Mučno mi je čim Mamić otvori usta

Autor 13.12.2011. u 12:35

Mučno mi je čim Mamić otvori usta

Takvih spodoba Hrvatska je puna. Kao da živimo u Mordoru, kao da je normalno da je sve nenormalno. Gdje je i kad točno došlo do čudnog poremećaja kolektivne svijesti? Kad nam je to postalo normalno da nas se naočigled vara, krade, laže, ponižava i vrijeđa?

Povodom upada Bad Blue Boysa na presicu Zdravka Mamića, komentator na HRT-u je izjavio da je “atmosfera na momente bila čak i mučna”. U životu me nijedno “čak” nije više zbunilo. Kako to misli, “čak i mučna”? Razumjela bih da je, za promjenu, atmosfera bila ugodna, pa bi onda ono “čak” imalo smisla u komentaru tipa “atmosfera na Mamićevoj presici na momente je bila čak i ugodna”. Ali “čak i mučna”? Pa mučna atmosfera je konstanta kad je taj tip u pitanju. Kao da je bilo kakva drugačija atmosfera uopće moguća na Mamićevim presicama? Meni osobno je mučno čim dotični otvori usta. Mučno mi je od pomisli da takvi neotesanci nesmetano šetaju javnom scenom, da vode bilo kakav klub, udrugu, organizaciju, ili, ajme, grad. I to je ono gdje sam ja uvijek u sukobu – ljudi razbijaju glavu nad izjavama takvih stvorova, a ja razbijam glavu nad činjenicom da su te kreature uopće tu, da imaju funkcije, da im je, actually, dopušteno davati bilo kakve izjave. Oni, pobogu, održavaju čak i presice.

Skrivena kamera

Ponekad se, slušajući takve “vijesti” i takve komentare, osvrćem oko sebe pokušavajući otkriti muče li možda još nekoga, osim mene, ista pitanja. Ima li još netko osjećaj da se radi o skrivenoj kameri, dok neki podlac iz vješto skrivenog, kamufliranog kutka snima reakcije zatečenih žrtava. Ako se zaista radi o skrivenoj kameri, reakcije su poprilično razočaravajuće i nimalo spektakularne. Mi smo se, naime, navikli.

Mogu zamisliti, recimo, kako neka TV-ekipa u scenariju skrivene kamere postavi na ulicu, ne znam, čovjeka s tri glave, koji treba iskakati ispred slučajnih prolaznika i prestravljivati ih. Slučajni prolaznici, međutim, samo primijete kako nije pristojno tako zaskakivati ljude na ulici i produže dalje. Nikome od njih nije palo na pamet da je čovjek s tri glave poprilično neuobičajena pojava i da nije intrigantno to što troglavi nije pristojan, nego što troglavi uopće – postoji.

Moja dilema, dakle, nema veze s pitanjem što je neki Mamić rekao i što je učinio, nego se mučim pitanjem kako je uopće moguće da se nalazi na funkciji na kojoj se nalazi. A ako je već tu gdje jest, sve što izvede po meni se podrazumijeva i ne može me iznenaditi.

Život u Mordoru

 

Takvih troglavih spodoba Hrvatska je puna. Kao da živimo u Mordoru, kao da je normalno da je sve nenormalno. Gdje je i kad točno došlo do čudnog poremećaja kolektivne svijesti? Kad nam je to postalo normalno da nas se naočigled vara, krade, laže, ponižava i vrijeđa? OK, ja dobro znam da je zapadnjačka kultura milijarde svjetlosnih godina daleko od, recimo, istočnjačkog poimanja časti i ne očekujem da netko dokazano korumpiran i “kvaran” počini harakiri. Naivno sam očekivala samo jedno. Da odstupe, da odu. Ali ne odlaze. Jer se mi ne čudimo što su uopće tu. I ne samo da ne odlaze, nego, kad im se i pruži neki slabašan otpor, grizu kao ranjene zvijeri, grizu do zadnje sekunde. Vlada koja je upravo izgubila izbore najbolji je primjer beskrupuloznosti, koja, meni osobno, na momente oduzima dah. Usuđujem se reći da me čak i fascinira. I dok ljudi u mom okruženju lamentiraju nad njihovim izjavama i postupcima, ja glupavo trepćem pitajući se, po tko zna koji put, kako je, pobogu, moguće da su tu?

Burleska se nastavlja

Milinović odlazi samouvjereno izjavljujući da iza sebe ostavlja “najstabilniji zdravstveni sustav u Europi”. Molim?! Što s listama čekanja, što s administrativnim pristojbama, dopunskim osiguranjima? Što s činjenicom da smo svedeni na nebitne administrativne smetnje? Što s korupcijom u zdravstvu i novinarima koji su ostali bez posla jer su o istoj pokušali obavijestiti pučanstvo?

Klauni nam se bahato cere u facu, burleska se nesmetano nastavlja, a troglavi nas zaskaču po ulicama pokušavajući nas prestraviti. Polako, ali sigurno u nečemu su potpuno uspjeli. Postalo nam je sasvim normalno da su – tu.

Autor 13.12.2011. u 12:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija