Na marginama jedne slike

Fuad Đidić
Autor 2.12.2022. u 09:02

Izdvajamo

  • Svakodnevno životi ljudi se pretvaraju u ruševine. Životi koji su imali pravo na svoju sreću, ljubav kreativnost reduciraju se do praznine ništavila, beznačajnosti. Hrabrost građana je razbijena. Protesti građana su maleni, bez energije, snage, masovnog entuzijazma. Nedostaje oštrina, optimizam...nedostaje na njima mnogo onih najboljih koji znaju što je snaga riječi, što je snaga ljubavi, veličina knjige i poezije. Niko se više ne želi žrtvovati za druge, za društvo, za neku svrhu, za neki cilj. Tako brzo je zaboravljeno ono Sarajevo koje je nekada imalo svoju strast, svoju snagu i svoju historijsku poruku. Grad koji nije znao da izgubi kada je neprijatelj bio tako velik, moćan i snažan.

Povezani članci

Na marginama jedne slike

Foto: Dž. Kriještorac/Radiosarajevo.ba / Arijana i Muriz Memić (arhivska fotografija) 

Nikada ništa nije izgubljeno sve dok kucaju naša srca.

Piše: Fuad ĐIDIĆ

Dugo sam ostao nad ovom slikom. Napisao sam tekst i, onda sam ga odložio. Potom, nakon nekoliko dana kasnije, opet sam se vratio njegovom sadržaju. I to me je učvrstilo u uvjerenju da bi ova slika zapravo, mogla biti jedna od najpotresnijih, najelokventnijih, najsnažnijih u ovoj godini koja odlazi.

U njoj je uhvaćen Čovjek u momentu kada dobiva strahoviti udarac Sistema.

Roditelj kojem je ubijen sin. Sestra kojoj je ubijen brat. Pogledajte njihova lica. Kazuju nam sve. Govore iskreno, ljudski. Osjećamo tu beskrajnu dubinu patnje sa kojom oni godinama žive. Vidimo lice koja su u stanju šoka, kao da ih neko guši. Vidimo taj udar groma, to pretvaranje ljudskog života u pepeo.

Na suprotnoj strani nalazi se taj bezlični i prijetvorni sistem. Onaj Sistem koji proizvodi amneziju i vještački briše sjećanja. Neumoljivi birokratski Sistem koji sada pere svoje ruke, koji se lukavo pretvara da ne zna što je istina i, koji apsurdno kaže – “ima više istina”. To je isti onaj sistem koji savršeno dobro zna da se radi svog opstanka prilagođava ali, ne i kako da rješava ključne ljudske drame. To je taj sistem koji svojim birokratskim govorom, svojim umivenim jezikom bezdušnosti, proizvodi gustu magla da bi prekrio ili zatamnio pravu istinu i gole činjenice. Amnezija je njegova srž, taj apsurd, taj tobožnji gubitak sjećanja, oblikuje i gospodari našim sudbinama i životima…

No, ja se danas pitam – što će poslije ove slike reći svi oni koji u ovoj zemlji još imaju nade, koji žive sa nekom vjerom da mogu nešto promijenti, koji, možda, daleko od naših očiju, vode svoje “malene” ali, velike bitke za neku istinu ili pravdu, koji se još  nadaju da bi nekada moglo doći do promjena u ovoj zemlji, da bi mogao svanuti dan kada ćemo kao narod ili građani biti nadahnuti, povedeni vizijom, potaknuti nekim novim elanom, obradovani dobrodušnošću sistema i njegovom težnjom za pravdom i istinom.

Hoće li takvi neumorni borci, borioci, odustati. Ili, će se možda, na kraju osamiti, povući u rezignaciju, gdje će reći – ovdje se ne može ništa promijeniti. Ovdje nema više nade. Sve je gotovo. Sve je već pokopano.

Svaki dan svjedočim tome kako se ovdje napuštaju veliki poduhvati…Napuštaju se velike riječi, veliki snovi, strasti, ljubavi… Iskopnio je svijet takvih ljudskih priča i njega je odmijenio svijet – malenog cinizma, negiranja i nipodaštavanja, uboge učtivosti koja pokriva usamljenost i strah, svijet golih interesa i opsesije samo vlastitim ego i prikrivene patološke mržnje svega što je drugo, što je veliko i značajno.

Sve, pred našim očima, postaje tako maleno, neznačajno, efemerno. Kao da se niko više ne usuđuje sanjati, voljeti….Čak i dnevni snovi su iracionalni i “kažnjivi”. Zamro je govor političara jasnim, čistim i istinitim riječima. Tako kako je jučer govorio Albin Kurti o Bosni, niko u Sarajevu nažalost, više ne zna govoriti. Rečenicama koje bi mogli makar do sutra pamtiti.

Životi se mijenjaju za karijere, za komadić vlasti, za poslušnički život šefu stranke. Životi se sadrže u izvršavanju poslova po inerciji, bez mnogo pitanja, bez mnogo kreativnosti, bez erosa i iskrene predanosti. Nigdje oko nas istinske vjernosti – političke, intelektualne, emotivne.

Svakodnevno životi ljudi se pretvaraju u ruševine. Životi koji su imali pravo na svoju sreću, ljubav kreativnost reduciraju se do praznine ništavila, beznačajnosti. Hrabrost građana je razbijena. Protesti građana su maleni, bez energije, snage, masovnog entuzijazma. Nedostaje oštrina, optimizam…nedostaje na njima mnogo onih najboljih koji znaju što je snaga riječi, što je snaga ljubavi, veličina knjige i poezije. Niko se više ne želi žrtvovati za druge, za društvo, za neku svrhu, za neki cilj. Tako brzo je zaboravljeno ono Sarajevo koje je nekada imalo svoju strast, svoju snagu i svoju historijsku poruku. Grad koji nije znao da izgubi kada je neprijatelj bio tako velik, moćan i snažan.

Živimo u jednom nametnutom sistemu koji ima zadaću i, crpi svoj smisao da nas upokori, razvrsta, reducira, svede na tjelesno, rodno, da podavi sve naše snove i nade o normalnoj zemlji. Ovim nametnutim sistemom tjera nas se da prihvatimo poraz, da pristanemo na defetizam kao suštinu naših života i da živimo životom poraženog naroda i poražene zemlje.

Naš svijet razbijen je na dva dijela – svijet bankrotiranog Zapadnog liberalizma koji je porodio i ojačao etničke despote i, svijet, optimizma, građanske pobune, i snova o boljem društvu. Međutim, ovaj bankrotirani sistem smišljen je da pobriše sve granice između normalnog i abnormalnog, patriotskog i negatorskog, kosmopolitizma i mentalnog azila; samo u njemu mogu biti pobrisane granice između palikuća i vatrogasaca; samo u njemu stranci sa domaćim poslušnicima mogu nesmetano da potpaljuju i da kasnije skupljaju poene kako gase te iste požare. Taj i takav sistem pokazuje svu perverziju Zapadnog nihilizma. Taj sistem koji briše svaku nadu da bi se jednog dana sa ovog komadića Europe mogla podići magla i da bi se mi napokon, suočili sa realnim sadržajem i značenjem naših života.

Otac kojeg vidimo pred nama potpuno je posvećen svojoj velikoj bitci za pravdu i istinu. On ima hrabrosti da osjeća, da pokaže svoj bol, patnju, da otrgne svoj vrat ispod šake sistema koji želi da ga uguši.

On stoji.

On pokazuje bol ali, još čvrsto stoji na svojim nogama.

Uz njega je kćerka koja se potpuno priklanja uz očeve grudi. To je veliki humanistički moment – trenutak koji pokazuje snagu ljubavi, predanosti i zavjet: “nikada te ne ostavljam….”

Ona vjerovatno može čuti kako tuče, kako bije srce njenog oca i, može ponoviti riječi koje treba da upamtimo:

Nikada ništa nije izgubljeno sve dok kucaju naša srca.

Fuad Đidić
Autor 2.12.2022. u 09:02