Mrtvi proleteri i hrvatski stjegovi

Tomislav Jakić
Autor 23.12.2019. u 18:56

Izdvajamo

  • Predsjednica koja ne propušta naglasiti svoju žestoku antikomunističku orijentaciju, koja demonstrativno iskazuje svoju bliskost s vukovarskim gradonačelnikom, a kojega ni najdobronamjerniji ne bi mogli proglasiti zagovornikom jednakosti svih građana bez obzira na nacionalnost i vjeru, Predsjednica koja će bez zadrške (pa i nakon upozorenja) pribjeći notornim lažima (Jugoslavija iza Željezne zavjese, Hrvat u “ono vrijeme” nije smio ni reći da je Hrvat, itd.) ne bi li totalno ocrnila nekadašnju federaciju, ali i Narodno-oslobodilačku borbu iz koje je ona proizašla, upravo ta Predsjednica svoj govor počinje citirajući frazu “deset na jednoga”. Ona kaže “kako bi neki rekli”. No, njena podsvijest zna da je to fraza iz (nekada poznate) poeme Branka Ćopića “Pjesma mrtvih proletera”. E sada, svi bi se “dobri Hrvati” i “dični domoljubi” trebali zapitati što se to mota po glavi njihovoj heroini kada u jednom takvom itekako važnom trenutku pribjegava citatu iz pjesme jednoga Srbina (!), uz to antifašističkog borca, pjesme koja slavi Titove partizane. Osjeća li se ona možda “proleterkom” suočenom s mnogostruko jačim neprijateljem? (“Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može? Da - mi smo proleteri!”). Ili ipak samo nesvjesno ponavlja frazu iz stiha pjesme što ju je učila još kao djevojčica u školi? Bilo kako bilo, zlokoban znak!

Povezani članci

Mrtvi proleteri i hrvatski stjegovi

Upravo u njezinom mandatu, u proteklih malo manje od pet godini, Hrvatsku su napustile stotine tisuća ljudi, tražeći temelj egzistencije izvan njenih granica. Nisu ih potjerali, ni protjerali nikakvi “neki drugi”. Iz Hrvatske ih je katapultirala politika HDZ-a i HDZ-ovske Predsjednice. 

Pitanje svih pitanja u Hrvatskoj nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora glasi naravno: a tko će pobijediti, koga ćemo 5. siječnja iduće godine gledati kao budućeg šefa države na Pantovčaku? U ovome trenutku jedini je koliko-toliko pouzdani pokazatelj u traženju odgovora na to pitanje ono što su odmah po objavljivanju rezultata izrekli relativni pobjednik i relativna gubitnica u izborima održanima prvoga dana zime godine 2019.

Pa ako je, dakle, suditi po tim govorima, ako je očekivati da će birači odlučivati razumom, a ne isključivo temeljem stranačke pripadnosti ili svjetonazorske orijentiranosti, onda je očekivani konačni pobjednik, a time i budući predsjednik Republike Hrvatske – bivši premijer, socijaldemokrat Zoran Milanović. Uz razum na jednoj strani, bitan faktor u opredjeljivanju birača bit će nesumnjivo i onaj negativni – dakle, odlučivat će ne toliko na osnovu toga koga žele na mjestu Predsjednika, koliko primarno: koga ne žele. Pa je realno očekivati da će drugi krug predsjedničkih izbora u ne maloj mjeri biti “izbori protiv”.

Kolinda Grabar Kitarović održala je, usred insceniranih skandiranja (u televizijskom prijenosu jasno se čulo “zborovođu” koji bi krenuo s uzvikivanjem), u euforiji što je djelovala više usiljeno, nego iskreno, jedan od svojih tipičnih govora. Smušen, patetičan u izričaju, bogat zvučnim frazama i siromašan sadržajem. A počela ga je ustvrdivši da je predizborna kampanja bila, ovo je doslovni citat, “bitka, kako bi neki rekli, deset na jednoga, odnosno deset na jednu”. Tipični tzv. freudovski lapsus. Predsjednica koja ne propušta naglasiti svoju žestoku antikomunističku orijentaciju, koja demonstrativno iskazuje svoju bliskost s vukovarskim gradonačelnikom, a kojega ni najdobronamjerniji ne bi mogli proglasiti zagovornikom jednakosti svih građana bez obzira na nacionalnost i vjeru, Predsjednica koja će bez zadrške (pa i nakon upozorenja) pribjeći notornim lažima (Jugoslavija iza Željezne zavjese, Hrvat u “ono vrijeme” nije smio ni reći da je Hrvat, itd.) ne bi li totalno ocrnila nekadašnju federaciju, ali i Narodno-oslobodilačku borbu iz koje je ona proizašla, upravo ta Predsjednica svoj govor počinje citirajući frazu “deset na jednoga”. Ona kaže “kako bi neki rekli”. No, njena podsvijest zna da je to fraza iz (nekada poznate) poeme Branka Ćopića “Pjesma mrtvih proletera”. E sada, svi bi se “dobri Hrvati” i “dični domoljubi” trebali zapitati što se to mota po glavi njihovoj heroini kada u jednom takvom itekako važnom trenutku pribjegava citatu iz pjesme jednoga Srbina (!), uz to antifašističkog borca, pjesme koja slavi Titove partizane. Osjeća li se ona možda “proleterkom” suočenom s mnogostruko jačim neprijateljem? (“Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!”). Ili ipak samo nesvjesno ponavlja frazu iz stiha pjesme što ju je učila još kao djevojčica u školi? Bilo kako bilo, zlokoban znak!

Nakon takvoga uvoda “ispalila” je još samo dvije parole koje zavrjeđuju da ih se pamti. Ne zato, što bi bile pune optimizma i sadržaja zasnovanoga na realnim osnovama, nego zato što – bolje nego išta drugo – ocrtavaju i njen karakter i njezino viđenje sebe na mjestu Predsjednice. ”Možete ne voljeti mene . . ., ali kao hrvatski domoljubi ne možete ne voljeti Hrvatsku”, poentirala je KGK, očito smatrajući da time pokazuje i dokazuje svoju širokogrudnost. A zapravo, samo je potvrdila ono što se moglo zaključiti i nakon nekih njezinih ranijih izjava: naime, da sebe poistovjećuje s državom, s Hrvatskom. Ona “dozvoljava” da netko ne voli nju kao osobu, ali čak i takav netko – kaže ona – ne može ne voljeti Hrvatsku. Pod pretpostavkom, a to je iznimno važno, da je “domoljub”. Formula, dakle, glasi: domoljub mora voljeti Hrvatsku. Ne kaže – kakvu, dakle bilo kakvu Hrvatsku, naprosto zato što je Hrvatska. Predsjednica, tako čitamo u Ustavu, “predstavlja Hrvatsku”, što ona očito tumači tako da onaj koji ne voli (ne podržava) Predsjednicu ne voli ni Hrvatsku; čak i više od toga – da je neprijatelj Hrvatske. Iz čega slijedi zaključak da su oni koji neće podržati KGK u drugome izbornom krugu – neprijatelji Hrvatske. “Država, to sam ja”, reče svojedobno francuski kralj kojega će povijest zapamtiti po toj izreci. A da inklinira imperijalnome stilu pokazala je demokratski izabrana Predsjednica kada je, prkoseći onima koji su se usudili izraziti svoju nelagodu zbog njezinih sve češći pjevačkih istupa (ispada?), izjavila: “I opet ću zapjevati s mojim narodom”. Građane su kao “svoj narod” tretirali carevi i kraljevi. Proglas o ulasku u Prvi svjetski rat austrijski je car (i hrvatski kralj) Franjo Josip I. počeo riječima “Mojim narodima”. Možda je i KGK imala za večer izbornoga dana pripremljen govor naslovljen “mojem narodu”, pa ga je morala na brzinu mijenjati. Nećemo vjerojatno nikada saznati.

Iz onoga što je izrekla, saznali smo, međutim, nešto drugo: da je nije napustila sklonost apriornom i bezrezervnom iznošenju neistina. I to je ta druga parola koju treba i uočiti i pamtiti. Rekla je, naime, i ovo, ponovno doslovni citat: “Treba nam borba za demografsku obnovu, da vratimo one ljude koje su neki drugi potjerali.” Istina je da KGK od početka svojega mandata, dakle već gotovo punih pet godini (!), uz asistenciju Crkve isprazno lamentira o bijeloj kugi, o demografskoj katastrofi, ali je istina i to da nije, čak ni verbalno, ponudila ništa što bi upućivalo na to kako otkloniti tu opasnost. Prizivanje obitelji kao temelja društva, inzistiranje na zaštiti života od začeća (čitaj: na zabrani pobačaja), dodvoravanje braniteljima (ali, simptomatično, samo onima među njima koji su braniteljski status shvatili kao legitimaciju za povlašteni položaj u društvu), koketiranje s ljudima kojima je domoljublje često samo paravan za aktivnosti kojima bi se u pravnoj državi pozabavile određene institucije (za koje i ona voli reći: “Neka rade svoj posao”), sve to nije nas primaklo ni pedlja rješavanju demografske krize. Jer, ta se kriza može riješiti samo na osnovi dviju ključnih pretpostavki: mijenjanja klime u društvu i otvaranja novih radnih mjesta. Ostanak KGK na mjestu Predsjednice jamči nastavljanje sve nepodnošljivije klime u društvu, a ostanak i nje i stranke koja ju je ponovo kandidirala na kormilu države jamče totalno nesnalaženje u hvatanju u koštac s problemima (ne samo demografskim!) koji doslovno ugrožavaju opstanak države. Upravo u njezinom mandatu, u proteklih malo manje od pet godini, Hrvatsku su napustile stotine tisuća ljudi, tražeći temelj egzistencije izvan njenih granica. Nisu ih potjerali, ni protjerali nikakvi “neki drugi”. Iz Hrvatske ih je katapultirala politika HDZ-a i HDZ-ovske Predsjednice.

Dakle, nakon što je spoznala da je u prvome krugu izbora izgubila, aktualna Predsjednica, uz apel da ju se podrži u drugome krugu, znala je i mogla ponuditi samo svoj dobro poznati egocentrizam, frazersko domoljublje, poziv na zajedništvo (koji znači: priklonite se meni, odnosno HDZ-u) i golu laž kojom po kratkome postupku odgovornost za sve masovniji bijeg hrvatskih građana iz Hrvatske pripisuje “nekim drugima”, zatvarajući oči pred odgovornošću i svojom i stranke koja je kandidira. Slabo? I više nego slabo! Naprosto nedovoljno.

S druge strane, njezin je protukandidat u svojem obraćanju uspio pobjeći od arogancije koja ga nerijetko krasi. Obratio se zaista državničkim govorom, trijeznim, odmjerenim, a ipak prilagođenim trenutku – ne trijumfa, toga se s razlogom klonio, nego pobjede (za neke čak i neočekivane) nad favoriziranom aktualnom Predsjednicom. Ni on nije zatvorio oči pred činjenicom da nije, niti će ikada biti kandidat svih. Ali – koliko je njegov pristup različit od onoga Kolinde Grabar Kitarović! Evo citata, a i to je nešto što valja zapamtiti: “Svjestan sam da će biti i onih kojima se ne dopadam, ali je moj zadatak da se svima obratim – i onima koji će me podržati i ovima drugima.” Nema nikakvih frazerskih poziva na zajedništvo, nema uspostavljanja veze između izborne podrške, domoljublja i odnosa prema hrvatskoj državi. Ne, samo jezgrovito: znam da će biti onih kojima se ne sviđam (on ne dopušta samo takvu mogućnost, on to zna), ali – obraćam se svima.

Zahvalio je na povjerenju i zatražio ga je u drugome krugu, uz jednoznačnu konstataciju kako je on bez toga povjerenja – ništa. A da bi svima kojima se obraća bilo jasno što im nudi, rekao je i ovo: “Kada budem predsjednik, svaka moja lojalnost prema svemu drugome osim hrvatskome Ustavu prestaje. Bit ću vjerski zagovaratelj tog Ustava. I to je sve, to je moja država, ali država nisam ja.” Lojalnost Ustavu i samo Ustavu, što naravno podrazumijeva i postupanje u skladu s Ustavom, uz kratko, jasno i apsolutno svima razumljivo: “To je moja država, ali država nisam ja.” Za razliku od KGK koja se razmahala gotovo prijeteći kako neće manjini koja sebe naziva “mi” (a odakle ona zna da je to manjina?) dopustiti da uzme stvari u svoje ruke, čime je nedvojbeno prizvala avet podijeljenosti protiv koje se navodno bori, Milanović je obećao da u državi kojoj će on biti na čelu nitko neće biti neravnopravan, nitko neće biti “drugi”. U današnjoj Hrvatskoj, za svakoga tko je voljan i sposoban stvari objektivno sagledati, takve riječi djeluju kao pravi melem.

Dobro? Itekako. Dovoljno? I više nego dovoljno.

Samo u jednome trenutku bivši je premijer podlegao teretu nasljeđa Račanovoga SDP-a (ne toliko svojega, koliko baš Račanovoga) i skliznuo na mutni teren prizivanja podrške desnih nacionalista, kličući: “Živjela Hrvatska! Razvijmo naše hrvatske barjake i krenimo u sportsku utakmicu”. Ne samo što je to odudaralo od tona cijeloga govora, nego je bilo i potpuno nepotrebno. Skandiranje Hrvatskoj naprosto nije primjereno ozbiljnom političaru u ozbiljnom trenutku, i to jednostavno zato što bi osnovna pretpostavka trebala biti, kako za KGK, tako i za njega, ali i za sve one koji su aktivni na političkoj sceni, da Hrvatsku državu prihvaćaju kao činjenicu. Stoga je puno prikladnije klicati demokratskoj, pravnoj državi Hrvatskoj, državi ravnopravnih građana, zasnovanoj na vrijednostima antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, nego samo – Hrvatskoj. Ovo potonje vraća nas na formulu: glavno da je hrvatska država, nije bitno kakva. A itekako je bitno i Milanović to dobro zna. Ono što – čini se – još uvijek ne zna, to je činjenica da on za desne nacionaliste, za profašistički orijentirane pojedince i skupine, nikada, ali baš nikada neće biti netko kome bi se oni priklonili. Mahanje nacionalnim zastavama (“razvijmo naše hrvatske barjake”) znatno je benignije od razmetanja “djedom ustašom” uoči izgubljenih parlamentarnih izbora, ali njemu to naprosto ne treba.

Sve što je rekao u govoru na dan izbora, sve čime se predstavio i ponudio biračima kao budući Predsjednik, apsolutno je prikladno da ga predstavi kao nekoga tko je dorastao toj odgovornoj funkciji; a koja je, tek usput budi rečeno, itekako važna i to baš takva kakva jest, dakle osvojena na izravnim izborima, za razliku od onoga o čemu ovih dana trabunjaju neki, čak i akademskim titulama okićeni, analitičari. Milanović koji će skočiti s oklopnjaka, pasti i objasniti to riječima: “Pravio sam se važan”, pripada prošlosti. Današnji Milanović jest važan.

U dilemi između njega, sazreloga, ozbiljnog, sa znanjem i iskustvom proteklih godini, ali i sa sposobnošću učenja i uočavanja vlastitih pogrešaka, i aktualne Predsjednice koja “čupa Hrvatsku iz regiona”, koja sebe vidi kao utjelovljenje Hrvatske, koja niti hoće, niti može pobjeći od ničim izazvanog i danas potpuno anakronog antikomunizma (makar ga propovijedao i sam Stoltenberg), od radikalnog nacionalizma na samoj granici s neofašizmom, u toj dilemi za svakoga mislećeg građanina Hrvatske, za svakoga kome je stalo do toga kakva je Hrvatska u kojoj živi danas i kakva će biti sutra – dileme 5. siječnja ne bi trebalo biti.

Pod uvjetom – da se vratimo onome što smo rekli na početku teksta, da se odlučuje razumom. Ma koliko da je razum danas (ne samo u Hrvatskoj) deficitarna roba. Nadati se treba. A vjerovati se mora. U bolje sutra, svemu usprkos.

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 23.12.2019. u 18:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija