Mozak u tranziciji

Viktor Ivančić
Autor 24.7.2011. u 02:44

Mozak u tranziciji

Kada sam pročitao pismo Roberta Ježića, objavljeno u prošlom broju “Novosti”, lakonski sam pomislio kako autor baš i nije pri sebi, no onda mi se preko par detalja razbistrilo da je pri sastavljanju svog pisamca koristio i pomoć odvjetnika, te sam početni dojam učvrstio: Robert Ježić nije pri sebi, ali je pri advokatu. Tajkun se opremio pravničkom poslugom, pa njome štekće i škljoca, rabeći je u svojstvu umjetnog zubala.

S jedne strane, to znači kako razmišlja o mogućnosti da se sa mnom razračuna i sudskim putem, što bi svakako bilo uzbudljivo iskustvo, naročito za njega, a s druge objašnjava utisak da rijetko glupe konstrukcije kojima vrvi njegov dopis imaju jedan sasvim karakteristični fiškalski štih, onu bljutavu ambiciju da se logika formalnopravnog cinizma nadredi zdravome razumu i sasiječe ga u korijenu.

No, budući da čitatelji – što god vlasnici novina o njima mislili – u pravilu sa zdravim razumom nisu razdruženi, to je tajkunov dopisni pokušaj da zaštiti svoj ugled od mojih suzdržanih i odmjerenih opažanja ne samo uzaludan, nego i uvrjedljiv za svaku prosječno inteligentnu osobu. A opet, možda je to realna motivacija čovjeka koji je trgovinu naftom i proizvodnju plastične ambalaže odlučio nadopuniti novinskim nakladništvom: sve vrijeme vrijeđati čitatelje, svodeći ih u gabarite vlastitih mentalnih mogućnosti.

Robert Ježić, na primjer, veli kako ja podmuklo lažem kada pišem da je “Novi list” kupio novcem isisanim iz državnih firmi, jer je – objašnjava – “‘Novi list’ kupila tvrtka ‘Dioki’ transparentno”. Kao da Ježić nije nedavno izašao iz istražnog zatvora i sada čeka suđenje, s optužnicom koja ga tereti da je uz pomoć Ive Sanadera, a preko tvrtke “Dioki”, isisavao novac iz HEP-a, i to prije kupovine “Novog lista”.

Ili: Robert Ježić veli kako ja obmanjujem javnost kada pišem da mu je Sanader “ishodio odluku Vlade da se terminal za ukapljeni plin gradi u Omišlju na Krku, na Ježićevu zemljištu”, budući da se – objašnjava – u Omišlju “ama baš ništa ne gradi, a kamoli takva kapitalna investicija” (koja bi, usput dodaje, “donijela svježi kapital, nova radna mjesta i prosperitet”, pa je posao, eto, abortiran “na žalost za cijelu Hrvatsku”). Kao da informacija da se u Omišlju (još uvijek) “ama baš ništa ne gradi” na bilo koji način pobija činjenicu da je Sanaderova vlada ukazom odredila da se LNG terminal ima graditi baš tamo, na Ježićevu zemljištu, a ne recimo u Pločama, koje su također bile u konkurenciji. I kao da taj Sanaderov poklon Ježiću, vrijedan milijune eura, nije obznanjen – farsično čak i za hrvatske prilike – baš na dan premijerove abdikacije.

Ili: Robert Ježić veli kako mu ja podmećem kada pišem da mu je namješten monopolistički posao prijevoza nafte duž jadranske obale, pošto je – objašnjava – “taj posao tvrtka ‘Dinamarin’ dobila na Ininom natječaju, ponudivši znatno bolje i ekološki sigurnije brodove od konkurencije”. Kao da bi “Inin natječaj” trebao biti jamstvo nekakvog poslovnog fair-playa ako je na Ježićevu švicarskom računu pronađeno pet milijuna eura mita za preuzimanje kontrole nad Inom, a sam je Ježić u istrazi odcvrkutao da je mito namijenjeno Sanaderu, kojemu je on tek iznajmio bankovni račun, pa time valjda zavrijedio i manju zatvorsku kaznu, pogotovo ako se ima u vidu da je bio kooperativan i cvrkutao dosta iscrpno.

(Slučaj nafte u tranziciji, kao hrvatski model legaliziranog kriminala, zavrjeđuje pobliže objašnjenje: “konkurencija” – tvrtka JPS – dotad je razvozila naftu Jadranom, a onda je “Inin natječaj” naštiman tako da je u njega ugrađena odredba prema kojoj tankeri moraju biti barem godinu dana “mlađi” od onih kojima “konkurencija” raspolaže; Ježić je pak u svojoj ponudi priložio samo jamstvo kako će tankere nabaviti ako pobijedi na natječaju; ishod: Ježić je dobio posao vrijedan 250 milijuna kuna a da nije posjedovao ni jedan brod, dok je “konkurencija” otpustila radnike i otišla u stečaj.)

Ili: Robert Ježić veli kako ga ja klevećem kada pišem da je “Novi list” kupio za račun Sanadera i HDZ-a, jer – objašnjava – “kako to da se onda u tom prorežimskom glasilu mogao zaposliti Viktor Ivančić”. Kao da sam Ježić nije naredio urednicima “Novog lista” da ne objavljuju moje tekstove, što su ovi poslušno proveli u djelo, i kao da mi – na moje uporno inzistiranje – taj svoj cenzorski manevar nije osobno potvrdio, koristeći se jednako idiotskim argumentima kakvima se služi i u pismu “Novostima”. Pripremljenu zamku sam, razumije se, prozreo i lako izbjegao, objavljujući u drugim medijima, no čitatelji koji nisu po mjeri vlasnika novina, budući da ne ratuju sa zdravim razumom, uzalud će se mučiti s pitanjem: Što mora biti u glavi toga Roberta Ježića ako tvrdi da zapošljavanje jednog novinara u “Novom listu” – uz prateću okolnost da se tom novinaru, po nalogu vlasnika, ne objavi ni jedan jedini redak – dokazuje kako je riječ o slobodnom i nezavisnom glasilu, tiskovini koja provjereno nije politički instrumentalizirana?

Ili: Robert Ježić veli kako je “najbesmislenije” kada ja pišem da je opsluživao vladajuću hadezeovsku politiku, jer – objašnjava – “onda valjda ne bih za protunagradu dobio ovo što mi se dešava”. Kao da njegov poslovni kompanjon i politički patron – koji sada čami u zatvoru, jer mu se također nešto “dešava” – nije bio predsjednik Vlade i HDZ-a. Zdravim razumom naoružani čitatelj opet je u dilemi: Što ima biti “besmisleno”, i čak “najbesmislenije”, ako se serviserom vlasti nazove tajkun koji je šefu Vlade i vladajuće partije za tristo tisuća eura kupio blindiranog BMW-a, u sklopu operacije kojom su jedan drugome namještali profite, rentirali bankovne račune i razmjenjivali dionice političke i ekonomske moći? Zar smisao takvog doživljaja “besmislenosti” nije u uklanjanju zadnjih ostataka ljudske pameti?

Robert Ježić, drugim riječima, može figurirati kao dostojanstvena jedinka, kapitalist od časti i poštenja, nakladnik koji respektira nezavisno novinarstvo, jedino uz uvjet da se svi oko njega prave glupi, i vrlo mu je neobično ako se netko usudi odstupiti od takvog držanja. Toliko ga to nervira da će posegnuti za odvjetničkim uredom i zaprijetiti umjetnim zubalom. Zašto se ne ponašaš kao budala, umjesto što mi upotrebom mozga nanosiš poslovnu, ljudsku i moralnu štetu? – poručuje mi tajkun.

No kako se meni, zbog karakternog i profesionalnog felera, ne da puštati da baš svaka tranzicijska baraba teatralno prodaje muda za bubrege, ili da potura “transparentnost” kao paravan za sistemsku korupciju, to na žrtvenu pozu riječkog moćnika, na tužbalicu o “ovome što mu se dešava”, ne dajem pišljiva boba, pa ni na njegovo srcedrapateljno očitovanje kako novinari “Novog lista”, dok on posjeduje novine, mogu slobodno pisati i objavljivati “ono što misle”.

Novinari “Novog lista” u prilici su pisati “ono što misle” samo ako se tematski drže daleko izvan zone poslovnih i drugih interesa Roberta Ježića. Zato je, primjerice, njegovo pospremanje u Remetinec riječki dnevnik popratio viješću da je priveden “vlasnik ‘Diokija’”, a ne i “Novog lista”; zato je u informaciji o dobivanju posla prijevoza nafte zatajena pozadina naštimanog natječaja, čime se dnevni list aktivno uključio u manipulaciju; da ne spominjemo groteskne zabrane tekstova kroz koje bi se naslutilo da plastična ambalaža šteti okolišu, pošto plastičnu ambalažu proizvodi vlasnikova tvrtka… Svi u novinarskim krugovima, uostalom, znaju da Ježić urednike masira na dnevnoj osnovi i ispostavlja takve zahtjeve da ovi napuštaju seanse vapeći za šakom apaurina, a onda ih prožima čežnja za Zdenkom Manceom, koji je u njima vidio nešto više od vrtnih patuljaka.

Zabavna stvar s Robertom Ježićem je što on misli da su koncepcije pomoću kojih je zgrtao pare, potkupljivao vlast, cenzurirao novine i pelješio porezne obveznike općekorisne, da su takoreći filantropske naravi, štoviše, pojedini njegovi projekti propali su ili obustavljeni zbog policijske istrage “na žalost za cijelu Hrvatsku”. Njegovim pismom marširaju svečane poslovne kovanice poput “kapitalnih investicija”, “svježeg kapitala”, “novih radnih mjesta” ili “prosperiteta”, i jedino što ometa silan stvaralački nagon je onaj destruktivni zdrav razum koji, za vraga, sugerira nešto drugo – da je svježem kapitalu prethodila prvobitna akumulacija kriminala.

Završni dio dopisa Roberta Ježića zbog toga, pomalo neočekivano, stilski nalikuje cviležu kojim ostavljeno kuče mami novog skrbnika. Ali – pozor! – Ježić ne cvili pred mojim vratima, nego pred rezidencijalnom kapijom Ive Josipovića. Preplavljen emocijama ispovijeda kako je donirao njegovu predsjedničku kampanju “vjerujući da program nove pravednosti nije samo predizborna parola i da će život u Hrvatskoj jednog dana biti bolji za sve”!

Ako mi je dopušteno tu frazu interpretirati slobodnim stihom – pošto sam ionako iskorišten kao slučajni posrednik – Ježić je Josipoviću poručio: Pravi se glup, za početnu cijenu od dvjesto tisuća kuna, i imat ćeš u meni solidnog, poštenog i medijski potentnog partnera!

Čini mi se da tajkun može biti relativno zadovoljan: predsjednik je u prvoj rundi prihvatio ponuđene uvjete…

Novossti

 

Viktor Ivančić
Autor 24.7.2011. u 02:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija