Nacija na sedativima, a lijeka za društvenu depresiju nema na vidiku

Povezani članci

• Srđan Puhalo: Šta vam nije jasno gospodine Predsjedniče?
• Klauški: Kako biti dobar Hrvat? (Opet.)
• Biseri za svinje
• Sedamnaesta godišnjica genocida u Srebrenici
• Marinko Čulić: Mostar je grad u kojem je lako biti zločinac
• Milan Pekić: Sretna Stara!

Priznajem, anksiozan sam. Ponekad gucnem Misar i sve mi je ravno do Egejskog mora. Uopće me ne dira je l’ Mamić nekog stjerao u krasan fafak i je l’ predsjednik stavio kopču na oko pa diže kapke svako jutro ko rolete. Nirvana.

Piše: Krešimir Butković, SEEbiz.eu

Hrvatski građani sve su skloniji lijekovima za smirenje, a manje onima protiv depresije. Navodno ovi za smirenje bolje ”šusaju” i izazivaju ovisnost za razliku od antidepresiva tipa Prozaca koji liječi, a ne zatomljuje depresiju. Dakle, otkad smo na tim anksioliticima smanjio se taj trend samoubojstava pa ih sada ima, otprilike, tek 15 na 100.000 ljudi. Do sad sam mislio da samo siromašni i slabijeg imovinskog stanja koriste sredstva za smirenje, no statistika i to opovrgava jerbo u skupinu ulaze i imućni te estradne zvijezde i sveučilišni profesori.

Istina, no statistika ne poznaje situaciju na estradi gdje nastup na TV-u više ne garantira nove gaže i pomalo to postaje lažni glamour. Mnogi se bore za komadić slave i komadić kruha. Pogledajte samo koliko njih odrađuje svadbe. Danas svi pjevaju, a pravih pjevača ni za lijek. Ovo je zemlja u kojoj gotovo pa ni nema čovjeka koji nije zabrinut za svoju budućnost, egzistenciju. Kao osoba s invaliditetom kojoj je život usko vezan uz pomoć okoline, uz ovisnost o bolnicama i smještaju naravno da me pere strah od sutrašnjice posebice kad vidim situaciju u zdravstvu, tehniciranju s mirovinskim fondovima i bildanju javnog duga. Dobro da za doručak i večeru ne jedem kašice od Misara i inih anksiolitika. Situacija je užasna, a bit će i još gora.

Jedini koji trljaju ruke jesu farmaceutski lobiji koji zarađuju milijarde na nama pumpajući kroz medije u našu podsvijest nezadovoljstvo i potrebu da težimo nerealnom životu. Utopijski privid uspješnosti deprimira i stvara klasičnu bojazan zbog koje se osjećamo neostvareno i promašeno. Iako nam je društvena situacija užasna, a uvijek može i gore sudeći po rezultatima Vlade, još uvijek nismo dostigli potpunu medikalizaciju. Naime, hrvatski građanin je bogobojazno biće koje se i u 21. stoljeću srami posjeta psihijatru. Ne daj Bože da te netko vidi da si otišao kod psihijatra ili potražio pomoć psihologa. Radije da te uhvate s prostitutkom jer bolje je ispasti ”Jack” nego plačljivko koji zoblje tablete protiv depresije.

Kad se promijeni taj negativni trend koji je plod ustaljenog fundamentalnog primitivizma spram posjeta doktoru i liječenju, vjeruje se da će i drastično porasti uporaba antidepresiva koja se uvelike koristi u skandinavskim zemljama. Ovako tražimo brza rješenja koja stvaraju ovisnost. Sami to nismo kadri uvidjeti, no farmaceutske kuće to itekako primjećuju na godišnjim izvješćima o kretanju zarade na anksioliticima. Kao da nam je najbolje da se ”urokamo” sredstvima za smirenje i mozak baj-baj. Ako neki čovjek i padne s desetog kata proći ćemo kraj njega kao kraj razbijene tegle. Žvačemo tablete, antibiotike, pa i sredstva za smirenje. Još malo i krenut će hipi pokret.

Sigurni smo jedino ako pohranimo novac u banke. I ta sigurnost je imaginarna i iracionalna. Kad se sjetimo koliko je građana u kreditima do grla čovjek se s pravom pita kako to da i više ljudi od onih 68 na 1000 stanovnika ne uzima sredstva za smirenje. Mnogi uzimaju ta sredstva preko veza i vezica, a problem se ne rješava. Uskoro bismo mogli imati hodajuće zombije koji grade novo hrvatsko sedirano društvo. Političari čine sve da nas mentalno unište pa se s pravom pitaš jesu li Vlada i farmaceutski lobiji u sprezi? Baš me zanima je li netko od ministara u depresiji ili ima anksiozne napadaje. Možda Linić kad ga okruže novinari?

Čini se da zbog financijske situacije svima prijeti opasnost obolijevanja od agorafobije. Plašit ćemo se izaći bilo gdje da ne bi ostali bez svega. Poznajem sve više ljudi koji pate od anksioznih napadaja. Snažna aritmija, trnci, gušenje i pritisak u plućima. Nitko si ne zna pomoći. I tu dolazimo do sličnosti građana i političke elite. I jedni i drugi posežu za površnim rješenjima. Tablete su postale nužno zlo kojim želimo obojati sivu stvarnost. Moramo shvatiti da i nama i društvu treba duboka introspekcija. Površni rezovi i sediranje problema samo će produbiti već prisutnu agoniju.

Ni građanima ni društvu u cjelini nije dobro. Dobro je onima koji se hrane našim mrakom i zgrću milijarde na našem strahu, bespomoćnosti i jadu. I građanima i ovoj zemlji treba pod hitno dobar psihijatar, jer lijekovi koji se nude nikad nas neće izvući iz depresije i anksioznosti. Loše je, a vjerojatno će biti i gore!