Na margini jedne smrti

Tomislav Jakić
Autor 6.12.2016. u 20:31

Na margini jedne smrti

To je i razlog zbog kojega na posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga iz Hrvatske televizije da kaže makar samo i jedino: hvala. Zaslužio je. I to je ono što se na margini jedne smrti može i mora reći, ne samo o jednome čovjeku, nego i o državi u kojoj živimo. A to se čak ni na groblju nitko nije udostojao reći. Zbog straha od istine o prošlosti? Možda . . .     

Umro je Mihail “Miki” Ostrovidov, dugogodišnji snimatelj Televizije Zagreb, odnosno Hrvatske televizije. Ispraćen je na Mirogoju u utorak, 6. prosinca 2016. To nije vijest. Ali vijest jest da na tome posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga tko bi u ime Hrvatske televizije (pa ni Hrvatskog novinarskog društva) izrekao makar i onih nekoliko kurtoaznih riječi, kakve su uobičajene u tim prilikama. Ama baš nikoga. Za mikrofon je stala samo predstavnica Udruge Rusa u Republici Hrvatskoj (Miki  je bio sin ruskog liječnika, jednoga od tisuća izbjeglih nakon Oktobarske revolucije godine 1917.).

A zašto je to vijest? Pa jednostavno zato što je taj Mihail Ostrovidov bio jedan iz prve generacije onih koji su stvarali televiziju u Hrvatskoj, zato što je – uz Mladena Delića – ovjekovječen na fotografiji kao snimatelj prilikom prvoga tv prijenosa jednoga sportskog događaja u Hrvatskoj, nogometne utakmice u Maksimiru. Zato, napokon, što Miki Ostrovidov nije bio tek jedan od brojnih televizijskih snimatelja, nego je bio jedan i jedinstven. Došavši na televiziju, donio je znanje i iskustvo filmskog snimatelja (pamti li još netko Dušana Vukotića i njegov film “Igra”, kao i nagrade što ih je skupljao širom svijeta?). Njegovom oku, odnosno oku njegove kamere jedva da je nešto moglo izbjeći. Imao je nevjerojatno mirnu ruku i sve je snimao “iz ruke”, uključujući i intervjue sa šefovima država. Pred njime i njegovom kamerom prodefilirali su vodeći svjetski državnici onoga vremena, od njemačkih i austrijskih predsjednika, kancelara i šefova diplomacije (Carstens, von Weiczackaer, Kohl, Genscher, Kirschlaeger, Kreisky, Vranitzky, Sinowatz), pa do izraelskog ministra obrane, kasnijeg premijera Jitzaka Rabina i šefa opozicije i kasnijeg predsjednika Shimona Peresa. Jugoslavenskog Predsjednika Tita da i ne spominjemo. Zajedno s autorom ovih redaka, uz tonskog snimatelja Vladu Jurkovića, bio je prvi kamerman i iz Jugoslavije, i iz jedne socijalističke zemlje koji je ušao u centralu protuzračne obrane SAD i Kanade, smještenu u dubini Stjenjaka kod Colorado Springsa. Jugoslavije više nema, ni socijalizma više nema, ali u centralu NORAD-a nakon Mikija Ostrovidova nitko iz regije s kamerom u ruci više nije ušao. A to će nešto reći.

ostrovidov foto hrt

Mihail “Miki” Ostrovidov –  foto HRT

Zašto su napisani ovi reci? Ne toliko zbog itekako utemeljenog zgražanja, pa i bijesa, svih onih koji su Mihaila Ostrovidova poznavali, koji su s njime dugi niz godina surađivali i koji su, baš kao i on, voljeli posao što su ga radili, znajući da zaista rade za javnost (mada se tadašnja televizija nije kitila imenom “javna”). To neka ostane dio intimnog doživljaja svakoga tko je našao shodnim doći na groblje na Mirogoju i oprostiti se od Mikija. Ali, ignorantski odnos prema njemu, prema onome što je on značio za uspostavljanje i razvoj televizije u Hrvatskoj, to je dobar povod za razmišljanje na margini jedne smrti, dobar povod da se – još jednom – na sasvim konkretnom primjeru konstatira i potvrdi kako Republika Hrvatska i njezine institucije (odnosno ljudi koji su im na čelu) apsolutno ništa ne drže do onih koji su stvorili, znanjem i radom, podlogu na kojoj oni ili nastavljaju, ili je dušmanski uništavaju – većinom ovo drugo.

U Hrvatskoj se veliča “stoljeće sedmo”, slave se bitke o kojima nema povijesnih zapisa (poput one na Grobniku), bezobzirno se “nacionaliziraju” povijesne ličnosti koje i neke druge nacije smatraju svojima (poput Nikole Šubića Zrinskoga, kojega Mađari poznaju kao Miklosa Zrinya i slave kao svojega junaka). U Hrvatskoj “znamo” da je pozdrav “za dom – spremni” – stari hrvatski pozdrav, odnosno da se njega može čuti i u operi što slavi nesretnoga Zrinskoga, mada je notorna laž i jedno, i drugo. U Hrvatskoj se “heraldičari čudom čude” zašto nekome smeta što se Predsjednica fotografira uz zastavu na kojoj povijesni hrvatski grb počinje s bijelim poljem i uče nas kako se prvo polje tokom povijesti mijenjalo, malo je bilo bijelo, malo crveno. To je, doduše, točno, ali jednako je točno i to da se kukasti križ može vidjeti na budističkim hramovima u napr. Tajlandu, uklesan prije nekoliko stoljeća, pa ga ipak svi smatraju simbolom nacizma i zabranjuju ga. E pa ako je to točno, a jest (!), onda nije ništa manje točno i to da su ustaše, odgovorni za grozne masovne zločine protiv Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata – neistomišljenika, za sva vremena kompromitirali varijantu hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem.  Jednako je tako točno i to da “kuna” kao valuta u Hrvatskoj nikada nije postojala, osim u ustaškoj tzv. NDH i – naravno – sada, kada nas se također pokušavalo uvjeriti kako je kuna bila platežno sredstvo kroz stoljeća (krzno kune u robnoj razmjeni – da, ali valuta koja bi se zvala “kuna”, nikada osim u NDH i u RH). U današnjoj Hrvatskoj je odiozno, a uskoro će postati u doslovnom smislu riječi i opasno, reći kako je Hrvatska u vrijeme Jugoslavije bila razvijenija nego što je danas, kako je imala neusporedivo više industrijskih pogona i tvornica (koje su uz profit izvozile i na zahtjevna tržišta Zapada), nego što ih nakon “uspješno” provedene privatizacije i pretvorbe ima danas, kako je imala poljoprivredu od koje su mogli živjeti oni koji su se njome bavili, ali koja je i pokrivala dobar dio potreba tržišta, smanjujući potrebu za uvozom. U Hrvatskoj je u najmanju ruku nezgodno reći kako je upravo u Zagrebu počela televizijska era ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji, kako je ona televizija iz “vremena mraka” bila i poznata i cijenjena po izvrsnom dramskom programu (djela hrvatskih književnika na prvome mjestu – zamislite samo to); zatim po iznimno cijenjenom – i u inozemstvu – obrazovnom program; i – ne na kraju – po vanjsko-političkom programu koji je uz pomoć nekolicine stalnih dopisnika iz ključnih punktova u svijetu i novinara iz zagrebačke redakcije koje se slalo na izvještavanje o svemu što je bilo procijenjeno relevantnim (mnogo više na Zapad, nego na Istok) omogućavao zainteresiranim gledateljima da shvate u kakvome svijetu žive i kakva je i zašto je takva vanjska politika zemlje čiji su bili državljani.

O svemu tome danas nije uputno govoriti, jer nas (odnosno “njih”) ne zanima istina o onome što je bilo jučer, ali ih zanimaju mitovi koji govore o tome što je bilo u dalekoj prošlosti. Današnja Hrvatska, koliko god da će ta usporedba mnogima zasmetati, ponaša se – mada neporecivo antikomunistički orijentirana, sklona čak i lovu na “komunističke vještice” – potpuno u skladu sa stihovima Internacionale “prošlost svu zbrišimo za svagda”. Ova današnja Hrvatska ne želi priznati i prihvatiti da je Hrvatska postojala i prije godine 1990., da su u toj Hrvatskoj živjeli i radili normalni ljudi, nikakva komunistička čudovišta (što ne znači da nije bilo kriminala, pa i zločina u prvim mjesecima nakon pobjede u Drugome svjetskom ratu), da su ti ljudi ostvarivali i uspjehe i gradili sve ono što se nakon godine 1990. u stilu pijanog milijunaša rasprodaje i uništava. Jedan od takvih normalnih ljudi bio je i Mihail “Miki” Ostrovidov. Pionir televizije, neponovljivi profesionalac, jedan od onih koji su sebe, kroz svoj rad, utkali u napredak ove zemlje.

To je i razlog zbog kojega na posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga iz Hrvatske televizije da kaže makar samo i jedino: hvala. Zaslužio je. I to je ono što se na margini jedne smrti može i mora reći, ne samo o jednome čovjeku, nego i o državi u kojoj živimo. A to se čak ni na groblju nitko nije udostojao reći. Zbog straha od istine o prošlosti? Možda . . .

Forum.tm

Tomislav Jakić
Autor 6.12.2016. u 20:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija