Naci mladež u turizmu: Kulturno naslijeđe svastike i ostale rodbine

Povezani članci

• Čović : Uz Dodika sam dok nas smrt ne rastavi
• Sarajevo u raljama Beograda i Zagreba
• Balada o dva kamena: Tuđman, Republika Srpska i veleizdaja
• Direktne strane investicije u Bosnu i Hercegovinu u 2019. godini iznosile 699 miliona KM
• Nestala umjetnička djela iz BiH prodaju se na buvljacima
• Vatikan je bogatiji za “stotine miliona evra”

Predsjednik Republike Ivo Josipović rekao je tijekom vikenda kako se hrvatski građani ne moraju plašiti da će ulaskom u EU Hrvatska izgubiti tradicijsku kulturu i indentitet, poručivši Hrvatima da nastave njegovati nacionalno naslijeđe. I doista, dan nakon što su iz Bruxellesa obznanili kako je ispunila sve uvjete koji su se od nje tražile, Hrvatska je u Splitu u znak zahvalnosti na najbolji mogući način prezentirala duboko ukorijenjene stečevine s kojima ćemo obogatiti europski civilizacijski krug.

Praznik nacionalne kulture započeo je razbijanjem nekoliko pedera i novinara, a program je nastavljen izlaganjem autentičnih hrvatskih molotovljevih koktela s otoka Molata uz uličnu instalaciju jedinstvenog kamenja izvučenog iz samog srca otoka Brača. Mladi propagatori hrvatske kulture prezentirali su potom znatiželjnim turistima drevnu hrvatsku vještinu mjerenja kukuruza, da bi manifestacija na koncu kulminirala ljupkim turističkim gestama dobrodošlice. Na primjer: ‘Pedere u logore’, ‘Ubij pedera’ i tomu slično. Da je kojim slučajem umjesto kaciga na tikvama hrvatskih policajaca postavljena paška čipka – dok u pozadini neki brkati čovo sjedi na tronošcu i u narodnoj nošnji nariče epski deseterac o cjelokupnoj situaciji – bio bi to zaokruženi paket-aranžman koji zaslužuje da ga se uvrsti u UNESCO-vu listu kulturnih blaga. Evo i radnog naslova: Hrvatska, mala zemlja za velike fašističke orgije…

Cinična mantra vladajuće elite

Foto: Mario StrmotićOno što ponajviše fascinira i u slučaju najnovijeg terora hrvatske naci-mladeži nad manjinom koju treba istrijebiti jest diskurs što se mogao iščitati u naknadnim reakcijama viđenijih političkih grla. Premijerka Jadranka Kosor, predsjednik Ivo Josipović i drugi pojedinci na rukovodećim političkim pozicijama i ovaj su naime puta promptno i oštro osudili splitske događaje, da bi potom, odmah u drugoj rečenici, nadodali kako se ipak radi o ‘izdvojenim incidentima’ te da samim time ‘to nije pravo lice Hrvatske’.

Ta cinična mantra, čije je glavno obilježje da se uvijek i iznova posljedično umanjuje (pa stoga i falsificira) intenzitet mraka koji je prisutan u hrvatskoj društvenoj zbilji, te da se – tako umanjen – taj mrak potom protokolarno i osudi, kod ovog novinara ponekad izaziva protupitanje: ako su ovo po vašem mišljenju ‘sporadični incidenti’, nadasve nepovezani sa osjećajima dominirajućeg javnog mnijenja, kakvo je doista ‘pravo lice Hrvatske’?

Pravo lice Hrvatske

Vlatko Marković pozvan je sa drugim biranim mumijama iz loptačkog saveza na susret s Papom: Photo: Petar Glebov/PIXSELLPrvo ‘pravo lice’ koje mi pada na pamet jest ono u vlasništvu šefa HNS-a Vlatka Markovića, osušeno i smoždeno poput pregažene smokve. Vlatku Markoviću se naime može prigovoriti dosta toga, ali ne i da nije ugledni član hrvatskog društva. Čovjek je godinama prva mumija u Hrvatskom nogometnom savezu, institucija na čijem je čelu navodno već duže vrijeme promovira domovinu u inozemstvu, uredno je kršten, a blistava potvrda njegove društvene etabliranosti nedavni je posjet Pape Benedikta XVI, kojemu je naš Marković, zajedno s ostalim biranim loptačkim poglavicama, žvalio prsten u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Isti taj Marković – koji, uzgred budi rečeno, otvoreno i nekažnjeno simpatizira ustaški režim – nedavno je oslobođen na hrvatskom sudu optužbe za poticanje diskriminacije, nakon što je izjavio kako ‘nogomet, srećom, igraju zdravi ljudi’. Nezdravi, dakle bolesnici, su prema Markovićevom mišljenju homoseksualci, čija organizirana okupljanja, drži on, ‘treba istrijebiti’. Blistavi primjer najsirovijeg šovinizma prema ocjenama nadležnih hrvatskih institucija okvalificiran je dakle kao pravo na slobodu mišljenja, dok je UEFA zbog istih verbalnih bljuzgi dotičnom odrezala novčanu kaznu od 10 tisuća eura.

Izdvojeni incidenti

Ključno pitanje glasi: što ako su one fašističke gnjidice u subotu divljale samo zato jer su vidjeli da je Markovićev šovinizam ostao uredno nekažnjen u Hrvatskoj? Naime, ako je Marković iz pozicije predstavnika ugledne društvene institucije rekao da su oni (gayevi) nezdravi ljudi, te da gay povorke ‘treba istrijebiti’, a nakon toga u Hrvatskoj gotovo nitko od nadležnih vlastonosaca nije osudio takve njegove riječi, da li je moguće da su gologlavi navijači samo zbog toga krenuli u razbijački pohod, dosljedno prenoseći Markovićeve riječi na vlastita djela? Nadalje: ako više tisuća ljudi na svakoj utakmici nacionalne selekcije nekažnjeno urliče ‘Ubi Srbina!’ i ‘Za dom spremni!’, a TV komentatori baš u vrijeme takvih skandiranja drže začepljenu gubicu – omogućavajući da se tom iznenadnom eterskom prazninom efikasno razlije eho urlika napaljene rulje – može li se govoriti o odobravanju masovne mržnje, ili se i u ovom slučaju radi o ‘izdvojenom incidentu’ koji ne odražava ‘stavove većine’?

Foto: Mario StrmotićUopće, jedina gora stvar od toleriranja nakaradnih stavova koji, kako vidimo, prethode uličnim razbijačkim pohodima, jest fenomen tendenciozne selektivnosti u osudi fašizma, čiji su nositelji tzv. javni djelatnici. Evo i najsvježijeg primjera: u petak navečer sve su sportske rubrike na televizijama s nacionalnom koncesijom obavijestile hrvatsku javnost kako bi nogometna reprezentacija mogla biti oštro kažnjena zbog transparenta s kukastim križem na utakmici s Gruzijom. Voditelji emisija na HRT-u, RTL-u i Novoj TV suptilno su u večernjim Dnevnicima ukazali na taj čin anonimnog navijača, ali su pritom naglasak stavili na činjenicu da bi Hrvatska zbog ‘incidenta’ mogla zaraditi jednu utakmicu igranja pred praznim stadionom, a ne zato što je takav čin nešto što je nedopustivo samo po sebi.

Gnojni prišt

U tome i leži ključni problem Hrvatske: društveno-politička elita uporno odbija definirati stvari koje kao društvo ne smijemo tolerirati.

Naime, dok god u Hrvatskoj na rukovodećim društvenim pozicijama i u sferi javnog odlučivanja ne bude provedena adekvatna deratizacija Markovića i njemu sličnih, zgražanje hrvatske vladalačke elite nakon razbijačkih huliganskih pohoda ostati će ništa drugo doli licemjerno bulažnjenje, iskazano u formi protokolarne političke korektnosti.

Takvo ponašanje i dalje će ostati kulturni obrazac kojeg država zbog svoga nečinjenja ili aktivnog suučesništva uzgaja zadnjih 20 godina. A radi se ponajprije o nekoj vrsti gnojnog prišta čija je specifičnost da se svakih nekoliko godina spektakularno rasprsne, pa iza sebe ostavi smradnu supstancu i poneku razbijenu glavu.

Utoliko, događaji u Splitu ponajprije se trebaju gledati kao naknadna mjera pravde, pljuvačka koja se vratila u lice hrvatskoj politici & društvu u cjelini. Okolnosti su savršeno tempirane: dok uvjeravamo međunarodne čimbenike kako smo upravo nevjerojatni na polju društveno-političkih reformi, u vlastitom dvorištu dešava se dobro staro ritualno utjerivanje većinskog nasilničkog refleksa u ‘suvišne’ manjinske kosti.

Naslijeđe krda

No, s druge strane, možda je ipak najoportunije prestati gunđati i jednom za svagda prepustiti se čarima bogatog kulturološkog naslijeđa koje nam je ostavljeno kao krdu. Ipak smo mi – kako je to lijepo povodom zatvaranja spomenutog sajma tradicionalnih hrvatskih zanata rekao Željko Kerum – konzervativna katolička zemlja.

Samo, treba biti pošten i priznati kako se Ivo Josipović ne slaže s takovim naslijeđem. Naime, kontekst u koji smo umetnuli njegov uvodni citat podlo je fabriciran, budući da je hrvatski predsjednik pod ‘tradicijskom kulturom i identitetom’ zapravo mislio na kulturni kapital tradicionalne manifestacije ‘Konji bijelci’ što se već desetljećima odvija u Babinoj Gredi. Josipović je dakle ciljao na običaje, tradiciju i kulturu s kojom će Hrvatska obogatiti civilizacijski prostor Europske unije. Hrvatska, drži predsjednik, ponosno kroči u Uniju s onim što su nam ostavili očevi, djedovi, bake, stričevi i ujci. Ali, gdje su u svemu tome svastika i ostala rodbina?

Nacional