NA ISTOKU NIŠTA NOVA

Vedran Sršen
Autor 27.2.2022. u 17:58

NA ISTOKU NIŠTA NOVA

Foto: Defending Democracy

Potpuno je nevjerodostojno i glupo proglasiti za cilj invazije denacifikaciju Ukrajine, zemlje koja na slobodnim i demokratskim izborima za svoga predsjednika bira Židova Volodimira Zelenskog.

Piše: Vedran Sršen

Vladimir Putin, predsjednik Rusije je pozvao oružane snage Ukrajine riječima – „Uzmite vlast u svoje ruke, zajedno ćemo lakše doći do sporazuma nego s bandom narkomana i neonacista u Kijevu“. Koristeći takvu retoriku za vrijeme agresivnog pohoda na mirnu Ukrajinu, riječima kojima demokratski izabrano vodstvo te zemlje članice UN naziva bandom neonacista i narkomana, agresivni Vladimir Vladimirovič Putin kao da nas vraća u neka davna vremena za koja smo mislili da su zauvijek iza nas i da se u 21. stoljeću više ne mogu oživjeti. Naime prije 74 godine 28.6.1948. godine donijeta je Rezolucija Informbiroa pod nazivom – „Jugoslavenska Komunistička partija u rukama je špijuna i ubojica“.

Dok su za Josifa Vasarionoviča Staljina vodstvo KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom bili špijuni i ubojice, sada 74 godine kasnije za Vladimira Vladimiroviča Putina su Volodimir Zelenski i vodstvo Ukrajine banda narkomana i neonacista. Reklo bi se – Na Istoku ništa nova. U tim riječima i nema neke suštinske razlike a i taktika je slična, pozvati „zdrave snage“ danas u Ukrajini, kao što se to pokušalo učiniti nekada u Jugoslaviji, i pronaći one koji će nakon svrgavanja legalnog vodstva podčiniti svoju zemlju Sovjetskom Savezu odnosno Rusiji. I povod takvog ponašanja je sličan – želja Rusije da se druge okupira, pokori i podčini njenoj volji argumentom gole sile.

Dok je Josip Broz svojim umijećem, odvažnošću i hrabrošću uspio kazavši „NE“ Staljinu odvratiti komunističkog diktatora iz Moskve od otvorenog napada na Jugoslaviju, diplomatska Evropa, Francuska i Britanija, SAD pa i NATO nisu na žalost uspjeli odvratiti Putina od nauma izvršenja brutalne i nezabilježene invazije na jednu suverenu zemlju, što u Evropi nije viđeno još od završetka 2. svjetskog rata. Delikatnost situacije u kojoj se nalazimo je u činjenici da je agresiju izvršila zemlja koja raspolaže sa najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu – Putinova Rusija.

Josip Broz i Jugoslavija su bili pod udarom ne samo Sovjetskog Saveza već i svih zemalja Varšavskog pakta. Na granicama Jugoslavije mjesecima su ubijani naši vojnici u simuliranim napadima koji su jednu noć dolazili iz Bugarske, a drugu iz Rumunjske ili Mađarske. To je bilo psihološko, fizičko i vojno iscrpljivanje jugoslavenske obrane. Pored toga u zemlji je postojala snažna potpora Staljinu kojem se do jučer klicalo i divilo. Za podršku Staljinu izjasnilo se 55 tisuća članova KP od kojih će njih 16.000 biti poslano na Goli otok. Mnogi su se visoki vojni dužnosnici stavili u službu Staljina, tako je general pukovnik Arso Jovanović načelnik Generalštaba JNA ubijen u nakani prelaska rumunjske granice, general avijacije će preletjeti u Moskvu, a veći broj generala će biti uhićen.

Suočen sa Brozovom umješnošću, spremnošću i odlučnošću Staljin ne ulazi u otvoreni sukob znajući da ga čeka neizvjesnost partizanskog načina ratovanja. Tako se Tito izborio za vlastiti put socijalističkog razvoja, izvukavši Jugoslaviju iz moskovske sfere utjecaja. Krenula je izgradnja Titovog liberalnog komunizma, kako ga je nazvao slavni američki režiser Oliver Stone. Napušta se model državne planske privrede, razvija se radničko samoupravljanje, opismenjuje se narod, industrijalizira se zemlja, a južnoslavenski narodi ostvaruju najviše civilizacijske dosege u svojoj povijesti.

Te godine Brozove vladavine ostati će obilježene životom u slobodi, bratstvu i razumijevanju različitih nacija, vjera i kultura, i po sretnim ljudima kao najvećem spomeniku Titova vremena. Sve je to omogućeno činjenicom da je Broz izvukao zemlju iz podčinjenosti volje Rusije razvijajući vlastiti oblik samouprave i socijalizma sa ljudskim likom. Jedan od najvećih njemačkih kancelara poslije 2. svjetskog rata Willy Brandt će kazati – „Za jugoslavenske narode je dar sudbine što je u godinama najvećih opasnosti imao takvog vođu“.

Ako to do danas na žalost još uvijek nije prepoznato i vrednovano kao zasluga Josipa Broza Tita u oslobađanju južnoslavenskih naroda od staljinističke komunističke diktature, u vremenima koja dolaze to će se neminovno dogoditi. To je izuzetno važno za Republiku Hrvatsku kojoj to može biti od pomoći u slamanju rastućeg radikalizma u društvu.

Danas se u svim dijelovima svijeta vijore ukrajinske zastave kao simboli borbe za slobodu ne samo Ukrajine, koja je u toj borbi ostala sama, već i čitave Evrope. Nitko ne zna krajnji cilj Putinove agresivne politike, gdje se misli zaustaviti, stati i tko je sljedeći na redu? Prije nekoliko dana beogradski profesor Ivo Visković, rodom iz Makarskog primorja je prepričao susret sa srpskim zvaničnikom koji je posjetio Moskvu i u razgovoru sa svojim ruskim kolegom ga upitao – „Dobro, ali koji je cilj vaše politike“? Ustavši sa stola u uredu ruski visoki funkcioner razgrne zavjesu i pokaže se karta SSSR-a koja je visila na zidu skrivena iza zavjese. „To je naš cilj“, reći će mu ruski kolega.

Da Ukrajina nije i posljednja stanica ruske agresivne politike jasno je i iz izjave Marije Zaharove nakon što su na sastanak NATO-a pozvane Švedska i Finska – Vaše pristupanje NATO-u imalo bi ozbiljne vojne i političke posljedice.

Putin očito računa da će zapadni svijet ustuknuti pred njegovim otvorenim prijetnjama nuklearnim ratom, te da će mlako reagirati što se upravo i događa, te ga pustiti da na „miru“ završi započeti posao. No mlake reakcije diktatore samo osnažuju u njihovim agresivnim namjerama.

„Ako se umiješate vidjeti ćete posljedice kakve povijest ne pamti. Spremni smo na sve!“

Povijest 20. stoljeća nas uči da popuštanje pred ovakvim i sličnim prijetnjama Evropi nije donijelo ništa dobra. Upravo popuštanje pred nacističkim firerom Hitlerom je odvelo Evropu i svijet u strahote drugog Svjetskog rata.

Slava Ukrajini!

Vedran Sršen
Autor 27.2.2022. u 17:58