NA JEDNO SILVESTROVO

Ivo Anić
Autor 31.12.2017. u 08:49

NA JEDNO SILVESTROVO

Foto: Wikipedia

Po nekim ljudima zlo bi bilo da se nazovu gradovi, jer gradovi nestanu, izbriše ih vrijeme, pa tako i sam spomen na njih. Po nekim ljudima trebale bi da se zovu planine, jer one su postojane i one su vječne.

Na Silvestrovo, na dočeku Nove osamdeset i druge, Miroslav Ilić je izašao iz kafane u kojoj je goste trebao zabavljati Toma Zdravković. Sam, ogrnut samo šalom, sjedio je Toma pred kafanom i plakao kao malo dijete. „Dado, upitao ga je Ilić, što to radiš prijatelju?“ Bilo je čudno, da jedan kafanski izvođač sjedi pred kafanom i plače. „Prodao sam stan“, rekao mu je Toma i ustao. Bilo mi je smešno, kazat će kasnije Ilić, upitao sam ga šta ćeš da radiš, gde ćeš da živiš, šta kada sve ovo jednom prestane?“„Šta ima to da prođe i šta ima to da nestane?“, upitao ga je Toma i vratio se u kafanu, u jedino mjesto u kojem je umeo i znao šta radi. „Od nje živim i za nju živim“, kazao je Toma Miroslavu Iliću i pozdravio okupljene goste.

„Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj i kada duge noći
Srce prekriju tugom“

Rekao je Toma u mikrofon dok su okupljeni gosti tražili veselo. Tražili da se razbija i pije, bilo je Silvestrevo i samo što nije otkucala ponoć.

„Čekaj me“, a ona ga čekala nije, Silvana Armenulić, zvijezda tadašnje Jugoslavije koja je jedina u Tomi prepoznala talent i na toj istoj klupi, u tom istom parku, ga poljubila, mada to nikada nije smjela učiniti. Šta će mi život bez tebe dragi, napisao je Toma niti mjesec iza tog susreta na klupi, a ta će pjesma, jebem te sudbino, postati najveća pjesma Silvanine karijere.

„Čekaj me ja ću sigurno doći
Ne slušaj kad ti kažu
Mene da više nema
I ne daj da te lažu,
Jer ti si čekati znala verno,
Kao nijedna druga
Na tom varljivom svetu”

I kada su okupljeni gosti već počeli da pizde, Toma se okrenuo prema orkestru i dignuvši ruku započeo svoju besmrtnu, kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, na trenutak zaboravi.“

Ono što Miroslav Ilić nije znao desilo se nekoliko minuta prije nego li će zateći Tomu kako sjedi na klupi pred kafanom na Silvestrovo. Dok su ga okupljeni gosti čekali, zvijezde tog vremena, novinari i gazda koji je unezvjereno gledao na sat. Tomi je došao očajan otac djeteta kojem je hitno trebala pomoć za skupu operaciju srca. Taj nesretni čovjek bez nade obratio se čovjeku na klupi, pred kafanom, čovjeku koji nije imao pedeset tisuća maraka koliko je stajala operacija, čovjeku koji nije imao ništa.

I taj čovjek, na Silvestrovo, te davne godine, izvadio je sve što je imao, komad papira na kojem je pisalo da je vlasnik stana, te je isti taj stan darovao čovjeku kojeg je prvi put u svom životu vidio da ga proda i da spasi dijete. Toma Zdravković znao je da iza te terevenke nema se gdje vratiti, njegov stan darovao je tom nesretnom ocu, njegov stan bila je ta klupa na kojoj će nakon neprospavane noći dočekati jutro.

„Prodao sam stan“, rekao je Iliću Toma i ustao. Bilo mi je smešno, kazat će kasnije Ilić, upitao sam ga šta ćeš da radiš, gde ćeš da živiš, šta kada sve ovo jednom prestane?“

„Šta ima to da prođe i šta ima to da nestane?“, upitao ga je Toma i vratio se u kafanu.

Sve svoje honorare ostavljao je pijancima, sirotinji, da bi u svojoj 53. godini života bolestan i sam umro na toj istoj klupi na kojoj ga je Miroslav Ilić upitao gde ćeš da živiš i od čega?

„Ja nemam prava ni na kakvu sreću, niti ću da tražim da me netko voli, sve što mi sudba pruži – uzet ću, i neću joj reći da me ista boli, meni je sudba dodelila suze, jer sreće nemam ali tebi želim jako, da budeš srećna i voljena tako, a ja smrt samo želim i ona će mi doći“, zapjevao je Toma u toj Silvesterskovoj noći, a sat je otkucao ponoć. Sretnu Novu poželjeli su svi, gosti, ansambl, konobari, okupljeni novinari, gazda i ljudi su se pred Tomom ljubili, nazdravljali, zaželjeli da im ova Nova bude bolja nego stara.

A Toma je zapjevao.

„ O ciganko moja tako sam ti noćas tužan
raspleti kosu, dok muzika svira,
ja nemam majku ni oca, ciganko moja,
samo tebe i violinu, a srce me boli..“

Po nekim ljudima zlo bi bilo da se nazovu gradovi, jer gradovi nestanu, izbriše ih vrijeme, pa tako i sam spomen na njih. Po nekim ljudima trebale bi da se zovu planine, jer one su postojane i one su vječne.

Po nekim ljudima trebalo bi nazvati planine. One koje u svojim maglama na vrhuncima kriju takve tajne i takve ljubavi, i trebalo bi da takvim ljudima one nose ime, ljudima koji su svoje nesretne ljubavi znali pretočiti u pjesmu, a svoje srce pokloniti drugima, i sve što imaju na ovome svijetu.

I jednom kada odu, neka ostane pjesma koju će pamtiti samo oni koji su ljudi, za druge ionako nije važno.

Jednog dana kada odem
jednog dana kada odem ja
ostavicu pesme svoje
da ih staro drustvo zapeva

Pesme moje, pesme moje
ni za sta me ne krivite
ostanite s’ drugovima
i za mene zivite, nju za ništa ne krivite

Ivo Anić
Autor 31.12.2017. u 08:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija