Mrtvi konj nacionalističke revolucije

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Naši su mediji u najvećem dijelu u rukama apologeta neofašizma
• NUERNBERG 70
• Tomislav Jakić: Ulazimo u svijet kaosa
• Guardian: Visoki predstavnik za BiH upozorio na opasnost od raspada
• Zbog zapljene jahte Mitrović izbacuje i Severinu s Pinka
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (13): doktorica Selma Jakupović

Osijek je bio najslièniji. Tu su se, naime, prošlog vikenda reporterska koplja lomila oko broja prosvjednika na skupu za potporu generalima na najsličniji način kao i prije deset godina u Splitu.

Naime, 16. travnja 2011. godine u najvećem gradu Slavonije okupilo se 1500 do 2000 ljudi, a slične brojke su se vrtile i pred deset godina, na sličnom skupu u dalmatinskoj prijestolnici. Samo su tad bile podebljane sa po dvije nule.

Tog 11. veljače 2001. godine, Ivica Račan je u večernjim satima na zagrebačkom Plesu, pred službeni put u Poljsku, nastojao, kao i obično, zvučati čim staloženije. Iako se nekoliko sati ranije na splitskoj rivi, u najvećem prosvjedu u modernoj hrvatskoj povijesti, okupilo oko 150 tisuća ljudi negodujući zbog naloga za uhićenje generala Mirka Norca, i ispaljujući opake prijetnje tadašnjem vrhu vlasti, Račan je tek izrazio zadovoljstvo činjenicom da nije bilo nereda.

“Čvrsto stajalište hrvatske vlade je demokratski dijalog – da, mirni prosvjedi – da, nasilje – ne”, kazivao je hrvatski premijer, no iz njegovog držanja i boje glasa bilo je prilično jasno kako ga je splitski skup – uzdrmao.

Riva je bila početak novog vala nacionalističke hrvatske revolucije, kojeg je čvrsto uzjahao (i logistički bogato podupirao) HDZ na čelu sa Ivom Sanaderom.

Na njegovom zamahu, HDZ je i preuzeo vlast u studenom 2003. godine i na njoj se održava(o) sve dok se nije razbio o hridine torbi s novcem opljačkanih iz javnih poduzeća i kapiju istražnog zatvora u Salzburgu.

U svom povlačenju, taj val je Hrvatskoj ostavio najnesposobniju Vladu u povijesti, ovu aktualnu, koja uporno odbija prekinuti agoniju i pomoći zemlji svojim izlaskom na izbore i posve izvjesnim odlaskom u duboku opoziciju.

Riva je, vjerojatno, bila i razlog radi kojeg je Gotovina tako uspješno uspio zbrisati iz zemlje nakon što je stigla haška optužnica. Svojim bijegom riješio je tada vladajuću koaliciju još jednog potencijalnog vala prosvjeda, a sebi priskrbio status bjegunca, koji mu sasvim sigurno nije pomogao u haškom svođenju računa prošlog petka.

Na toj istoj Rivi, deset godina kasnije, dan nakon što su Gotovina i Markač dobili 24, odnosno 18 prvostupanjskih godina kazne, na prosvjedu zbog iste okupilo se – tisuću ljudi. Pjevao je Kerum.

U Zagrebu, na centralnom prosvjedu – deset tisuća. U Rijeci – nekoliko stotina. Gospić, centar Like i desnice – stotinu ljudi.

Jasno, da je HDZ u oporbi, radili bi autobusi i vlakovi potpore, ali brojke ni u snovima ne bi došle ni blizu onih od prije deset godina.

Nacionalistièka revolucija u Hrvatskoj je gotova, njenog mrtvog konja više ne vrijedi mamuzati. Shvatio je to, na bolniji način, i dobar dio domaćih medija, koji su istog veselo uzjahali u dane prije i nakon haške presude Gotovini i Markaču.

Samo, domaći mediji ovaj put nisu odigrali kartu histeričnog nacionalizma iz ideoloških razloga, ili zbog pritiska političke vlasti, već zato jer su, a baš u skladu s duhom vremena, procijenili da domoljubnu naricaljku mogu bolje prodati. Brojke su, meðutim, pokazale da su se preraèunali.

Dakle, na domoljubnom zanosu i pravedničkom gnjevu prema Haagu, Beogradu, Londonu, u Hrvatskoj se danas, izgleda, više ne može pošteno ni zgrnuti koja kuna, deviza, ili značajniji postotak glasova na izborima.

Hrvatska danas, srećom, nije više zemlja čiji predsjednik i ministri otvorenih očiju snatre i – provode – zločinačku ideju o etnički što čišćem stanovništvu (a te Tuđmanove usudbene povijestice priskrbile su vjerojatno i samom Gotovini veći dio od prvostupanjske 24 godine robije).

Hrvatska je danas zemlja na koljenima, ali ne zbog presude ovog ili onog suda, ne zbog ovog ili onog tumačenja povijesti i rata u kojem je nesumnjivo pobijedila prije 16 godina, već zbog osam godina vladavine korumpirane i karikaturalno nesposobne ekipe koja uporno odbija otići.

Dobra vijest? Broje sitno

Novi list