MOZAK U OPOZIVU

Nenad Bunjac
Autor 18.12.2019. u 09:21

Izdvajamo

  • Gadi mi se svaki od dosad navedenih predsjedničkih kandidata – tu ne mislim na Avu Karabatić i Milan Bandić Vol.2 – svi su izgubljeni u prostoru i vremenu, isključivo sračunati na svoje osobne interese i kapital koji ga predstavlja. Osjećam duboki prezir prema onom dijelu hrvatske javnosti koji imitira “narodno mišljenje”, sve te silne PR agencije, medijske političke stožere i plaćene “vox populi”, neskriveno gnušanje prema demokratski hendikepiranom narodu koji je odavno izgubio osjećaj solidarnosti, humanosti i pravice.

Povezani članci

MOZAK U OPOZIVU

Foto: HINA/LANA SLIVAR DOMINIĆ

Tko je normalan, zabole ga kurac za izbore jer ionako ništa neće promijeniti, amoralni će zaraditi prodajući nepostojeću stručnost za nepostojeću temu, oni iole moralni autori pokušat će nadolazeće naivce upozoriti kako stvari realno stoje. I zapravo, jedino vrijedno u svoj toj frtutmi je pratiti reality show hoće li doći do predsjedničinog opoziva zbog psihičke nestabilnosti – vidio sam dugogodišnje yunkie koji za nju zvuče kao dobitnici Nobelove nagrade za književnost – ostalo je gola društvena sramota. I hrvatski mozak u opozivu.

No, doista nema sreće u Hrvata, iz jedne psihoze u drugu. Uz konzumerističku blagdansku histeriju u kojoj trošimo preko realnih financijskih okvira i kupujemo od svakodnevnih “derikoža” u vidu teleoperatera, trgovačkih lanaca i sumnjivih privatnih inicijativa poklon pakete sumnjive kvalitete, svjedoci smo i deja vu predsjedničkih izbora u kojima je unaprijed poznat sadržaj, raspored i omjer snaga. Kandidat desnog centra, kandidat krajnje desnice, kandidat ljevice i antisistemski kandidat. U izglednom drugom predsjedničkom krugu, kandidata desnice podržat će Crkva kao presudni uteg i srodna politička opcija, a kandidat ljevice ili antisistemski kandidat poslužit će kao demokratski dekor predsjedničkih izbora. I ne postoje nikakvi izgledi u promjenu ishoda čak i u trenutku dok većina nacije i političke javnosti ozbiljno razmatra mogućnost predsjedničkog opoziva, samim time, povlačenja iz predsjedničke utrke Kolinde Grabar Kitarović.

Jer u Hrvatskoj vlast se mijenja samo u slučaju moždane smrti, doslovne ili političke. I that’s it.

U HRVATSKOJ SVATKO MOŽE BITI PREDSJEDNIK UKOLIKO NIJE SRBIN ILI ŽIDOV

U doba demokratske nevinosti kad smo još mislili da je demokracija funkcionalan sustav, prva smjena vlasti dogodila se moždanom smrću prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je još za života iskazivao sve potrebne reference za predsjednički opoziv koji bi mu se sigurno dogodio u razvijenim demokracijama (recimo, raširena korupcija, sustavna etnička i vjerska nesnošljivost, otvoreno nepoštivanje parlamentarnih izbora, nekontrolirano psihičko ponašanje) i druga, za nikad posve razjašnjenu ostavku premijera Ive Sanadera Ćaće kad su se i čak najtvrdokorniji HDZ preplašili “sranja kojeg je ovaj za sobom ostavio”.

Svi ostali izbori završili su po poznatoj špranci, da parafraziram čuvenu dobitnu političku hrvatsku recepturu pok. predsjednika Tuđmana, “pobjednik može biti svatko tko nije Srbin ili Židov”.

Ok, daleko smo mi po svim parametrima od razvijene demokracije u kojoj su multinacionalnost ili multikonfesionalnost prednost, a ne mana – zanimljivo, BiH ima najbolje predispozicije postati takvom naprednom državom. I to ne samo temeljem gole statistike – ali sestro i braćo mila, predsjednički kandidati čiji se nebulozni gospodarski programi svode na Ponzijeve piramide (KGK), politički program na otvorenu rehabilitaciju ratnih zločina & zločinaca (Škoro), socijalistička vokacija pod otvaranje radnih mjesta i skrb kao paravan za sužavanje radničkih prava kao prostora korporacijskog profita (Milanović), odnosno uvođenja diktature kao “konačnog rješenja”(Kolakušić), zapravo su reprezentativan uzorak hrvatskog homo politicusa.

Kad dodamo uz sve marginalne mrzeće skupine i pojedince, još i osobne odabire, mi smo, de facto društvo mržnje. Svejedno koga biramo jer stalno biramo uljepšani lik sebe u skršenom ogledalu. I nije to samo sumnjiva privilegija Hrvata, svi narodi jugoistočne Europe slično jauču pod čizmom neobalkanskih elita.

UM JE ČOVJEKOV MAJMUN, POSEBNO NA 45. PARALELI

Veli, za šire mase nepoznat hrvatski pjesnik Antun Zrnčić, stihove; “Um je čovjekov majmun, radi ono što on želi.” Hrvatska sebe u alter egu doživljava kao zemlju bogatu resursima, regionalnog lidera, ravnopravnog eurointegracijskog partnera, otvorenu novim tehnologijama. Ništa od svega navedenog ona nije, polovicu ovih novokovanica 80 % hrvatskih birača ne bi znalo točno ponoviti na mukama paklenim, ali zna stisnuti tipku copy paste. Hrvatska je ono što je zamislila biti, a ja je, recimo, zamišljam k’o goli kurac od ovce, a ne državu ravnopravnih.

Hrvatska je duboko klasno podijeljena zemlja u kojoj mali broj ljudi stvara nove, dodane vrijednosti i hrani ostatak preskupe države. Gadi mi se svaki od dosad navedenih predsjedničkih kandidata – tu ne mislim na Avu Karabatić i Milan Bandić Vol.2 – svi su izgubljeni u prostoru i vremenu, isključivo sračunati na svoje osobne interese i kapital koji ga predstavlja. Osjećam duboki prezir prema onom dijelu hrvatske javnosti koji imitira “narodno mišljenje”, sve te silne PR agencije, medijske političke stožere i plaćene “vox populi”, neskriveno gnušanje prema demokratski hendikepiranom narodu koji je odavno izgubio osjećaj solidarnosti, humanosti i pravice.

Moderne sociološke demografske studije tvrde da će mali narodi poput hrvatskog do 2060. biti asimilirani u novoeuropski korpus naroda. S crncima, muslimanima, kozmopolitima. Suptilne li ironije, propagiraju nam nepostojeću budućnost Velikog Hrvatskog Naroda kojem i sam genetski pripadam. Valjda, nisam baš upućen u seksualni život svojeg praprapranonota.

Dakle, osim još jedne kolektivne psihoze na 45. paraleli, ništa novo, sve je poznato. Tko je normalan, zabole ga kurac za izbore jer ionako ništa neće promijeniti, amoralni će zaraditi prodajući nepostojeću stručnost za nepostojeću temu, oni iole moralni autori pokušat će nadolazeće naivce upozoriti kako stvari realno stoje. I zapravo, jedino vrijedno u svoj toj frtutmi je pratiti reality show hoće li doći do predsjedničinog opoziva zbog psihičke nestabilnosti – vidio sam dugogodišnje yunkie koji za nju zvuče kao dobitnici Nobelove nagrade za književnost – ostalo je gola društvena sramota.

I hrvatski mozak u opozivu.

Nenad Bunjac
Autor 18.12.2019. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija