NA PJESNIČKIM OBRONCIMA AMIRA TALIĆA

Vojislav Vujanović
Autor 27.9.2013. u 15:33

NA PJESNIČKIM OBRONCIMA AMIRA TALIĆA

Foto: Bogdan Macarol

Piše: Vojislav VUJANOVIĆ

Već od prvih svojih pjesničkih izričaja Amir Talić je ispoljio stvaralačke nemire koji su ga motivirali da potraži nova izvorišta za svoju inspiraciju i nove sintaksičke formulacije. Njegove su se sintagmatske cjeline temeljile na uneobičajenim leksičkim spregovima, asocijativnim prizivima udaljenih značenjskih silnica čijim se sadejstvom energija oblikovao govor koji je skretao pozornost pjesnika sa svijeta predmetnog, i koncentrirao pažnju na sopstvena unutarnja duhovna previranja, emotivna stanja. Ovakve misaone preokupacije su usložnjavale njegov odnos sa svijetom izvan sebe, oslobođen uzročno – posljedične pojednostavljenosti ili deskripcija njegovih pojavnih formi kao izvorišta inspiracije. Svoju poetiku je zasnivao, i u toj ranoj fazi svoga pjesničkog zrijenja, na traganju za kompleksnijim pitanjima sopstvenih stanja i proživljavanja svijeta u sebi i svijeta oko sebe. Središnje izvorište njegove pjesme je postala njegova duša, još nejasno domišljena, ali dovoljno vidljiva da se svijet, pun unutarnjih oprečnosti koje se ne daju svesti u ustaljene sintaksičke strukture, preko nje prenese u pjesnički govor koji se mora zasnovati na sintagmatskim parabolama tih oprečnosti. Govor, u svojoj svedenosti, poprima formu gnomskog izričaja. Zorno je to vidljivo u kratkoj pjesmi „Splet“:

Naše su ruke bilja
Duše korijenja
Prašnici magla jutra
Snoviđenje ležaj

 Zagonetno i mistično se pojačavaju kroz odbacivanje interpunkcija. I sve je to obznanjeno već u naslovu prve njegove pjesničke zbirke „Paoci uma“ (1980). I ništa se od te zagonetnosti ne gubi ni onda kada prihvati i širinu klasične poetske sintakse, ali se pojačava komponenta mističnog koja se oslobađa iz leksema koji izlaze iz svoje leksičke jednoznačnosti i poprimaju karakter simbola. Ono, pak, što izbija u prvi plan, jeste pročišćeniji pjesnički iskaz, punija iskazna snaga, uočljiviji nemir koji se useljava u osnovno izvorište njegove inspiracije – dušu. Takvih nekoliko pjesama nalazimo i u ovoj njegovoj prvoj zbirci, kao što su: „Kiše te dovode“, „Budi slijepi miš“, „Ni moje više nije moje“, „Najezda slijepih miševa“ i antologijska pjesma, dovedena do vrhunca mističnog, „Odlutale slutnje“.

Ali mistično, koje se rađalo iz zagonetnog, a zatim zagonetno utopilo u svoju rapsodičnu pjesničku formu koja je, bar za trenutak, nadvladavala gnomsko, počelo je svoje značenjske poticaje usmjeravati ka drugom polu – polu ironijskog! Bila je to gotovo logička razvojna linija njegove inspiracije koja se otjelovljivala iz iskošenog ugla u sagledanju svijeta. Ta iskošenost se, u prvim stihovima, očitovala u vidu izvjesne tronutosti, ali se kasnije izoštravala i poprimala određeno ironijsko sazvučje sa sazvučjem mističnog. Sve ovo govori dosta ubjedljivo da se Amir Talić, već od prvih svojih stihova, obznanio kao stvaralac koji je nosio u sebi izrazite potencije pjesničke snage koja će se uspinjati svojom vertikalom do vrijednosti s kojima se suočavamo u njegovom ukupnom pjesničkom stvaralaštvu.

Druga pjesnička knjiga Amira Talića će se ukazati u znatno dograđenijem vidu mada će sve komponente iz prve zbirke biti u temelju samog iskaza. Između njih je bio i vidan vremenski raspon: dok se prva zbirka, „Paoci uma“, pojavila 1980. godine, druga, sa naslovom „Vilini konji“ se pojavila 1992. godine. U njoj se utemeljuju novi tematski krugovi, naročito se, poetskom bistrinom, odlikovao prvi ciklus „Okićeni konji“. U središtu poetskih preokupacija je bio apostrofiran rodni prostor sa porodičnim krugom, prožet melodikom intime, u čijem je okrilju pjesnik stjecao prve spoznaje realnog svijeta, prelomljene kroz metaforu konja! Ciklus sadrži 15 pjesama i svaka od njih ima svoje zasebično inspirativno izvorište, svoju ufjelovljenost sa akcentiranjem drugačijeg aspekta u životnoj orbiti porodičnog kruga. Ali, istovremeno, pjesnik u pjesmu ugrađuje i svoj intimni odnos prema novom aspektu koji je tematiziran u pjesmi. U ponekim pjesmama taj intimni ton biva tako ojačan da se on oslobađa porodičnog konteksta, ili taj kontekst dovodi se tek u uslovnom vidu prema inspirativnom naboju. Tim akcentiranjem sloja intime snažno je obojena već prva pjesma. U njen korpus je svedeno jedno potresno iskušenje djetinjske spoznaje: osljepljenje kobile, transponirano u zgusnut emotivni grč, podignut na visoku lirsku potenciju, onako kako je to jedino moguće u djetinjskom doživljavanju svijeta. Korelati ambijentalnog i porodičnog u pjesmi nisu vidljivi, pa ipak, izvan tih korelata pjesma se ne bi mogla doživjeti: svijet se ukazivao kroz koprenu u čijoj bojenoj gami nije bilo svijetlih tonova, mada će se u njenim nitima, u nekim narednim pjesmama, doslućivati porodica kao svetinja. Simbol konja ukazuje se kao sublimat svih onih poticaja koji su se rastvarali u slike, u poetske vizije, koje se, potom, zgrudvavaju u životno iskustvo u vidu bajkovitog tajanstva, ali i u vidu dramatike realnog. Oni se, kao u fugi, traže, udaljuju jedni od drugih, približavaju, pa i prepliću. U nekima od pjesama ovog ciklusa inspiracija se uzdiže do mističnog. U pjesmi „Divlji konji“ konj se izjednačuje sa misterijem:

Opet se čuju konji u mojoj sobi
Tihi im kas pomijera prazne čaše na stolu
Na zidu praporci zvone
Tajnoviti znak u smrznutu prozoru

Ikone strašne zidom igraju
Divlji konji u smrtnom strahu
Preskaču prepone silnoga zida
Okova moćnih u mračnom gradu

Stadoše konji i zid se smiri
I ćute čaše, znak je jasan
Konji u sobi mirni

 Istom ovakvom inspirativnom energijom odlikuju se gotovo sve pjesme ovog ciklusa, posebno bismo, ipak, izdvojili pjesme „Legenda o vilinom konju“, „Kićeno bajramsko ždrijebe“, „Posljednji naši konji“, „Đija đija moj konjiću“, pa i pjesma, posvećena slikaru Mersadu Berberu, „Potkov za sreću“.

U ciklusu „Luđak i kornjača“ inspiracija je znatno modifikovana: umjesto lirskog zova, iskazanog do izvjesne mjere zatmanjelim tonovima, ovdje se dah misterija iz prvog ciklusa promeće u zagonetnost. Zagonetnost se očituje i u samom formuliranju pjesme, ali zagonetnost jeste i ono čime je pjesma inspirisana. Kako učiniti razumljivim ono što se u predmetnom svijetu nudi kao zagonetka? To traganje za razumijevanjem zagonetnog jeste snažno apostrofirano u pjesmi „Moć govora“, posvećenoj, inače, glumcu Ljubi Tadiću. Stihovi su frazeološki čisti, svedeni u ritmizirane akorde, razvedene u metričke razmjere od deset do četrnaest slogova. Da li je to govor pomaknute svijesti u svoju neprozirnost iz koje pokušava da shvati ono što joj se nameće u svojoj predmetnosti:

Tek sad shvatam zašto te progone
I znam ko govor kvasi na zmijskom jeziku
Strah me je vrbovih svirala u paklu
Jer se u zvuku leglo zmija razbuđuje

Oslušni ritam pod stopalom srca
Ono se sa tvojim u hodu podešava
Ne pitaj bílo kad u mozak udara
To nokat izrasta u meso krvavo

Vatri svoje podari mošnice
Na lomaču da ti se privikne tijelo
Junak si sam svoj i tako opstaješ
Jer govor u govoru suprotstavljaš

Pjesnik zagonetnost govora svodi u akcenatske cjeline sa ujednačenom intonacijom i u takvom formativnom određenju začudni leksički spregovi ne prerastaju u transparentne metafore u kojima bi se izgubili naboji zagonetnog prevodeći pjesmu iz njene zagonetnosti u poetsku magiju. Ta zagonetnost, zagonetnost „moći govora“ očuvavala je svoju potentnost kroz čitav ciklus i možda posebno poentirana je upravo u pjesmi čiji je naslov dat čitavom ciklusu: „Luđak i kornjača“:

Istrgnuta iz udžbenika hitala je u prvi grm
Tad su davali uzbunu na neuropsihijatriji
Moj prijatelj je pobjegao dok su mu ispirali mozak
Traka se ne otpetljava u kompjuteru

Dežurni policajac je svirao pištaljkom
Posljednje godišnje doba Vivaldija
Pobjegao je na vježbalište, na vježbalište…

U ostalim ciklusima, bez obzira na odredljivost njihovih naziva, inspirativna potka pojedinačnih pjesama je naglašeno heterogena. U nekima od njih može se, dosta lako, doslutiti inspirativno jedinstvo sa pjesmama iz prethodna dva ciklusa, mada je primjetna i određena distinkcija, u pomaku ka izvjesnim egzistencijalnim pitanjima, stavljanim, opet, u različite kontekste.

Inspirativna konzistencija je vidljiva u ciklusu „Ptica rugalica“. Sintagma „ptica rugalica“ se nudi kao metafora jednog tjeskobnog osjećanja i egzistencijalne zapitanosti održanja u svijetu sveopćih nemira. Ono što je, ipak, najznačajnije, to je, da se izrazimo likovnim jezikom, siguran poetski duktus u oblikovanju pjesme, unutarnja konzistencija poetskog iskaza, oblikovna snaga u prevođenju ideje u pjesničko zborenje i to nam daje pravo da kažemo da je pjesnička knjiga Amira Talića, u trenutku kad se pojavila, jedno od najznačjnijih pjesničkih tvorevina na tadašnjem bosanskohercegovačkom pjesničkom obzorju.

Ali – tada se desio lom i usponska vertikala njegovog pjesničkog razvoja u već snažno trasiranoj putanji je prepukla. Na horizontu su se pojavile granate, zabubnjali topovi, rat je najavio svoje krvološtvo. Amir Talić se našao u zatvorskim kazamatima srpskih regimenti. Život se ukazao u svojoj neposrednoj razornosti, pjesnički egzistancijalni upiti preobrazili su se u neposredno životno stradanje koje se više nije moglo uopćavati u neke metafizičke misaone kategorije. Suđenje o neuravnoteženosti svijeta kao univerzalne kategorije zamijenjeno je neposrednim stradanjem, demonskom kataklizmom gaženja ljudskog dostojanstva. Amir Talić se, više od godinu dana, vukao zatvorskim kazamatima, izložen svim oblicima fizičkog stradanja, premlaćivanju i drugim vidovima ljudskih poniženja. Pjesnički obzori su se bitno izmijenili: u njegovo vidno polje uskaču dželati, pjesnički horizonti se sužavaju na sopstveno stradanje i pjesnička imaginacija je potražila svoje opredmećenje u konkretnim egzistecijalnim čvorištima. Amir Talić sada u oblikovno tvorstvo pjesničkog izričaja uvodi narativni sloj koji je omogućio pjesmi da u svoje biće utka onu komponentu kojom bi svaki stih bio „svjedokom vremena u kojem pjesnik obitava“.

To dokumentarno je postajalo melasa od koje je pjesma modelirala svoje biće s tim što je događajnost izvodila iz jednoznačnosti, da bi je uzdizala do metafizike stradanja i metafore tragičnog. Ovaj, psihološki veoma složen proces, Amir Talić je gotovo spontano prevodio u pjesmu u knjizi koja nosi naslov „Mali logor“ (1997), po kazamatu srpskih bojovnika u kom je proveo više od godinu dana. Knjiga je sazdana na htijenju da zapiše sve što se zbivalo s njim u toku zatočeništva i to htijenje se oličavalo u vidu pjesničke hronike, prateći sukcesiju zbivanja gotovo kao svojevrsni dnevnik. Pa ipak, njihovo prisustvo nije istanjilo snagu pjesničkog oblikovanja, kondenzovanu u ispovijednom tonu, tako da njegova pjesnička knjiga „Mali logor“ jeste pjesnički dnevnik ili pjesnička hronika koja nas se podjednako doima i svojim pjesničkim uobličenjem, ali i svojom dnevničko–dokumentarnom komponentom. On aktivira podtekst sopstvenog stradanja, transponuje ga u aktivnog sudionika u organizaciji pjesme pa mu pjesma postaje i paradigmom sveopćeg čovjekova stradanja.

Pjesnik je hroničarsko očuvavao i u kompoziciji knjige dijeleći je na segmente kao podcjeline u koje su se smještali pojedini vidovi stradalništva u logoru. Tih segmenata je sedam: Samica, Stanari katakombi, Narkoza, Naši batinaši, Poruka, Put, Čijoj kući sada ideš. Amir Talić je sve te elemente, raznolike po sebi, uspijevao smiriti i svesti u homogeni pjesnički govor visokih poetskih frekvencija. On je uspio ukloniti i jednoličnost u modeliranju pojedinih pjesama: koristio je različite obrasce za njihovo oblikovanje doslućujući, intuitivno, moguću podudarnost između inspiracije i formulacije pjesme. Koristio je obrazac sa tri ili četiri katrena, ali je unosio u svoj oblikotvorni registar i druge forme strofa, u nekoliko navrata se pojavljivao i sonet, ali je najčešće svoju pjesmu formulirao u slobodnom stihovnom toku. Rimarijem se nije koristio. Čak, stihovnu cjelinu je presijecao odvajajući pojedini njen segment, sveden, najčešće samo na jednu riječ. Time je uklanjao iz pjesme onaj spontanitet, zasnovan na ustaljenoj ritmičkoj organizaciji pjesme, na koji smo uglavnom upućivani u svome obrazovanju i koji je, svojom nametnutom melodikom, ometao neposredni prijem pjesme u njenoj smisaonoj autohtonosti. Ta autohtonost je svoju zbiljnost očitovala u ugrađivanju narativnog elementa. Ali, istovremeno, izdvajanjem jednog stihovnog segmenta u novu stihovnu cjelinu, dovodio ga je pod novi akcenatski udar i time ojačavao onaj smisaoni akord koji je taj izdvojeni stihovni dio, pojedinačni leksem ili osamostaljenu sintagmu činio ojačanom značenjskom jedinicom ili čak i svojevrsnom metaforom onoga što je u prethodnom dijelu stiha pjesnik ugradio.

Pjesme su različitih dužina, od onih svedenih na jedan inspirativni vrutak, do onih dugih po nekoliko stranica da bi, u cjelini, prerastale u jedinstveno sazvučje, oratorijum stravičnih stradalničkih iskušenja proisteklih iz izopačene svijesti koja jedan vremenski trenutak dovodi do tragičkog obesmišljenja čovjekovog dostojanstva, dostojanstva zasnovanog na božanskom poslanju da je vrhunski smisao čovjekovog obitavanja na zemlji: „ljubiti bližnjega svoga“!

Ispovijedni ton, hroničarski duh i dnevnički zapis se prepliću u gotovo svakoj pjesmi Amira Talića i od sadejstva njihovih unutarnjih naboja ovisi i sam karakter pjesme. Na nultoj ravni su pjesme u kojima prevalira dnevnički naboj. One su najjednostavnije u svojoj strukturi i nude se formom jednostavnog zapisa iz kojega se prozire konkretna situacija u kojoj se subjekat pjesme nalazi. Te su pjesme rasute tokom čitave knjige, ali su najprisutnije u ciklusu „Samica“ i „Naši batinaši“. Pjesme i jesu zapisi o ličnostima u kojima se profil batinaša iz civila promeće u svoju zločinačku izopačenost. Poslužit ćemo se pjesmom „Vaspitač Letić“ za ilustraciju:

Školovan da vaspitava djecu
Debeo i podrigao od mržnje
A i ukradene hrane
On sav kao strašna batina
Hodnikom zatvorskim hoda
I podmukao kakav jeste
On iz ćelije ubicu pusti
Tad se sasvim slučajno i neko
Od nas na hodniku nađe.

Dah hroničarskog prevalira u prvom ciklusu, vrijeme se sagleda u svome mogućem povijesnom spektru kao odredba tragičnog u koje se ulijeva pojedinačno stradalništvo. Inspiracija nije svedena na trenutačno, ona u sebe pokušava ugraditi i vrijeme koje je prethodilo i kako se metamorfoziralo u tragičko. Pjesnički iskaz je bitno složeniji, iz događajnog se oslobađa misao koja pokušava determinirati ono što bi se moralo ugraditi u povijesno. U sredstva iskaza se uključuje i metafora. U pjesmi „Pomračenje sunca“ svaka od ovih komponenata daje se, bar prividno, doslutiti:

Dovezli su nas u kaljugu duboku
Na rukama su nas dovezli dušmani
Noge u bukagijama nebom hode
U mirisnoj travi nosnice zamiru

 Posmatrao sam golube bjeloglave
Kako se u crne tice pretvoriše
Na rukama dok sam hodio šutke
Škripeći čekrkom na nogama

 Koricu kruha uporno kuha trbuh
Da strah prkosom iz mozga odmami
Prhut sunca ispraćen u molitvi

Instinkt se budi u meni izdržite
Još samo danas izdržite braćo
Sutra će krila da nam izrastu

U dva ciklusa, ciklusu „Poruke“ i ciklusu „Put“ pjesme se odlikuju specifičnom svojom duhovnom gustinom. Većina pjesama u njima se ističe naročitom svojom strukturom. Prvi stih u sebi sadrži značenjsku osnovu koja se, potom, proširuje stihovima koji slijede, ugrađujući u pjesmu nove značenjske aspekte koji stoje u asocijativnom odnosu sa osnovnom mišlju. U tom asocijativnom odnosu se ponekad skriva nešto od tajnovitosti u kojoj se krije neka dublja misao. Ako nekome od tih aspekata pojača značenjsku puninu, on se pojavljuje kao novo središte, pa, time, dobijamo pjesmu sa udvostručenim središtem, a, s tim tematskim proširenjem, obogaćuje se i usložnjava misao. Nekoliko takvih pjesama usložnjene strukture, nalazi se u ovim ciklusima.

Završnu kadencu predstavlja nekoliko pjesama u kojima pjesnik propituje mogućnost očuvanja moralnog profila poslije svih trauma koje je proživio. U pjesmi „Vjera u ljude“, gotovo eksklamativno, ispovijeda neotuđivu stranu svoga bića i očuvanu energiju u ono čime je i naslovio ovu pjesmu: „vjera u ljude“

Vjeru u ljude nikada nisam izgubio
Ali često me opsjedala sumnja
U smisao ljudskog bivstvovanja
ponosim se tobom
Jer si dušu svoju spasio
Da u nju ne usele
Mržnja i zlo
Ali sasvim sigurno
Možda i nesvjesno
Ja sam se promijenio iznutra

Dušu i prijateljstvo neću tako
Olahko davati
U meni se u dijelu bića mojega
Zarušila soba jedna u koju su
Neki moji bivši prijatelji
Ranije ulazili

Da, vjera u ljude nije izgubljena, mada je znatno ojačala skepsa koja će sprečavati da se ruke šire prema svakome ko mu se pokuša približiti. Ali zato hoće onima koji su bili spremni da pomognu – čovjeku. Taj prijatelj, pred kojim će, opet, njegova vrata biti širom otvorena, jeste „Proto iz Drvara“ koji je: „ početkom rata/ spašavao Petrovčane Bošnjake/ i za pomoć u hrani pisao/ muftiji banjalučkom“ i „radio je to cijelim bićem/ svojim.

Knjiga/poema Amira Talića „Mali logor“, „vojnoistraživački zatvor u Banja Luci“, jeste najautentičniji govor o ratnom bezumlju koje se može mjeriti sa duhom koji je u svoj roman „Tri ratna druga“ ugradio Erich Maria Remarque ili Hemingway u romanu „Kome zvono zvoni“. U bosanskohercegovačkom pjesništvu ona nema uporedbe! Njeno prvo izdanje moralo bi se naći u nekom izdanju, dostojnom svojih stvaralačkih dosega.

Istovremeno, nakon pjesnikovih iskušenja koje je preživio i poslije kojih su se horizonti iz temelja promijenili, pojavila se i pjesnička knjiga „Prah i polen“ (1997). U njoj nema nikakvih tragova ratne kataklizme, čak su i ilustracije uzimane iz arsenala faraonske civilizacije i u knjigu unošene posredstvom fotografija Samira Sinanovića. Velika je vjerovatnoća da su pjesme nastale u ranijem periodu i kojih se pjesnik nije htio odreći zbog intelektualnog naboja njihovog, svedenog u poetske krokije kao refleksije u koje je svodio svoje misaone proplamsaje. Čak im je i naslove izostavljao pa se njihov tok nameće kao misaoni proplamsaj stvarajući cjeline koje bi se mogle prihvatiti u formi poeme. Sve one odaju pjesnikovo nastojanje da, u vidu pjesmovnih krokija, kondenzira svoje egzistencijalno iskustvo u pjesnički izričaj ili kao kontinuirane zapise svoje budne svijesti, svodeći ih u svoj dnevnički zapis. Čak i završna pjesma „Nosit ću te u postelju trešnjina cvata“ sa napomenom da je nastala u Heinrich Böll Haus 31. avgusta 1996. godine gdje je boravio kao gost – stipendist, nije nosila ratno obilježje.

Prve godine novog milenija – 2001. godine – iz štampe će izići i prvi izbor pjesama iz dotadašnjeg njegovog pjesničkog opusa, pod nazivom “Uglovima šetaju tajne“. Izbor je načinio književni kritičar Željko Grahovac. U predgovoru sa naslovom Neka se duša svojoj kući vrati ovaj je kritičar, istakao:  „… pjesničko iskustvo Amira Talića omeđeno je, s jedne strane, mitskim doživljajem svijeta kao staništa, kao kuće čovjekove, i, s druge strane, gorkom refleksijom na temu srušenosti, poharanosti onoga što bi trebalo da jesu dom ljudski, ukorijenjenost, zavičajnosti i, uopće, opstojnosti naše vrste u dosuđenom nam prostoru i vremenu“.

Knjiga „Vraća se kući Bosanski kralj“ (2007) nosi u sebi onu inspiraciju iz koje je izrasla poema „Mali logor“, ali s tom razlikom što se u ovoj knjizi ne govori više o sopstvenom stradanju, već se prethodnoj inspiraciji daje pregnantniji pjesnički iskaz. Amir Talić piše poeziju u kojoj svaki stih postaje svjedokom vremena u kojem pjesnik obitava. Pjesma se, dakle, ne odriče dokumentarnog sloja, što više, taj sloj i jeste ona melasa od koje pjesma modelira svoje biće, ali, istovremeno, ona proniče i dalje, ispod tog sloja, otjelovljujući sebe u smisaonu strukturu vremena u kojem obitava, postajući njegova logička parabola. Tragično se promeće u metaforu, metafora je amalgam univerzuma proživljenog, događajno se kontekstualizira kao sublimat vremena koje se u poetskoj transpoziciji promeće u tragično osjećanje svijeta. Kondenzat toga nalazimo u pjesmi “Slika smrti” kojom se i okončava Talićeva knjiga zagonetnog naziva, a sa tako prozirnim kontekstom, “Vraća se kući Bosanski kralj”.

Ali Talićeva pjesma ima i jedan znak više: Ona nije umnik koji samo razumije zbilju svijeta, ona, istovremeno, i sama proživljuje tragiku svijeta. Čak i u onim trenucima kada u poetski svijet ove knjige ulaze motivi koji nisu direktno vezani za čovjekovo stradanje, pjesnik joj konstituira podtekst osobnog stradanja čineći ga aktivnim sudionikom organizacije pjesme, postaje otvoren za integrisanje i iskušenja drugih u pjesmovni kozmos i tek iz tog amalgama oblikuje svoju pjesmu, svoj j’ accuse. Time njegova pjesma poprima tonalitet ispovijednog, ali bez molskog sazvučja: u njegovoj ispovijednosti se zrcali dinamička komponenta prkosnosti koja uvijek može odzvučati svoju melodiju za ton više od onoga od čega se konstruira zbiljno. Ritam njegove pjesme je stalno u nekim iznenađujućim sinkopama, pomijeranju akcenta upravo tamo gdje se dramsko ugrađuje u narativni slog, pa se osjeća potreba, dok vodimo dijalog sa njegovom pjesmom, da je govorimo glasno jer svoju puninu sinkopiranosti pjesma i doživljava u glasovnom zvučanju. Tragičnost vremena postaje, time, pregnantnija, živi sabesjednik naše unutarnje tronutosti, naše upitanosti o mogućnosti postojanja tolike količine zla kojim čovjek zamjenjuje svoje božansko poslanje. Zapravo, unutarnji sukob ispovijednog i tragika vremena sravnjuju se sa mjerom tragike Čovjeka, kao istina vremena i istina u vremenu, ne gubeći se u magmama metafizičkih obzora. Stoga, ako stradanje čovjeka i poprima neke karakteristike univerzalnog, to nije prisustvo zla kao čovjekovog fatuma, njegove sveopće usudnosti. Pojmu ispovjednosti Talić daje drugačiji kvalifikativ.

U Talićevoj pjesmi prepoznajemo, vrlo jasno, obrise historijskih događaja, možemo pratiti i toponomastičku mrežu zbivanja, čak činiti i neki mogući grafikon mjere zla koji se veže za neki od tih toponima. Ta činjenica posvjedočuje da Amir Talić ispisuje neku vrstu svog zatočeničkog dnevnika, i taj dnevnički karakter ne treba prenebregnuti budući da se u njemu očituje zbiljno u svome izvornom stanju, ali Talić svoju pjesmu, ipak, izvodi iz tako skučenog horizonta, premješta je u drugi horizont u kojem pjesma i postaje pjesničkom tvorbom, gdje ona ugrađuje u sebe ono bez čega ne može biti umjetnost sa atributima svevremenosti. Tek tu, u tom segmentu promišljanja njegove pjesme, dolazimo do stožerne tačke uobličenja ovog pjesničkog govora, tačke u kojoj pjesma nalazi svoj univerzalni korelat: ono za čim je Amir Talić tragao u svojoj pjesmi kao njenoj krajnjoj odredbi jeste – Univerzum boli.

Taj svoj univerzalizam boli on rastvara u niz sukcesivnih pitanja u kojem vrhuni pitanje: otkud tolika količina zla u čovjeku, kojom zamjenjuje svoje Božansko poslanje. Zatim slijede pitanja: do koje mjere čovjek može podnijetu stradanje koje mu se nanosi i, najzad, može li se oprijeti tome stradanju, a da i sam ne postane spreman na činjenje zla, može li čovjek očuvati čovječno u sebi dok se zlo sručuje na njegova pleća? Amir Talić ne oblikuje „pobunjenog čovjeka“, ne oblikuje mizantropa, ne poriče smisaonost življenju koje je, dobrotom providnosti, poklonjeno čovjeku. Bol jeste mjera stradanja, ali je bol i ona  mjera koju čovjek može podnijeti a da se ne rasčovječi. Bol je kvintesencija Dobrog. U tom prostoru Amir Talić opredmećuje svoju pjesmu kao poruku vremenu, kao što su činili kršćanski oci. Otuda su, u punom biblijskom sazvučju, i naslovljeni ciklusi u ovoj knjizi: „Čuvaj se zla od onoga kome si učinio dobro“, „Ako žudiš za osvetom, iskopaj dva groba“, „Teško Bogu s nama kakvi smo“.

Ciklusi pjesama ne stoje u nekoj neposrednoj značenjskoj vezi, oni se prizivaju u dubinskoj zajedničkoj odrednici. Jer, svaka od pjesama u ovoj knjizi ima svoj zasebičan inspirativni vrutak iz kojega potječe i u koji uvire, da bi se, ponovo, poput ponornice, pojavila u drugačijem svome sadržajnom fonu, i drugačije inspirativne određenosti. Zajedničko im je samo to što su smještene u jedinstven kontekst, kontekst boli koja se rasprostire svakom od njih. Inspiracija bolom omogućuje svakoj pjesmi da se oblikuje po nekoj svojoj osobnoj dramaturgiji: potekne iz svoga inspirativnog jezgra, potom se udalji od njega da bi svoj tok obogatila nekom asocijacijom koja stoji u uslovnom odnosu sa početnim impulsom, ali ga ne poriče u svome sadržajnom fonu.

Već prva pjesma u ciklusu Čuvaj se zla od onoga kome si učinio dobro najavljuje takav način svoga komponiranja: inspiracija je jasna i čista u svojoj postulaciji:

U kući od pepela
Ni vatra više
Ne diše

Iza ove kratke strofe ističe značenjska nit koja je još uvijek vidljiva u drugoj strofi, ali značenjski drugačije obojena, prevedena u kataklizmičku sliku u kojoj

Šaka zgrčena žižak
Svijetom velikim
Nosi

Ova je strofa neka vrsta metaforične parafraze prve strofe, čija se tragična nota ponovo osamostaljuje u drugačijem, univerzalnom tragičkom kontekstu:

O ognjištu svome
Na tuđem jeziku
Priča

Tragično se stepenuje, od konkretne slike na izvorištu same inspiracije, da bi se, potom, posredstvom metafora, dala univerzalna slika boli, rečena izuzetno efektno pronađenom formulacijom – saopćavanju sopstvene boli jezikom koji ne pripada „kući od pepela“ čije bi se pepelište moglo, možda, i preboljeti, ali, saopćena na tuđem jeziku, kao izgnanik, bol se uzdiže do nepreboli. I, ponovo, taj novi stepen boli pjesnik prevodi u metaforu, sada znatno proširenu, mada sentenciozno sročenu:

Toj djeci nesretnoj na
Bunjištima bjelosvjetskim
Što rastu
Piroman na ognjištu
Prstima pepeo džara
Da ptica žarna u
Nebo slučajno
Ne prhne
Po livu krvavom se
Posipa da ga
Sakrije
Trave mirisne već
Niču na
Kućištu.

Druga pjesma se javlja kao dalje metaforičko proširenje već zadatog okružja prelazeći u sferu metafizičkog osjećanja izgnanosti iz svoga gnijezda, pa se ove dvije pjesme mogu smatrati jedinstvenom cjelinom sa stepenovanom razradom od žive slike kuće pretvorene u pepeo iz koje se krenulo u izgnanstvo da bi se u „žarno gnijezdo“ nastanilo sjeme pogano.

Tragično se prelama kroz nekoliko vizura, svaka vizura je novo prošireno polje tragizma, ali, začudo, ispjevana jednim smirenim tonom davnašnjeg žreca koji sabire raznolikost iskušenja u formulaciju iskustvenog koje bi se trebalo pojaviti kao putovođ daljim iskušavanjima. Pjesnik ne želi ispisivati „veliku“ pjesmu, on teži da ona bude samjerljiva čovjekovom tragizmu, i da se ne gubi u raspomamljenim emocijama, i deskribiranju konkretnih situacija. Govoriti tako o ratnim pogromima, tek preživljenim, i proživljenim, moguće je samo onda kada se inspiracija izdigne iznad neposrednog horizonta. Jer, uistinu, univerzum boli nadkriljuje svoje neposredno izvorište i postaje konstanta svakog mogućeg tragizma. To osjećanje tragizma prenosi se i u narednu pjesmu sa naslovom “Roditelji”, u kojoj „hodimo raspamećenim svijetom/ identifikaciju tražimo u/ izvoru bistrom/ ali ni izvor ne nađosmo/ presušio je“. Ove tri pjesme su izvedene iz jedinstvenog „concretuma“. Sljedeća pjesma, “Kuća bez vrata”, nosi u sebi nešto od zapisa, identifikacije prostora u kojem se zlo očitovalo. Pjesmu ostavlja bez razrade unutarnje građe koja se nudi, i koja je, uostalom, obrađena u pjesnikovoj knjizi “Mali logor”. Ostale pjesme su kristali, izvedeni iz specifične inspiracije i oblikovane po nekoj svojoj unutarnjoj usložnjenosti. Tu je izvajan lik majke, satkan od djetinjskih zapamćenja, lelujav poput sna, u toplom sazvučju izabranog leksičkog materijala, zatim bajka o vodi, skaska o „žišku na Krajini“, poetskoj paraboli o „tragovima“, i parabola o cikličkom toku obnavljanja života, koju je posvetio ocu.

U ciklusu Ako žudiš za osvetom, iskopaj dva groba, pjesme se formuliraju poput priviđenja koja se otimaju iz pjesnikove svijesti, osamostaljuju se formulirajući svijet pun mističkih iznenađenja. Same pjesme se, ponovo, kao i prethodne, javljaju u vidu kristala koji isijavaju iz sebe blagotvornost pjesničkog govora kojem se jezik pročišćava do svoje zrcalosti i u ritmičkim kaskadama, sa kratkim stihom i strofama od kojih se neke pojavljuju kao spregnute do forme haiku poezije.

Pjesnika, na neobičan način, uzbuđuje predmetni svijet, i njega bi htio prevesti u čistu poeziju. I, način na koji formulira svoj poetski iskaz, i na koji način „portretira“ predmet, govor Amira Talića pokatkad liči na govor Vaska Pope iz nekih njegovih ciklusa davnašnje poetske knjige „Kora“. A da bi to postigao, on čitavu pjesmu preobražava u jedinstvenu metaforu čije tkivo razvodi u niz lirskih pasaža sentenciozne svedenosti govora ili, pak, u slobodno formulirane lirske slike koje, ponekad, poprimaju karakter krokija, ali su, u najvećem broju, metafore široke unutarnje razvedenosti kojima, oslobođenim sile teže, usko shvaćenih odnosa uzroka i posljedice, trepere zvukovni spregovi riječi prizivajući i iz podsvijesti skrivene istine o viđenom. Govore stostrukim svojim značenjskim refrenima. Stoga, pjesma Iza linije svjetlosti zvuči pomalo i poetološki:

Preseliti se iza linije svjetlosti
Nije konačnost
Jer putovanje na drugoj strani
Lišeno je neizvjesnosti
Ovozemaljskog nesklada
Izvjesno je da na sadašnjem
Putovanju gradimo stazu
Do kuće
U koju ćemo kroz zagrobna
Vrata useliti
———————————
A kada pogrebna svita
Uz grmljavinu zemlje
Vrata zatvori
Pitanje je kako će se
Naše putovanje okončati.

To je drama egzistencije na svom proputovanju ovim svijetom da bi stigla do svoga krajnjeg odredišta, do nadrealne slike neizvjesnog. Krajnje odredište, dakle, nije ni krajnje konačište. Konačišta i nema, ono se ogleda u mističnom povratku koje pjesnik svodi u sentencu:

Mogu li Bože
Da predahnem
Do novog
Povratka

Najzad, sve se svodi u anagram, u zagonetku:

U daleku budućnost
Hitamo
Prošlosti se vraćamo
Identičnoj
Da li me to sunce
Na zalasku
Zavodi.

Od navedenih stihova mogli bismo sročiti nešto kao proto-pjesmu koja se, silinom stvaralačke imaginacije, prevodi u ciklus iskričavih poetskih iskaza, oslobođenih bilo kakvih stega. U svome slijedu, pak, ciklus liči na slijed misterijskih dnevničkih zapisa, nekom imaginarnom danu biva dodijeljena jedna pjesma pa se sam pjesnik ukazuje poput žreca koji ispisuje svoje grafeme na „pergameni“, kako bi to rekao drugi naš pjesnik, ali bez lica. Referent takve njegove pjesme je predmet satkan od očuvanh ulomaka svijesti, ali je nemoguće u njima dokučiti onaj ustaljeni stereotip koji se očituje kod onih pjesnika koji svoju pjesmu vezuju za istrošene predmetnosti profanog miljea. A ako se i spusti u kloaku profanog, on ustanovljuje da izdašnost profanog, recimo „batine u zatvoru“, ne nanose čovjeku bol, bol nanose ožiljci koji se utiskuju u dušu, u astralno obitavanje čovjekovo. Ako, pak, profano ne uspije prodrijeti u astralno, u dušu, pjesnik likuje u trijumfalnom zanosu:

Ne znam kako je batinašu
Ali ja se u svojoj koži
Šarenoj i poderanoj
Ipak ljepše osjećam

A kuća? Kuća je jedini korelat njegove pjesme koja podjednako, svojom životodajnošću, prebiva i u „ovostranom“ i „onostranom“. U ovome ciklusu se pojavljuje i pjesma “Vraća se kući Bosanski kralj”, po kojoj je i cijela knjiga naslovljena. Pjesma je svedena na zapis koji podsjeća na tarih, data sva u svome realnom jednoznačju, ali, ugrađena u kontekst ciklusa i zamamnost njegovog lirskog progovora, odjedanput realna jednoznačnost poprima mističko značenje, postaje simbolom povijesnih nepogoda.

U istom se poetskom ozračju ukazuje i treći ciklus koji je za svoj naslov iskoristio jedan transparent, ispisan na ulazu u Vlasenicu: Teško Bogu s nama kakvi smo. Amir Talić voli da u svoje zapise ugradi i elemente kozerskog, kao da bi htio propitati samu svoju pjesmu – može li otrpjeti tu „uvredu“ da se poigra njenim paučinastim tkanjem. Međutim, pjesma se njegova zdušno odazvala takvom izazovu i – kozerskom davala posebnu poetsku nijansu, pobijedila svoga izazivača. Ovaj naslov, unesen u knjigu sa tim izazovom, udomio se u lirskom prepletu njegova pjesničkog govorenja da je postao poetski glas za sebe. To je živa stvarnost, puna sirove hrapavosti, ali, ironijski intonirana, uspjela je stići do svoje tačke prevrelosti i postala pjesma. To je narativni slog transponiran u pjesmu a da se ništa u njemu nije pomjerilo. Odsustvo artificijelnog dalo je poetskom iskazu silinu stvarnosnog, silinu gorčine. On pojačava rub dnevničkog zapisa i s tim ojačavanjem će, zapravo, i proteći ovaj pjesnički ciklus, a samom dnevničkom zapisu dati specifičnu lirsku gamu. Tematske kružnice su također raznolike i kreću se od sentenci kao što je, recimo, pjesma “Na satu književnosti”, do malih poema kao što je “Bajramski vatromet u Iraku”. Prevaliraju motivi sa ratnim stradalništvom, sa različitim emocionalnim nabojima, svoju sondu spušta do depresija ciničnog, dok u nekim pročišćava emociju do boli, i, najzad, u nekima prepliće cinizam sa bolom kao općim životnim osjećanjem. Jedna od pjesama sa ciničkom intonacijom (a cinička intonacija je i izmodelirana od osjećanja boli koje, u svojoj neizdrživosti,  prelazi u cinizam) jeste pjesma “Sasvim dobri ljudi”, ispjevana do krajnje izoštrenosti:

Rat je izmišljen radi njih
Oslobađa se višak energije
Što opterećuje mozak
A i ratni plijen je potreban
Za prazne trapove

Pjesma se ne plaši retoričnosti, izravnog svoga govora, moguće plošnosti i jednoznačja, pamfletizma i poetske neizdiferenciranosti, jer ima punu svijest da je podastrta podtekstom ciničkog koje se zabada u trula čvorišta sveopće zgađenosti. U tom ciničkom grotlu materija postaje prevrela iz njene lave oslobađa se poetsko, kao kvintesencija spoznajnog.

Ima u ovoj knjizi i jedna pjesma koju treba izdvojiti u posebno poglavlje. To je pjesma “Kandilj”, sa svojom izražajnom liričnošću, sa tonalitetom onog iskonskog mira kojim se doživljavao poseban dan po svim svojim odrednicama, dobar, i sav utonuo u dobrohotnosti koja nema granica, po onoj sveopćoj harmoniji koja se useljava u čojekov dom, kao dar svemira i dar sna. Pjesma je ispjevana brižljivo izrezbarenim leksičkim materijalom i njihovim sintaksičkim rasporedom i kompozicionim određenjima sa jednim, dva ili više kratkih stihova, žuboravog sazvučja. Ona se mora čuti u cjelini:

Noćna plahta na vatru
Pade
Ugasnu dan
Ko žižak kandilj planu
Nebo ozari
Ezan
Hurmom se omrsi dido
Bistru vodu unuk mu nosi
Lagano pada mrak

Dolazi izdaleka musafir
Na bijelom konju
Spremaj mu konak
Diže se plahta mraka
Na nebu mjesec
se gasi
Božji znak

Stih je lapidaran, gnomski sažet, pjesma je svedena u jedan trenutak mada kroz nju protječe vrijeme od sumraka do jutarnjeg „Božijeg znaka“. To je mala himna čovjekovoj toplini ognjišta. Njegovo razaranje jeste onaj ožiljak u Duši čijim je bolom pjesnik zavapio. I kojim je istkivao ovu svoju poetsku knjigu, možda najdograđeniju u ukupnom opusu ovog pjesnika.

Knjiga „Trojanski konj“ (2010), kada se pojavila iz štampe, najavila je novi pjesnički profil Amira Talića, uvela ga u treću fazu njegova pjesničkog razvoja. U svoj poetički sustav pjesnik je uveo novi momenat – sintezu, čin koji za svoju pretpostavku iziskuje od pjesnika izuzetan intelektualan naboj, racionalizaciju stvaralačkog postupka i uspostavu distance iz koje bi se, u punijoj mjeri, objektivirala inspiracija u svome materijalnom aspektu, ali, istovremeno, očuvala živa emocija da pjesma ne sklizne u puki verbalizam, ispraznu spekulaciju, da se pronađe istinska uporišna tačka iz koje bi se, u punoj mjeri, sagledala inspirativna parabola misaonih sadržaja. Ali, istovremeno, nužno je očuvati živu emociju, neophodnu skramu oljuđenosti pjesničkog iskaza, da se ne bi skliznulo u puki verbalizam i  spekulaciju koje bi pjesmu preveli u isprazni intelektualni konstrukt. Amir Talić je u tome uglavnom uspio, s tim što je ojačao narativni sloj pjesme, uočljiv, već, u poemi „Mali logor“: prelaz iz stiha u stih nije bio samjeravan sa određenim prozodijskim zahtjevnostima, misao je slobodno fluktuirala usaglašavajući svoju širinu sa širinom narativa. Ponekad je to usaglašavanje uspijevalo da se smjesti u cjelinu jednog stiha, drugi put je prelaz označavao specifično akcentiranje nekog značenjskog aspekta u misaonoj cjelini, ali je, najčešće, prelaz iz stiha u stih označavao pjesnikovu slobodu da te prelaze učini nekom vrstom sopstvene igre sa narativnom slobodom u rečeničkoj organizaciji:  „U kampu pogrebnom pijemo/ čaj gorak sa malo/ slada“. Još šira je frazeološka igra u pjesmi „Božija opomena“:

Pamtim kada se sa
Brda
Otkinula stijena
Pa sišla u grad
Kotrljajući se
I sve ispred sebe
Lomeći
Kuće i ljude
Pa sve živo
Što se na putu
Našlo

Pa ipak, sva ta frazeološka igra pjesnikova, kada se sagleda u cjelovitom korpusu jedne pjesme, poprima izvjesni karakter pjesničke dosljednosti i dosljednosti osobnog pjesničkog zborenja.

Amir Talić se, na svoj način, poigrao i sa kompozicijom same knjige: podijelio je na pet segmenata, ali, na početak segmenta nije stavljao naziv čime bi, zapravo, bilo ozvaničeno uspostavljanje ciklusa. Umjesto naslova, pjesnik je stavljao kratke poetske citate iz djela kojima se, na neki način nadahnjivao, možda, čak i kontekstuirao grupu pjesama koje su slijedile poslije tih citata. Na prvom mjestu se našao citat iz „Kamenog spavača“ Maka Dizdara: „Pa vidim na svom obzorju/ kako se iz ničeg/ podiže opet/ zora“. U segmentu se nalazi šest pjesama i sve su prožete zbirom onoga što je rat ostavio iza sebe. Najpotresnija je prva pjesma, posvećena Ivanu Goranu Kovačiću, sa mottom: „Mrtvi su oni koji istinu znaju/ u šutnji žive ubice njihove“. Naslov joj je „Hrastova glavica“. Subjekat pjesme je nadnesen nad jamu gdje su „po troje nad jamu dovodili/ i pucali im u glavu/ rafalno“ i sada im kosti vade:

Iz crne vreće iz dubine stigle
Kostur virka
Slažemo ih u šator redom
Po brojevima
Kao na šumskom izletu djecu
Pred počinak

Potresena svijest subjektova zbilju u san preseljava, pjesma se u potresni monolog slijeva:

U san mi slike smrti stižu
Leševi u meni gmižu
Iz duplja očnih
Iskre ciče
Ah Bože i san počinje


Da viče:

„Ademe, Mehmede, Huso, Ivane“
imenjače Pejgamberov
Muhamede!

Krvava prozivka u mozgu
Zvoni
I nikog nema da noćnu
Móru skloni

U snu slijećem u jamu mračnu
Iskopavam samo vid očinji
Iz lobanja i pamćenje
Iskre inja u nebo zabodene
Mrtve zvijezde padalice
Sleđene

Iza mene kosti visini lete
Duše im na putu svijetle
Pčelinji lampioni u
Božjem jedinstvu

Plačno zujanje bridi šumom
Hor smrti zvoni
I nikog nema da noćnu
Moru skloni.

Pojedinačno se spreže u sliku koja sintetizira u sebi stradalništvo i prevodi ga u tragiku povijesnog. U ostalim pjesmama, u različitim modalitetima, odjekuje eho tragičnog. To tragično se kondenzira u iskušenje koje pjesnikova imaginacija transformira u metaforu skepse, u Trojanskog konja.

U daljem toku razvoja inspiracije iz čije su se nutrine porađale poetske tvorevine, razvijane u vidu kaskada sa, naoko, slučajno pronađenim rimarijem, pjesnik Amir Talić je bitno promijenio način organizacije poetskog govora: narativni faktor je, za određeni stepen, ojačan, dok je sama pjesma poprimila gotovo profetski ton. U inspirativnom jezgru se prepliću dobro i zlo, život i smrt, nada i nevjerica. Oni su komponente čovjekovog obitavanja na zemlji, božanskoj kući u kojoj bi svoje udomljenje trebalo da nađu svi ojađeni na ovome svijetu, da se zlo i dobro, među sobom, suoče, prepletu i pronađu ono ishodište koje bi dovelo do prepoznavanja Trojanskog konja kao „rušitelja što iz mraka/ žižak u očima mojim/ ugasiti hoće“, Trojanski konj koji se uselio u nesretnu, a lijepu Zemlju i „krv po cvijetnom ćilimu/ prosu“. U zazivanju božanstva pjesnik vidi jedino moguće spasenje:

Znakovlje opomene Bog
Nam šalje svakodnevno
Samo treba čitati znati
A duša će to da shvati
Poruku iz visine
Čista nam se ona rodi
A važno je ko je
Vodi
Lavirintom ovog svijeta
Gdje je svaka napast čeka
Da je skrene sa tog
Puta
U mamila crnog mraka
I hendeke

Zamaman je zadatak pjesnik postavio pred svoju inspiraciju: da načini sintetsku sliku opstojnosti na svijetu u kojem zlo započinje svoje trajanje jer: „čim dijete se rodi bomba/ u kolijevku krvavu/ pada“.

Posljednja knjiga u do sada ostvarenom opusu pjesnika Amira Talića, jeste knjiga sa  naslovom „Na ručku kod Obame“ (2012): ispovijedni ton se stavlja kao znak jednakosti između subjekta pjesme i njenog autora. U takvoj konstelaciji odnosa između pjesnika i pjesme, sa iskustvenim kao potkom, oformljen je poetski slog koji svoj semantički luk oslanja na etičkom kao kvintesencijom svoje osmišljenosti, etičkom koje se smiješta u prostor citata koji je autor preuzeo iz Kur’ana i stavio kao motto samoj knjizi: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“.

Oba ova pola našla su svoje oličenje u njegovoj poeziji. Ali, prvi pol, kojim se upravo i propituje etički princip, prevalira u njegovoj pjesničkoj riječi koju je udomio u ovoj pjesničkoj zbirci. Varira je u širokoj skali, od neposrednog osjećanja boli, do poigravanja sa etičkim posrnućima čovjekovim, sa iskošenom ironijskom tačkom gledanja, dovodeći svoj pjevni slog do grotesknog. Na drugoj strani susrećemo niz pjesama sa izrazito lirskim nagnućima. Nekoliko je pjesama ispjevao sa religijskom motivikom.

Amir Talić nije želio da svoju inspiraciju racionalizira do mjere kada se inspiracija promeće u pjesnički projekat u kome pojedinačna pjesma nema svoju zasebičnu slobodu, već se utapa u širu cjelinu, imajući svoje izvorište u korpusu prethodne pjesme i dovoljno je otvorena za izvođenje sljedećeg pjesničkog „poglavlja“. Amir Talić, istina, očuvava u sebi ustrajnu stvaralačku tenziju koja se premeće u stvaralački čin čim ojačaju unutarnji duhovni naponi u kojima se prožimaju misao i emocija i pronalazi stajna tačka iz koje će se posmatrati ponuđena sadržina i ukazati slog u kojem će pjesma biti ispjevana. On insistira na slobodi inspiracije, na njenoj autonomnosti i na, što smo već istakli, ispovijednoj intonaciji.

Postoji još jedan momenat koji, bar posredno, karakterizira pjesmu Amira Talića, koja i proistječe iz karakterološkog spleta slobode inspiracije. Njegova knjiga posjeduje unutarnju konzistenciju, svoju arhitektoniku koja se, možda, može modulirati, sužavati i proširivati ali da nikada ne izgubi svoje strukturalno jedinstvo, svoju unutarnju čvrstinu. Ta čvrstina se ne može narušiti ni podjelom knjige na cikluse. Kontinuitet i jedinstvo se očituju i kad se prekoračuje prag cjeline jednog ciklusa i prelazi u drugi, mada su vidljivi pomaci u inspirativnom jezgru.

Knjigu je pjesnik podijelio u tri ciklusa: „Na ručku kod Obame“, „Zlatna ribica u mutnoj vodi“ i „Mirovni sporazum sa đavolom“. I već u samim nazivima ciklusa vidljivi su ironijsku ukloni njegove inspiracije. To je i karakterologija njegove intonativne parabole.

Prvi ciklus započinje pjesmom „Zaklon“ u kojoj će reskost inspiracije dobiti izrazitu svoju profilaciju, ali ćemo u drugoj pjesmi doslutiti nešto što bismo mogli nazvati njegovim poetičkim „credom“: pjesnik traži razmjer između trenutka i vječnosti, razmjer koji bi trebalo i biti životno osmišljenje da bi, na kraju, zaključio:

Vječnosti trenutak
Tajna je
Što me opsijeda
U životu snenom

Da li je život kapi
Trun
Što se koprca u
Blatu za vječnost
Tu

Pjesma ostaje zarobljena u svoju upitnu skasku i ta upitnost otvara mogućnosti za manifestiranje cjelokupne raznolikosti koju susrećemo u ovoj knjizi. Inspiracija je skokovita, i svaka pjesma jeste sopstvena cjelina, bez obzira na svoju jedinstvenu etičku osnovu. Ispjevane su u kratkom stihovnom slogu sa naglašenim pomijeranjem akcenta u stihovima koji su, katkad, svedeni samo na jednu riječ. On naglašava fabulativni tok pjesme u kojoj se često dešava unutarnji sižejni obrat. To pjesmi daje poseban sklad i čistotu inspiracije. Jedna od najljepših pjesama, ispjevana takvim postupkom, jeste pjesma „Čovjek“, posvećena, inače, bosanskim franjevcima. Ali nju prati i niz drugih pjesama koje su antologijske vrijednosti. Navešćemo samo dvije – tri: „Prijatelji“, „Križni put“, „Sofra“. Sve su to pjesme sa samog početka knjige. One su karakteristične po tome što je čovjek inspirativna okosnica. Posebno se doima pjesma „Križni put“. U središtu inspiracije je smješten naivni slikar iz Sanskog Mosta pravoslavac Pero Mandić koji je načinio Križni put za katoličku crkvu u ovom gradu, posvećenu Djevi Mariji. Pjesma je fabulativno sazdana od tri obrata. Nakon uobličenja Križnog puta, „devedestpete crkvu barbari/ u zrak digoše“, ali „mudri fra Mijo Rajić na vrijeme/ Križni put u podrum župskog/ stana preseli/ proroka od dušmana sakri“. Kasnije je „mudri“ fra Mijo Rajić i crkvu obnovio i tako „Isus/ ponovo uskrsnuo/ i Peru Mandića među/besmrtnika uskrsnuo“. To su pjesme u kojima do izražaja dolazi bol koja se ugradila u njegovo biće i, da bi ga, na neki način, ublažio, on traži uporište u čovjeku čije se lice ničim nije okaljalo i u čije duhovno poslanje može vjerovati.

Ali, kada se njegova inspiracija nađe na brisanom prostoru ukaljane čovječnosti, onda se ironijski uklon snažno izoštri i njegov pjev se počinje razvijati u nekoj vrsti tremola. Tim karakteristikama se odlikuje i pjesma koja je stavljena u sami naslov knjige „Na ručku kod Obame“. Ironijska potka je tako izoštrena i sadržajno tako komponovana da se u njoj prožima ironija i bol!

U kompleksnosti poeskog iskaza koji je Amir Talić proveo u svojoj knjizi „Na ručku kod Obame“, bez obzira na neovisnost inspiracije, mogu se, ipak, navesti određene cjeline sa zajedničkom tematskom kružnicom. Jednu od nih bismo, uslovno, nazvali rat. To su refleksije na tek preživljenu ratnu tragediju na našem rodnom tlu. Kod nekih će se pjesama poslužiti i alegorijom, ali, uglavnom, refleksije se vežu za konkretnu situaciju, bilo da se inspiracija utemeljuje u strahu ili sjećanju:

U nekim pjesmama Amr Talić je potražio zaklonište u onostranom, jer:

Ovaj svijet je kušnja
Samo
On je prolazan kao
Da sanjamo

U drugoj pjesmi će se neposredno osloniti na citat iz Kur’ana koji je stavio kao motto knjizi:

Ako smo nekom život
Nepravedno uzeli
Ubili mučki

Dug će morati da se
Vrati
Na ovom ili onom
Svijetu

Pred sudom
Božjim

Politika kao motiv nije se mogla izbjeći. Pjesma s tim motivima zaboravi na svoj poetski rafinman i počinje govoriti sirovim jezikom kao da se o političkom fenomenu i ne može drukčije govoriti. Ta jezička sirovost se očituje i u nekim naslovima pjesama kao, npr. „Krelac u visokoj politici“, „Roditelji monstruma“, „Logoraške traume“ itd. Otuđenost od ljudske prirode uzdiže se do luka izdajstva, kada dolazi do kidanja veza i sa najbližim, sa roditeljima. A jedna od najpotresnijih pjesama jeste „Logoraške traume“. Ona se može samo u cjelini citirati:

Moj tečić Hajrica zaspao okrećući
Janje na ražnju u Šehovcima

Bačena petardica pod njegove
Noge
Eksplodirala je u njegovoj glavi

Strah u raspamećenim očima
Otvorio mu je vizije Keraterma
S licima zatočenika unakaženih
Olovom
Olovo mu se i sad u duši rasipa
A eho pucnjave u mozgu
Odjekuje

Bačena petardica pod njegove noge
Samo je tanka nit što produžava
Traume koje ga
Muče
Pa mu i janje na ražnju budi
Uspomene na klanja
U Keratermu

Ali ima trenutaka kada se inspiracija Amira Talića smiri, kada se rastereti traumatičnih stanja, izazvanih ratnim razaranjima, pored ostalog, i čovjekove duše, kada se pripitomi u obzorju tihih životnih pulsacija, on progovori jezikom uzvijorenih metafora, lirskih slika i bliskog druženja sa svijetom bilja i onima koji se saživljuju sa tim svijetom. Progovori tada njegov lirski temperament, razbudi se u njemu svijet iskoni i vječnog trajanja sa božanskim datostima prirode. On se saživljava sa prirodom do poistovjećenja:

Ja kamen na livadi mirisnoj
Jesam
Na koljenima klečim
Pupčanom vrpcom sa
Zemljom spojen
Da joj damare osjetim
Okamenjen

U oku mome leptirov se
Ogleda let
Pa čitav svijet se u trenu
Oko mene
Obrne

Rascvjetan polen što na
Licu mi klija
Zalepršaće muziku latica
Cvijeta
Probudi me božanska
Arija

U takvom su slogu ispjevane i pjesme „Razigran zvrk vjetra“, „Na livadi sanjam“, „Sanjar se budi“, „Samo malo da se odmorim“, ali se posebno doima pjesma sa naslovom „Leteći farmaceuti N. Abadžića“ koja počinje skladom čiste inspiracije:

Još lete pčele od cvijeta do cvijeta
Raznose misao plemenitu

Miriše Planeta

Biljke lječilice u plućima našim
Dišu

I u ovim pjesmama se poslužio svojim pjesničkim postupkom kadenciranja zbirajući lirsku energiju u leksemu – stihu. Tim postupkom on narušava klasični razmjer stiha sa ustaljenim metričkim odnosom, riječ – nositeljica inspirativnog naboja – oslobađa se prostora stiha, osamostaljuje se, postaje stih za sebe. Ovakvu će formu koristiti i u nekim pjesmama u kojima je pokušao provesti i rimu.

U prohođenju poetskim obroncima pjesme Amira Talića, nailazili smo na golo stijenje i sunovrate koji su sazdani od vrtoglavih ponora zla i ljudskog stradanja, susretali stradalnike sa pomućenim vidokruzima patnje, sreli i Hajricu, koji teško prihvata i čin kada se janje okreće na ražnju jer se u njemu bude strahote Keroterma, zbližavali se s njegovom inspiracijom koja je tražila spasenje u onostranom, ali smo stigli i do proplanaka gdje se rascvjetavalo milje od kojega počne da „Miriše Planeta“ i

Potocima bistrim oči dajem
Da gledaju kuda
Teku
Da me nose u daleku zemlju
Neku
Pa mi vrate bistru
Nadu
Da i tamo ima šuma
Za ljubavnu serenadu
I opstanak

*****

O ovom izboru poezije Amira Talića

Osnovno načelo kojim sam se rukovodio u izboru pjesama Amira Talića za knjigu „Potkov za sreću“ jeste težnja da predočim tematsku širinu koju je ovaj pjesnik uvodio u svoje poetsko obzorje i da ukažem na specifičnosti u poetskoj obradi izabranih motiva. Sumarno iskazano: u pjesništvu Amira Talića, do sada ostvarenom u sedam pjesničkih knjiga, očitovana su tri tematska stratuma u kojima je nalazio inspiraciju i od čije je melase gradio svoj pjesnički govor.

Prva tema, iz koje su potekli najrazuđeniji poetski tokovi, vezana je za rat u koju je utkao sopstveno stradanje i time svojoj pjesničkoj riječi obezbijedio istinsku energiju autentičnosti, prožetu gorčinom kao povijesnom determinantom proživljenog vremena. Tema rata je najcjelovitije razvijena u knjizi „Mali logor“ iz koje je u ovaj izbor uvršten najveći broj pjesama, a zatim se ta tema, u nizu modulacija, pojavljivala i u sljedećim pjesničkim zbirkama: „Trojanski konj“, „Vraća se kući Bosanski kralj“, „Na ručku kod Obame“.

Drugi tematski stratum je ponudio pjesniku inspirativno obilje od čijih je niti splitao poetski vijenac vezan za porodično ognjište, sa konjem kao simbolom, sa ocem i djedom kao glavnim subjektima tog porodičnog kruga. U početnoj fazi svoga stvaralaštva, Amir Talić je svoje inspirativno jezgro donekle pomakao iz samog središta svoje zainteresiranosti za čovjeka usredsređujući se na motive sopstvenih unutarnjih intimnih pejsaža sa svođenjem spoznaja na donekle apstraktne parabole, iskazivane, najčešće gnomskim formulacijama. Ipak, kada iziđe iz gnomskog izričaja i poda se metaforizaciji, kroz splet metafora se mogu nazrijeti izvjesne konture onoga što bi se moglo označiti dosezanjem iskustvenog ili mogućih ljudskih realiteta.

Treći tematski stratum obuhvata pjesme u kojima dominira pjesnikova vezanost za prirodu.

Svemu ovome treba dodati još jednu distinkciju: ni jedan od ovih stratuma se ne ukazuje u svome čistom vidu. Pjesnička invencija Amira Talića se nije mogla zaustaviti na tematskim rubovima, prelijevala se preko njih, naročito između ratne tematike i tematike porodičnog kruga, dok se tematska vezanost za prirodu pojavljuje u izvjesnom osamostaljenom vidu.

Što se, pak, tiče samog načina strukturiranja pjesme, vidljivo je pjesnikovo nastojanje da razruši ustaljenu melodiku klasičnog stiha, zasnovanu na metričkim razmjerama. Istina, u prvim pjesničkim zbirkama ta melodika je bila znatno prisutnija, ali – u kasnijim knjigama, od zbirke „Mali logor“ do zbirke „Na ručku kod Obame“, Amir Talić je razarao klasični melodijski sustav, lomio stih i tim lomom uvodio u svoju inspiraciju narativni slog čija je izražajna energija bila znatno bliža autentičnoj snazi iskaza u kojoj se udomljavala nepatvorena istina stradanja, stradanja kao izvora inspiracije, istina o zlu koje je raščovječivalo čovječno u čovjeku, potiralo misionarstvo kao božansku zadanost zbog koje je čovjek i došao na svijet. S druge strane, lomljenje stiha je omogućavalo pjesniku da izdvojen dio, sveden, često, samo na jednu riječ, podvede pod novi akcenatski udar, kondenzira utkani smisao u njemu i ojača ekspresivni fon svoga pjesničkog iskaza.

Navedeni tematski međaši su me i vodili u radu na izboru pjesama i formiranju ciklusnih cjelina za knjigu, nazvanu po pjesnikovom stihu Potkov za sreću. Sreća i jeste ona tačka do koje je pjesnik Amir Talić dospio poslije svih stravičnih iskušenja koje je preživio i tu svoju spoznaju je upleo u svjedočanstvo o zlatnom prstenu, uspomeni od majke, koji je opstao kroz sva njegova iskušenja, kao vrijednost koja se uzdiže iznad egzistencijalnih nesigurnosti i sa kojom pjesnik stiže, ipak, do svoje luke mira.

Sarajevo, 12. avgust 2013.

Vojislav VUJANOVIĆ

 Amir (Zulfo) Talić, bosanskohercegovački pesnik, književnik i novinar, rođen je 5. aprila 1953. u Sanskom Mostu. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle,  a bavi se i književnom kritikom. Djela su mu prevođena na slovenački, engleski, njemački, švedski, francuski, ruski i albanski. Zastupljen u više Izbora i Antologija za poeziju. Učesnik je mnogih međunarodnih i bosanskohercegovačkih književnih manifestacija.

Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Sanskom Mostu.

U rodnom gradu Amir Talić je odrastao i školovao se. Radio je u RMK Zenica, a potom u Geološkom zavodu Ljubljana, učestvujući u geološkim istraživanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih se vraća u Sanski Most na porodično imanje. Istovremeno intenzivno piše i objavljuje poeziju i prozu u književnoj periodici bivše Jugoslavije. Pred sam rat objavljuje dvije knjige. 1991. godine postaje akreditirani novinar «Oslobođenja» i RTV BiH, dopisnik iz Sanskog Mosta. Na tom poslu zatiče ga rat, što će mu kasnije pričiniti mnoge životne probleme od okupacijskih vlasti. Tokom rata 1992.-1995. zbog svog angažiranja protiv nasilja u BiH hapšen je i zatvaran. Proveo na robiji 13 mjeseci. Robijao je u Sanskom Mostu, Prijedoru, Banjoj Luci i Doboju. To mu je kasnije bila i tematska preokupacija za knjigu poezije „Mali logor“ i kratku prozu „Samica“.

1996. godine učestvuje u radu Međunarodnog PEN centra u Sloveniji na Bledu, gdje ga predlažu za prestižnu stipendiju njemačkog nobelovca Hajnriha Bela (Heinrich Böll)). U Böllovoj kući u mjestu Langenbroich kod Kelna danonoćno radi na novim rukopisima.

Po povraku iz Njemačke, nastanjuje se u Sanskom Mostu i intenzivno učestvuje u kreiranju kulturnog života u lokalnoj zajednici. I dalje angažirano radi u BH novinarstvu, a u lokalnim medijima radi na animaciji kulturnih sadržaja, ekologije, ljudskih prava. Posebno se ističe u radu sa djecom u nevladinoj organizaciji „Dom mladih“ Sanski Most. Uređivao je kulturni program na NTV 101. Od februara 2008. godine stalno je zaposlen kao općinski animator kulture, sa sjedištem u Narodnoj biblioteci Sanski Most.

Objavljene knjige

Poezija:

  • Paoci uma, poezija, Epoha-Yu, Beograd – Požega 1980.
  • Vilini konji, poezija, Sanski Most, 1992.
  • Prah i polen, poezija, Sanski Most, 1997.
  • Mali logor, poezija, Wieser Verlag, Tuzla-Sarajevo-Klagenfurt, 1999.
  • Vraća se kući bosanski kralj, Tuzla, 2006.
  • Trojanski konj, Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje 2010.
  • Na ručku kod Obame, Sarajevo: Dobra knjiga, 2012.

Izbor iz poezije:

Amir Talić, UGLOVIMA ŠETAJU TAJNE, izbor i predgovor Željko Grahovac, 2001.

Amir Talić, POTKOV ZA SREĆU, izbor i predgovor Vojislav Vujanović, 2013.

Knjige za djecu:

  • Može li snijeg da bude lud, poezija, Književna omladina BiH, Sarajevo 1991.
  • Knjige koje hodaju na leđima, pjesme za djecu, Centar za kulturu, Tešanj 2003.
  • Petica iz bosanskog (grupa autora), Tuzla, 2005.
  • Magarac koji nije volio samar – izbor priča grupe autora, nagrada “Stazama djetinjstva”, Bosanska riječ 2010.
  • Školske vragolije, Tešanj, 2012.

Proza:

  • Samica, kratka proza/monodrama, Savez logoraša BiH, Sarajevo 1999.
  • Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine (grupa autora), Centar za istraživanje zločina, Sarajevo 1999.
  • I Begged them to Kill Me: crime against the women of Bosnia-Herzegovina, Centre for Investigation and Documentation of the Association of Former Prison Camp Inmates of B-H, Sarajevo 2000.
  • Očev zagrljaj – Priče o Srebrenici, proza (grupa autora) – «Behar», Sarajevo 2006.
  • Logor – pripovjetke grupe autora; Edicija: književna nagrada “Sebrenica”, Internacionalni literarni natječaj na temu, New York, SAD 2007.
  • Vrijeme pričom otključano, nova BH pripovjetka, Tuzla/Brisel, 2011.

Književna priznanja

Nagrada Književnih susreta na Kozari za najbolju pjesmu;
Tri nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine;
Književna nagrada u Jajcu
Novinska nagrada «Vjesnika» iz Zagreba;
Novinska nagrada «Naša riječ» iz Zenice

Književna kritika o pjesniku

1980    Kemal Mahmutefendić
Esad Ekinović
Živorad Živković

1992    Stevan Tontić
Ranko Sladojević
Jaša Zlobec

1997    Bisera Alikadić
Hazim Akmadžić
Zilhad Ključanin

2001    Željko Grahovac

2003    Ljiljana Šop
Atif Kujundžić
Irfan Horozović
Željko Grahovac

2007    Bojan Bogdanović
Tarik Galijašević
Enes Kurtović
Almir Zalihić
Hazim Akmadžić
Vojislav Vujanović

2012    Hadžem Hajdarević
Vojislav Vujanović

2013   Vojislav Vujanović

Vojislav Vujanović
Autor 27.9.2013. u 15:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija