Na dnu ljudskosti: Zaboraviti holokaust

tačno.net
Autor 11.12.2013. u 11:49

Na dnu ljudskosti: Zaboraviti holokaust

E pa o tome se radi. O rasizmu i šovinizmu, onda i danas, kako na kultiviranom sjeveru i musavom jugu, tako i na istoku i zapadu, o strašnoj, neljudskoj želji da se Drugoga zgazi, uništi zauvijek, da mu se priredi holokauston, vatra uništenja. I zato treba u povodu strašnih događaja, i za obljetnica ali i svakoga  dana, prisjetiti se i sličnoga zla od jučer i iz neposredne okoline, da bi se, prije svega, radilo na tome i doista nešto učinilo da se uzroci za takvo dno ljudskosti uklone. Ne (u)čini li se tako, budući da su sjećanja previše bolna, doista je bolje na sve zaboraviti.

Piše: Đurđa Knežević, Identitet

U knjizi “U Europi – jedno putovanje kroz 20 stoljeće”, Geert Mak opisuje kako je u Austriji, osobito u Beču, gotovo godinu dana prije Kristalne noći (sa 9. na 10. novembra 1938.), već bio na djelu Pogrom. I nije se radilo o “manjim” ekscesima malobrojnih počinitelja; prema procjenama brojnih svjedoka, radilo se o desecima hiljada sudionika

Pogrom prije Pogroma u Austriji trajao je tjednima, večer za večer. “Skladišta, dućani i sinagoge bijahu opljačkane, stanovi ispražnjeni, namještaj razbijen, kuće opljačkane. Uz bučno agitiranje, rezane su brade rabinima. Nakon nekoliko tjedana, najveći dio židovskih firmi i dućana bio je ‘arijaniziran’. Od 86 židovskih banaka, preostalo ih je osam. Krajem 1938. godine, 44.000 od 77.000 židovskih stanova u Beču preuzeli su Austrijanci.” I sami nacisti u Njemačkoj bili su iznenađeni time kako je Pogrom  krenuo spontano, nitko ga nije trebao organizirati. Onda su ga brzo, ni godinu dana kasnije i sami organizirali, do posljednjeg detalja u Njemačkoj. Krenulo je s večeri 9. i trajalo je tijekom noći, do 10. studenog 1938. godine. Danas, povodom toga događaja upravo na taj datum, govorimo o strašnoj 75-godišnjici Kristalne noći, noći kad su berlinske ulice blistale srčom razbijenih židovskih dućana, obasjane još i vatrom potpaljenih sinagoga.

Obilježavanje godišnjica, kako povodom dobrih događaja, onih kojih se rado i sa ponosom prisjetimo, tako, pa i više, onih strašnih, nema nekog smisla ako nema poveznicu sa sadašnjošću i, još više, s budućnošću. “Kristalna noć” je na neki način postala simbol Pogroma, do te mjere da smo u opasnosti da sve ono što se već događalo i prije i poslije, i također ne samo u Berlinu i Njemačkoj, previdimo pa i zaboravimo. Stoga podsjećanje s početka teksta, na raniji Pogrom u Austriji, nema namjeru relativizirati zlo koje se u noći s devetog na deseti studenoga dogodilo u Berlinu, već ukazati na jednostavnu i time još strašniju činjenicu da je Pogrom bio mnogo obuhvatniji, prostorno i socijalno, i također, da su građani (ne samo Nijemci) taj zločin protiv svojih sugrađana i/ili sunarodnjaka činili spontano. Govoreći samo o ovdje navedenim slučajevima, u Austriji se Pogrom dogodio spontano; u Berlinu pak vrlo detaljno planirano i organizirano. Ovako ili onako, radi se o dvije strane istoga; one najčešće djeluju istovremeno odnosno sukladno.

To da građani u nekom trenutku spontano krenu agresivno na svoje susjede i sunarodnjake nije rezultat sunčevih pjega, već djelovanja određenih ideja i ideologija, društvenih kretanja (ekonomskih uspona i padova, stvaranja i rastakanja društvenih grupacija) i njihovih promicatelja i glavnih aktera. Ništa od toga nije neobjašnjivo, ne radi se o iznenadnom masovnom ludilu ili već nekoj  iracionalnoj sili bez osnova, kako bi, moguće je, mnogima bilo lakše za razumjeti i tako apsolvirati problem. Istina, u svom kasnijem djelovanju to doista postaje iracionalno i nalik na masovno ludilo, no povijest (i Shakespeare)  nas uči da  ludilu “pomaže” temelji li se na vrlo racionalnom sistemu, zakonima recimo. S druge pak strane, niti samo neka organizacija, ma kako savršena bila, ne bi moglo nagnati građane u zločin protiv njihovih sugrađana, da već zlo nije posijano, da za zločin ne postoji spremnost.
Grčka riječ holokauston znači sve do temelja spaliti. Sam se pojam vezao za stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, i to kao da nekako “olakšava” da ne vidimo da djelovanje holokaustona, njegov princip temeljitog uništavanja, kojem svjedočimo i dan-danas, a sa dobrom je perspektivom da potraje i dalje. Istina i na veliku sreću, za sada ne u onolikom i onakvom obliku kakav je kreirala nacistička Njemačka. No da se to ne bi dogodilo, treba se neprestano podsjećati, i osobito, treba učiti. Spomenuta je gore povijest, na koju se svi rado otresemo kao onu koja nas ničemu nije naučila, dok se ipak radi o tome da bismo mi trebali naučiti od nje. Pitanje je međutim, uvijek i osnovno, kako naučiti iz građe koju se, što ignorira a što zatire ili izvrće, i koju stoga već sve slabije poznajemo. Kako se tek onda nositi sa interpretacijama, koje najmanje imamo prilike čuti i pratiti a koje bi dolazile od strane znanstvenika, i onda sve do “interpretacija” desničarskih,  nacionalističkih i šovinističkih opcija?

Pod pretpostavkom da će se u školama uopće netko sjetiti da progovori o Kristalnoj noći 1938., što će misliti učenik/ca danas u Hrvatskoj o tadašnjem građaninu Njemačke, koji je bacio kamen na dućan nekog Židova ili potpalio vatru pod sinagogu? Taj naime Židov nije ništa učinio, ni tom Nijemcu niti ikom drugom, nikoga povrijedio ili uvrijedio, on je dobio kamen i spaljena mu je bogomolja samo zato što je Židov. Što će naš/a dječak/djevojčica moći o tome misliti, ako mu u udžbeniku za povijest (jednom od onih koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH) iz kojega uči, stoji onako fin Pavelićev portret i o njemu se kaže nekoliko šturih podataka, pa i neka tragika lika se tu provlači, jer činio je neke nevaljale stvari, ali težio je stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. To je na koncu, nekažnjeno, govorio i Franjo Tuđman. U tom udžbeniku ne piše ništa o rasnom zakonu, temeljem  kojeg su prvo opljačkani, potom odvođeni u logore, tisuće njih i tamo mučene i pobijene… samo stoga što su bili Židovi. Našem klincu/klinki spomenuti udžbenik (odobren tijekom mandata HDZ ali, koliko nam je poznato, nije povučen iz upotrebe ni u SDP-ovom mandatu), pa vjerojatno ni nastavnik/ca koji se njime ravna, neće objasniti da ni onaj njemački, kao niti ovaj “naš Židov” nije ništa učinio, nikoga ubio, nikoga okrao, pa ipak je završio u logorima i, najčešće, smrću. To jest, jedini krimen jest to da je – Židov.  Malo odrasliji Hrvat, recimo, jedan od onih koji su u Škabrnji opkolili Rome koji su bili na svojem, legalno kupljenom zemljištu, i prijetio im je zajedno s ostalima fizičkim nasiljem ukoliko se ne odsele od tamo – što je on “mislio”, zbog čega je to činio? Stvar je za njega jednostavna, kao i za građanina Berlina 1938.: nema mjesta Židovima u Njemačkoj. Ovaj naš  misli isto, to jest, “ovo je Hrvatska” i u njoj i na njoj, a osobito na ‘svetim’ mjestima, nema mjesta za Rome. I kao što je njemačkom građaninu pomogla osobito susretljiva vlast da se tih Židova i riješi, isto je tako lokalna vlast pomogla arijevskim Škabrnjanima da se Rome preseli s njihove vlastite zemlje. Model je isti, samo su na veliku sreću obim i posljedice neusporedivi. Što li misli upravo ovih dana, naš mali Hrvat pred televizorom, koji upravo gleda onog odrasloga (da ne kažem velikog) Hrvata, koji čekićem razbija ploču na kojem je nešto napisano drugačijim pismom? Tako je isto činio i građanin Berlina, razbijao je ploče na hebrejskom (i naravno, u nedostatku dovoljne količine takvih, i one na njemačkom). Ili pak, što je mislio odrasli Srbin u Mladićevim  odredima za uništenje Srebreničana? Koga on to i zašto ubija? Bošnjaka-Muslimana, zato što je Bošnjak-Musliman.

E pa o tome se radi. O rasizmu i šovinizmu, onda i danas, kako na kultiviranom sjeveru i musavom jugu, tako i na istoku i zapadu, o strašnoj, neljudskoj želji da se Drugoga zgazi, uništi zauvijek, da mu se priredi holokauston, vatra uništenja. I zato treba u povodu strašnih događaja, i za obljetnica ali i svakoga  dana, prisjetiti se i sličnoga zla od jučer i iz neposredne okoline, da bi se, prije svega, radilo na tome i doista nešto učinilo da se uzroci za takvo dno ljudskosti uklone. Ne (u)čini li se tako, budući da su sjećanja previše bolna, doista je bolje na sve zaboraviti.

tačno.net
Autor 11.12.2013. u 11:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija