ENG
Kratko je trajalo navodno čudo da je Živi zid pretekao glavnu opozicijsku stranku u Hrvatskoj SDP. ‘Čudo’ se slupalo o činjenicu da je stranka Ivana Vilibora Sinčića nadvisila stranku Davora Bernardića, i to samo u jednoj anketi, za tankih 0,1 posto, što je debljina cigaretnog papira, koji opet postaje važna pušačka alatka. Razbilo ga je još više to što SDP bez obzira na kotrljajuće osipanje i dalje ima ravno deset puta više saborskih zastupnika od Sinčić-Pernarovog Živog zida. Čak da su otpadnici iz SDP-a osnovali klub ‘pravih’ socijaldemokrata, a ne prešli Milanu Bandićuili u nezavisne, kako ih ljutito podučavaju dojučerašnje stranačke kolege, taj klub bi bio znatno jači od živozidaškog. Napokon, nije se zaboravilo da Živi zid nije prvi koji je u anketama pretekao SDP, nego je to prije nekoliko godina još uvjerljivije učinila Mirela Holy sa svojim Orahom, ali je ubrzo netragom nestala s političke scene. Pa ipak, i ovako malo, simboličko preskakanje SDP-a od strane Živog zida nije za podcjenjivanje, a Bernardićevo inzistiranje da se to dogodilo u režiji HDZ-a, koji namještanjem anketa želi poniziti SDP, pada na još jednoj jednakoj elementarnoj činjenici.
U HDZ-u vjerojatno nisu nesretni zbog poniranja SDP-a, ali ni naročito sretni jer im je on poznati suparnik s kojim su već šablonski odigravali žustra, ali predvidiva ideološka prepucavanje (ustaše-partizani, Bleiburg-Jasenovac…). Uostalom, Andrej Plenković već dulje govori o opasnosti od populizma u Hrvatskoj i šire u Evropi, pa iako, ili baš zato što preko Milana Bandića i sam stvara vlastiti populistički projekt, to može značiti samo jedno. On Živi zid i nešto manje Most doživljava kao veću opasnost po dominaciju HDZ-a od SDP-a. Razloge je lako vidjeti. Desni populizmi poharali su proteklih godina političku sliku Evrope, potpuno uništivši ili duboko potkopavajući stranačku scenu prvenstveno Italije, ali odmah zatim i Francuske, Njemačke, Austrije, Belgije, Velike Britanije. Otprve je vidljivo da su to gotovo redom stare i stabilne zapadne demokracije, za koje bi čovjek do prije neke godine ili desetljeća rekao da im se tako nešto ni u najgorem scenariju ne može dogoditi. Ali, evo, dogodilo se, gurajući u ponor nekada velike i moćne stranke, kao što su talijanski demokršćani i socijalisti, francuski degolisti i socijalisti, a drma se pod nogama i muzejski starim i ‘vječnim’ engleskim konzervativcima, torijevcima.
Zanimljivo, Hrvatska nije u oku ove oluje, čak sliči na malu tihu luku koju zaobilaze orkanski udari, jer je sačuvala glavne konture dvostranačkog, bipolarnog političkog sistema, koji je činio temelj zapadnih demokracija dok se u najnovije vrijeme nije počeo urušavati. Pa kako to da onda Sinčić-Pernarova stranka postaje ‘prva’ opozicijska stranka, što su ova dvojica proslavili kao moskovsko srebro, iako, rekosmo, ono to nije. To je pitanje za milijun eura i nije lako na njega odgovoriti, ali pokušajmo ovako. Dvostranaštvo u Hrvatskoj nikada nije pokrivalo cijeli raster političke moći u zemlji, uvijek je tu dosta toga ostajalo izvan, a to je sada izrazitije nego ikada. Stvari se mijenjaju prvenstveno na ljevici. Kriza SDP nije samo u osipanju saborskih zastupnika, nego još više u tome što uz njega ostaju samo stariji birači, a mlađi ne prilaze, tako da to na dulju stazu izgleda kao izgubljena priča. Javilo se istina nekoliko stranaka nove ljevice, neke su vrlo autentične i samosvojne, ali nemaju dinamiku rasta koja obećava da će ispuniti prazninu nastalu tihim umiranjem Bernardićeve stranke.
S druge strane, desnica je u naletu nikada većem od devedesetih, što znači da je nisu okrznule korupcijske afere ni ekonomska kriza, ali i tu ima velikih preslagivanja. HDZ više nije stožerna stranka u onoj mjeri kao u Tuđmanovo vrijeme, donekle i u Sanaderovo, nego su silno ojačale paradržavne strukture u Katoličkoj crkvi i među braniteljima, koje već figuriraju i kao vladajuće stranke u sjeni. Na sve to pojavili su se i Živi zid i, manje, Most, koji se sve otvorenije izjašnjava kao desna klerikalistička stranka, što znači da bi se lako mogao utopiti u katoličkim i pseudokatoličkim udrugama iz kojih je i potekao. Te klerikalističke sljedbe, zajedno s radikalnom desnicom kojoj je glasnogovornik Velimir Bujanec, imaju najveći populistički potencijal, jer ih HDZ samo rubno kontrolira, ili ih uopće ne kontrolira. A najnovija ‘izdaja’ Kolinde Grabar-Kitarović, tj. njeno približavanje Andreju Plenkoviću samo će ih dodatno homogenizirati. Okolnosti rade i za Živi zid, koji je za razliku od Mosta sačuvao svoj transideološki, ili navodno transideološki status, te status antisistemske stranke, i možda je jedini sposoban značajnije odgristi biračko tijelo i SDP-a i HDZ-a. Slično je, iako tu sve usporedbe prestaju, s Dalijom Orešković i njenom novom strankom Start.
Ona ima simpatije i lijevih i desnih birača zbog dokazane, djelima ovjerene borbe protiv korupcije, mada ozbiljnija profilacija stranke tek treba biti obavljena. Start je zasad startao samo s još jednom idejom, to je racionalizacija državne i lokalne uprave, ali to je već opće mjesto, a čak je i Radimir Čačić svojedobno izjavio da administracija košta Hrvatsku samo jedan posto BDP-a. Jedan posto! Dakle, treba kopati dalje i dublje. S Živim zidom je puno gore. I on je ubo pravu temu skidajući svetačku auru bankama, ali nema intelektualnih ni kadrovskih kapaciteta da tu išta učini. Žalibože potrošene ideje, koju će sada teže ostvariti netko sposobniji i ozbiljniji. Živi zid ne spada u takve jer troši energiju na populariziranje bjelosvjetskih budalaša koji tvrde da su ljudi nastali od guštera, ili da je u dinastiji Windsor svakodnevni običaj jutarnje ispijanje krvi male bijele djece. Jest da hrvatska politička pamet nije bogzna kolika, ali ovako čista, destilirana glupost još nije viđena. Iskreno žalim onog jedinog saborskog zastupnika Živog zida koji mi se donekle doima suvislo, Branimira Bunjca. Dobro, možda nekima živozidaši izgledaju kao šašavi otkačenjaci koji se svjesno kontrastiraju prema Markić–Ilčićevim fanatistima, koji kao ogrnuti u crne toge proklinju seksualne slobode, istospolne brakove i njihovo posvajanje djece. Ali, ne, tu nema razlike. Oni su jednako mračna sljedba, i to ne toliko zbog zahtjeva za izlaskom iz Evropske unije i iz NATO-a, jer tu vrijedi isto ograničenja kao oko banaka.
Mračni su jer zagovaraju ukidanje obaveznog cijepljenja, dok bi depresiju liječili ne tabletama nego organiziranim šetnjama šumom, a to je dosad neviđeni udar protiv modernosti, i to ne samo one koja nam je došla iz razvijenog svijeta, nego i iz domaće medicinske pameti (Andrija Štampar). Drugim riječima, njihovo instaliranje za glavnu opozicijsku stranku značilo bi sunovrat u srednjevjekovni antiprosvjetiteljski mrak ne samo hrvatske političke scene nego i društva u cjelini. A iako je stanje u hrvatskom društvu izrazito loše, takav sunovrat ipak valjda nije vjerojatan. Barem se tako nadamo, u protivnom pred nama je neprelazan mrtvi zid civilizacijskog truljenja i propadanja.
