pred kamerama, između ostalih, hvalospjeve Ocu, Mužu i Komandantu „deklamuju“ članovi porodice, bivši saborci, pa i lični šofer, suseljani, advokati koji, braneći ga, „mijese pitu ni od čega“… I oni su, naime, svjesni da Koscu iz Kalinovika „ne gine“ najteža kazna – doživotna robija.

No, da se vratimo na motive zločina. Kod Esada Landže, krvnika iz Čelebića, su to, čini mi se, klasični kompleksi niže vrijednosti koji se, u ratnim prilikama, često znaju izroditi u najgroznija djela. I sam taj momak – u ratu tek 19-godišnjak – kaže da mu jeonomad godilo što ga, u miru totalnog anonimusa, kao čuvara u zloglasnom logoru odjednom svi „u čaršiji“ prepoznaju.

Budala, klasična, rekao bih, da nije u pitanju nešto mnogo teže, i gore.

A korijeni Mladićevog bestijanja su, čini mi se, sasvim drugačiji. To najbolje vidimo u momentu kad ovaj sa svojim trupama ulazi u „oslobođenu“ (sic!) Srebrenicu. Ono kad trtlja o „buni protiv Dahija“ i osveti „Turcima“ (sic!!!) za vijekovno tlačenje.

Da li majka, da li neko drugi, ali je jasno da je ovoga glavonju neko još u djetinjstvu zadojim ogromnom količinom otrova.

Žali bože samo one zvijezde koju je, kao mlad i, kažu, talentovan oficir, nekada nosio na šapci.

Nije onda čudo što se taj i takav čovjek – tijelom u ovom, psihom duboko u Srednjem vijeku – nikada nije zamislio nad sudbinom onih hiljada ljudi koje je, direktno ili indirektno, poslao u smrt.

Upućeni kažu da mu je jabučica samo jednom zadrhtala, i to na svjedočenju Salihe Osmanović. Saliha je u Srebrenici izgubila sina i muža, i sada dane broji sama, u pustome domu. U jednom momentu, na pitanje Mladićevih advokata – koji su svog štićenika pošto-poto htjeli predstaviti u povoljnom svjetlu – da li je Mladić tamo u Potočarima, nakon zarobljavanja, djeci dijelio čokolade, ta tužna, ali odlučna žena odgovara potvrdno, a onda dodaje: „Jeste, ali ih je poslije sve pobio.“

To je, možda, i za mračni um „srpskog osvetnika“ bilo previše.

 

Goran Sarić
Autor 26.5.2019. u 18:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija