Nacionalistička histerija zapalila RH, od batine do linča

Marijan Vogrinec
Autor 5.9.2019. u 08:17

Izdvajamo

  • Hrvoje Klasić je izjavio u „Newsroomu“ kako ga je fakultetski kolega Pupovac nazvao netom što je zaprimio pismo sa za dom nespremnom prijetnjom smrću, rekavši mu da je večer prije i sâm „doživio verbalni napad na rubu fizičkog u središtu Zagreba“ te da napad u Uzdolju „ne može biti navijački. Možemo se sad praviti ludi, ali ti ljudi su napadnuti jer su Srbi. U Hrvatskoj je atmosfera odlična, ako šutite i okrećete glavu, ali ako ste po nečemu drugačiji, bilo da ste homoseksualac, Srbin ili povjesničar koji govori o povijesti, onda se vidi da nije baš atmosfera tako odlična i to nije normalno“.

Povezani članci

Nacionalistička histerija zapalila RH, od batine do linča

Foto: dalje.com

Umjesto da smiruje hrvatsko-srpske napetosti, promptno reagira na ekscese i izljeve protusrpske mržnje, zatrpava međunacionalne jazove i vjerodostojno potiče snošljivost, suživot  i suradnju ljudi te razlike među njima uvažava kao bogatstvo – što joj je prva ustavna i zakonska obveza – Kolinda Grabar-Kitarović se predaje nedopuštenim bitkama. Koje, je li, ni iz ljudskih niti iz politički prihvatljivih razloga jednostavno nemaju smisla. Protivne su boljem kućnom odgoju, što je predsjednica demonstrirala urbi et orbi šakom o stol u naručenom intervjuu apologetskoj Hrvatskoj televiziji, gdje je, sic transit, čak utuživo nazvala lidera hrvatskih Srba Milorada Pupovca bezobraznim, neodgovornim i lažljivcem samo zato što se usudio u razgovoru za jedan medij u BiH iznijeti svoje stajalište. A to je taknulo u nacionalistički živac – istina boli? – ne samo nju nego i dobar dio političke i ine javnosti u Bijednoj Našoj. Može li takva zemlja predsjedati Europskom unijom? 

Marijan Vogrinec

Naprijed, „državotvorni domoljubi“, problem katastrofalno kontaminiranih hrvatsko-srpskih odnosa u Bijednoj Našoj više je no jednostavno riješiti. Samo treba kratkim postupkom dekapitirati Milorada Pupovca po receptu Đakićevog sina u božićnoj FB čestitci „prijateljima srbićima“ ili opjevanim u Thompsona majstorijama Maksovih mesara iz Jasenovca i Gradiške Stare, odnosno nagovoriti premijera Andreja Plenkovića – uopće neće biti teško u predizborno vrijeme – na „bezodvlačan“ (sic transit) transfer tog „Vučićeva agenta“ (Bruna Esih) na doživotni tretman u nekom od slavnih apartmana na Golom otoku. I, kad se Milorada Pupovca – saborskog pak zastupnika SDSS-a i srpske manjine, koalicijskog partnera Plenkovićeve trenutno vladajuće većine, znanstvenika i sveučilišnog lingvista koji bolje govori hrvatski standard od svakog političara s tzv. radikalno desne kace, što se kiti „domoljubnim“ hrvatstvom od stoljeća sedmog i katoličanstvom katoličkijim od onog Jorge Maria Bergoglia koje ga je uzvisilo na stolac zemaljskog nasljednika sv. Petra – odlučno izbriše s radara kao bilo čijeg i kakvog čimbenika, Bijedna će Naša dok kažeš keks biti Lijepa Naša.

Baš onakva i još bolja, bogatija, jedinstvenija i puno sretnija od obećane u inaugurativnom govoru one veljače 2015. godine pred sv. Markom u Zagrebu, gdje je tek izabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović prisegnula da će biti predsjednicom svih građana bez obzira na etničku, vjersku, političku, ideološku, rodnu i svaku drugu pripadnost. Dobro, nije ispunila ni minimum zaprisegnutog, za što će morati položiti račun u najavljenoj utrci za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, a birači joj imaju suditi, međutim, nije dobro za opće društveno-političko zdravlje u zemlji napadno se svrstati na stranu (pre)glasnih Pupovčevih egzekutora – s državnog vrha, politike, dijela od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga, protusrpski ispolitizirane šovinističke/ksenofobne javnosti, vrha hrvatske filijale Katoličke crkve… – ne bi li na maloumno izradikaliziranom hrvatsko-srpskom pitanju požnjela izgubljenog u toj biračkoj branši 25-30 posto rejtinga.

HDZ-ova „žena iz naroda“, koja je opet stranačka favoritkinja na izborima s otprilike dvadesetak kojekakvih predsjedničkih protukandidata, iziritirala je u svojih pet godina na Pantovčaku i lijevu, i desnu i, osobito, većinski apstinentsku javnost svojim polit-ideološkim kolebanjima, nesuvislostima, nelogičnim izjavama, neukusnim ulizivanjima/podilaženjima svakomu i u RH i vani za koga/koje procijeni da bi od njih mogla imati koristi, ali je dosljedno ostala na protupupovčevskoj liniji. Na polovici mandata ga je medijski „oprala“ nakon njegova otvorenog pisma o osobnoj i ugrozi srpske manjine u Hrvatskoj time da i njoj „svašta kažu u Rijeci, kad dođe u svoj zavičaj“. Nezavisni saborski zastupnik, bivši SDP-ov ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić tvrdi da ona ni sama ne zna je li „ustaškinja“ ili „partizanka“ jer ideološki vrluda zdesna nalijevo i obratno, da nije ništa napravila na Pantovčaku i da se otvoreno priključila – po onoj kud’ svi Turci, tu i mali Mujo? – masovnoj histeriji kojoj su Pupovčevi „smrtni grijesi“ o aktualnom stanju u RH samo smokvin list za sakriti sve nabujale protusrpske komplekse i osvetničku mržnju.

Smrt Hrvoju Klasiću?

Ugledni povjesničar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Klasić, koji je zbog svojih istraživanja/pisanja/izjava o novijoj hrvatskoj prošlosti prijavio policiji ozbiljne proustaške prijetnje smrću u pismu dostavljenom mu na fakultetsku adresu (s potpisom „Za dom spremni“), kazao je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da ne bi volio biti u koži članova predsjedničina izbornog stožera. „Čini se da ona o mnogim temama nema svoje stajalište“, drži Klasić, „i onda se događa upravo to da negdje govori jedno, drugdje drugo, odnosno ono što drugi žele čuti. Govorila je u Izraelu o Holokaustu, održala vatreni govor u kojem je osudila ustaše i onda se vrati u Hrvatsku i dâ intervju ekstremno desnom tjedniku i kaže da je najveći problem s Antom Pavelićem što je razočarao Hrvate. Onda ode u Poljsku pa veliča antifašiste, a u intervjuu kaže da je vođa antifašističkog pokreta Josip Broz Tito najveći izdajnik hrvatskog naroda.“ Neki dan na međunarodnom obilježavanju obljetnice početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939.) njemačkim napadom na Poljsku, Kolinda Grabar-Kitarović se podičila time da je „Hrvatska imala najveći i najorganiziraniji u okupiranoj Europi, pobjednički antinacifašistički pokret u kojem je sudjelovalo više od pola milijuna ljudi“, ali neće – da se ustaše kod kuće ne uvrijede!? – ni jednom riječju spomnuti hrvatske komuniste koji su poveli partizanski otpor nacifašističkom okupatoru i ustašama u tzv. NDH, vođu tog pokreta kumrovečkog Hrvata Josipa Broza Tita i sve od čega je sastavljena istina da se Hrvatska našla na pobjedničkoj strani.

Hrvoje Klasić – Foto: Jovica Drobnjak

„Ovo je bolesno društvo“, utvrdio je Klasić isto što i, drugim riječima, Milorad Pupovac svojim „heretičkim“ paralelama u intervjuu b-h mediju, „ovo je bolesna država, ako vi morate podilaziti nekomu tko veliča ustaše. S ovom državom tada nešto nije u redu. Mislim da je to tragedija ovog društva. Relativizacija ustaštva nije počela s Tomislavom Karamarkom, nego s Franjom Tuđmanom. Imali smo antifašizam, predsjednika koji je bio antifašistički borac, u Ustavu je i on je službeni narativ, a neslužbeno je bio rušenje partizanskih spomenika (više od 3000 diljem RH, op. a.) i davanje imena ulicama po ministrima u ustaškoj vladi. Imate jednu konfuziju i sada žanjemo ono što smo posijali.“ Kaže mudar pûk – tko sije vjetar, žanje oluju. Ekstremistički tzv. desni vjetar, je li, već jest nižeg intenziteta/stupnja oluje, pa je i opravdana zabrinutost svakog s makar dva zrna soli u glavi što se histerično u političkoj i inoj javnosti prekomjerno granatira upravo one koji upozoravaju na to kako proustaško ugrožavanje života, zdravlja i imovine manjinskih Srba u RH vodi u propast i – većinske Hrvate. Nitko nije slobodan i siguran, ako drugom uskraćuje slobodu i sigurnost. Manjinski Srbi imaju u RH jednako pravo na slobodu i sigurnost kao većinski Hrvati, zajednička je domovina.

Neukusno je, nepristojno i nedoputivo predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović lupati šakom o stol pred smotanim i neprofesionalnim HRT-ovim novinarom što postavlja naručena pitanja i vrijeđati Pupovca, kojem nije dorasla ni političkim iskustvo niti svjetonazorskom dosljednošću: „Ta je izjava u najmanju ruku bezobrazna, a rekla bih i vrlo neodgovorna. Gospodin Pupovac iznio je, nažalost, niz neistina na račun vlastite države (što je neistina u njegovim tvrdnjama, nije kazala, op. a.). On mora shvatiti da je zastupnik u Hrvatskom saboru, da predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskoj, hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd“. Osim frazetina bez sadržaja, zašto nije konkretno navela Pupovčeve neistine, što je neistinito rekao, a izmišljotinu da Pupovac i Srbi u RH „ne znaju“ za Zagreb kao svoj glavni grad, odnosno da su hrvatski građani, može komotno zakvačiti mačku za rep. I baš zato, što lider hrvatskih Srba itekako shvaća svoje ovlasti i dužnosti zastupnika u Hrvatskom saboru – za razliku od Grabar-Kitarović, koja ne razumije i ne shvaća predsjedničke dužnosti i odgovornost za sve svoje sugrađane jednako – Milorad Pupovac je ljudski, manjinski i politički pozvan govoriti o odnosu državne vlasti prema proustaškom ekstremizmu kako govori. Sviđalo li se to njoj i HDZ-ovoj vlasti ili ne. Njihov, ne Pupovčev problem.

Na krijesti vala protupupovčevske histerije, gotovo na vlas sinkronizirano s difamacijskim narativom Kolinde Grabar-Kitarović, čija je bila izaslanica na bleiburškim komemoracijama ubijenim ustašama i inim kvislinzima, redikulozna tzv. desničarka Bruna Esih oborila se na Pupovca u ime već korodiranih unutarnjim razdorima (svađa/otimanje za „liderstvom“ sa Zlatkom Hasanbegovićem) Nezavisnih za Hrvatsku: „On je agent srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji drži ključeve većine u Hrvatskom saboru. Milorad Pupovac ne bi trebao biti na poziciji i u prilici da na išta reagira, nego u najboljem slučaju da bude zastupnik manjine u nekom vladinom savjetu ili, kao u Mađarskoj, zastupnik promatrač. Svakako je uvrnuto da on na temeklju povlaštenog ulaska u Sabor odlučuje o poreznom, mirovinskom ili bilo kojem drugom sustavu, a kamoli sigurnosnom ili o sustavu Ustavnog suda RH“. Žena koja vrijeđa vlastitu državu zastavom ustaškog designa – trobojnica sa šahovnicom bijelog početnog polja i bez državne krune hrvatskih povijesnih pokrajina – a nitko ju ne poziva na odgovornost, svela bi hrvatske građane etničke manjine na građane drugog reda. Sic transit. Pupovac joj je trn u oku – kao i mnogim njezinim ucrnjenim pro U istomišljenicima – samo zato što je Srbin u RH, a ne zato što manjinska tri SDSS-ova glasa u parlamentu ili sâm Pupovac na sastancima koalicijske koordinacije o bilo čemu imaju – zadnju riječ, presudno odlučuju, tzv. su jezičac na vagi. Ali…

Ruku u vatru…

Problem hrvatsko-srpskih odnosa trebao je biti riješen unutar zemlje još prije tridesetak godina – na papiru i jest, čak europski uzorno riješen Ustavom RH, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, paragrafima o manjinskim jezicima i pismu, etc. – ali nijedna se vlada nije ufala reći bobu bob, popu pop u dnevnom životu i, što bi kazali jarani, kurtalisati se ustaštva i proustašluka u bilo kojem obliku. Ali, ne’š ti, vraže, kad su primitivizam i špilja u trknutim glavama. Pa se siluje istina, ruga povijesnim činjenicama i maloumno sije vjetar već viđenog zla. Ne samo taj neriješen u svakodnevici hrvatsko-srpski problem nego sada i sva ta histerija, je li, glede i u svezi Milorada Pupovca, prijetnja da vlast hrvatskih pučana (filijala vladajućih u Uniji) ostane bez sastavnice svoje najveće etničke manjine (Srba), jer da ovdje nema istinske demokracije, da država krši temeljna ljudska prava i slobode dijela svojih građana, da tolerira nacifašistički ekstremizam vojno pobijeđen prije 74 godine, etc., primjetno kontaminira sposobnost/vjerodost RH da za svega par mjeseci preuzme i uspješno predsjedava EU-om. Da pola godine sjedi na čelu stola tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada.

Ruku u vatru da si europejski ovisan birokrat Andrej Plenković, koji vidi svoju karijeru u bruxelleskim i srodnim birokratskim strukturama, neće jer ne smije dopustitili luksuz daljnjeg dramatiziranja „slučaja Pupovac i Srbi u RH“, odnosno izlazak SDSS-a iz vladajuće koalicije. Kamoli možebitnu radikalizaciju sukoba na način da lider manjinskih Srba i SDSS – što nije isključeno i što Pupovac nije jednom spomenuo kao krajnju mogućnost – internacionaliziraju svoje nezdovoljstvo stanjem međuetničkog zdravlja u zemlji. A međunarodna licencija državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti nije ni približno utemeljena na krvi i znoju hrvatskih branitelja (i općenarodnog za rata odbijanja od usta svih obitelji, što je bilo ključno, a „domoljubni“ uhljebi redovito prešućuju) koliko na jamstvu režima tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da će novopriznati RH upražnjavati sva ljudska i manjinska prava, osobito Srba, te demokratske uzuse civiliziranog svijeta. Ta su jamstva bila propusnica Hrvatskoj i za UN, EU, NATO, etc.

Osim tih rizika – u okolnostima kad je HDZ „popušio“ euroizbore, a RH ne stoji dobro u političkim odnosima s gotovo svim susjedama, osobito sa Srbijom i BiH, te se unutarstranački počeo sukobljavati na pitanjima smjera i načina vođenja ZNA SE opcije, etc. – premijer Plenković je silom prilika primoran čim prije popeglati „nesporazume“ s Pupovcem, jer su mu za vratom predsjednički, na proljeće unutarstranački i iste godine još i parlamentarni izbori. Dakako, ništa manje važni lokalni/regionalni, pa mu uistinu gori pod debelim mesom i kod kuće i vani zbog predsjedanja EU-om. A Milorad Pupovac jest materijal, koji se dade modelirati pa, ma koliko bio u pravu i bez dlake na jeziku kad je o (pro)ustaštvu riječ, neće tjerati mak na konac. Njih su dvojica već razgovarali o problemu i kazali jedan drugomu što misle, a javnost po običaju neće doznati pojedinosti ni od Plenkovića niti od Pupovca. Obojica prakticiraju machiavellistički tip politike kao umijeća/umjetnosti mogućeg, što podrazumijeva kompromise koji nisu uvijek svima popularni, pa…

Policija je promptno reagirala, identificirala i privela osmoricu od oko 15 fantomkama zakrabuljenih batinaša, navodno navijača „jednog splitskog nogometnog kluba“ (sic transit, Torcide, među kojima je bio i napadač u Supetru na sezonce iz Vukovara, zbog srpskog naglaska), koji su u četiri automobila, organizirano i iz protusrpske mržnje u Uzdolju nedaleko od Knina fizički napali mjesne Srbe i demolirali kafić u kojem su gledali tv-prijenos međunarodne nogometne utakmice srbijanske Crvene zvezde i švicarskih Young Boysa. Četvorica su još u jednomjesečnom istražnom pritvoru, jedan je u bijegu, a za ostalima se traga. Uhićeni su i napadači na mjesne Srbe u obližnjim Đevrskama, a sada je potez na pravosuđu: hoće li po uhodanoj praksi tretirati protusrpsku mržnju kao prekršaj reda i mira, izazivanje nereda s lakšim tjelesnim ozljedama ili po paragrafima što podrazumijevaju od jedne do više od pet ili čak 15 godina zatvora?

foto: RTL.hr

Kako je to sankcioniran divljak iz mrzilačkog napada u Supetru na Braču – gdje je ozlijeđen mjesni vatrogasac kada je o ponoći priskočio u pomoć napadnutima – kad se na istom protusrpskom zadatku nedugo potom našao pod fantomkom u Uzdolju? Je li primjer istomišljenicima da smiju nekažnjeno, samo s pravosudnim „no, no, nemojte više“ batinati Srbe – sutra ih i ubijati, paliti im kuće i silovati žene!? – a njihov najviši politički zastupnik u Hrvatskom saboru ne smije, revoltiran proustaškim nasiljem, javno kazati da ga takva atmosfera u hrvatskom društvu podjeća na tzv. NDH? Neki dan, međutim, unatoč policijskoj akciji i mlakim „osudama“ s državnog i crkvenog vrha te osokoljeni masovnom histerijom s pozivom HDZ/Đakićeve Hvidre na kazneni progon/linč Milorada Pupovca, skupina BBB-a se u automobilima zagrebačkih registracijskih pločica prosvjedno dovezla pred isti kafić u Uzdolju i razapela ogromni transparent prijeteće poruke „Milorade, to se ne zaboravlja“ i više manjih plakata uvredljivog protusrpskog sadržaja. Te „junake“ policija valjda nije ni tražila, jer su mediji prešutjeli incident, a lokalni Srbi žive u strahu kao da je uistinu stanje u RH kao 1933. u Njemačkoj, odnosno u tzv. NDH netom pošto je bivši K,u.K vojnik Slavko Kvaternik na zagrebačkom „krugovalu“ krstio ustašku paradržavu, a zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, od travnja 1942. i vojni vikar ustaške vojske slavodobitno pozvao kler svoje dijeceze da joj se stavi na raspolaganje.

Povjesničar Hrvoje Klasić se, kao ni Pupovac, dobar dio političke oporbe i javnosti ne slaže s tvrdnjom državnog vrha RH, svojedobnog vladinog povjerenstva za „bolju prošlost“ (vodio ga sveučilišni profesor nuklearne medicine i tada predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić) i cijele tzv. desnice da se ustaški „Za dom spremni“ može koristiti u posebnim prigodama, jer je „bio ustaška i 1941. i 1991.; oni koji su osnivali HOS su to znali i time se ponosili. Danas bilo tko, akademik ili povjerenstvo, pokušavaju obraniti neobranjivo. Ako se tada dopustilo, to ne znači da se sada ne može reći da je dosta“. Sudske prijave protiv te krilatice u pjesmi „Bojna Čavoglave“ estradnjaka Marka Perkovića Thompsona padaju u vodu, jer je to „dio umjetničkog djela“. Sic transit. Thompson i umjetničko djelo su daleko poput neba i zemlje baš kao što su udaljeni partizani od ustaških veleizdajnika. Relativizacija ustaštva, drži Klasić, pokazuje svo licemjerje i kukavičluk u društvu, pa će mnogi opet glasati za ljude koji se „skrivaju iza floskula, a misle vrlo radikalno“.

Hrvoje Klasić je izjavio u „Newsroomu“ kako ga je fakultetski kolega Pupovac nazvao netom što je zaprimio pismo sa za dom nespremnom prijetnjom smrću, rekavši mu da je večer prije i sâm „doživio verbalni napad na rubu fizičkog u središtu Zagreba“ te da napad u Uzdolju „ne može biti navijački. Možemo se sad praviti ludi, ali ti ljudi su napadnuti jer su Srbi. U Hrvatskoj je atmosfera odlična, ako šutite i okrećete glavu, ali ako ste po nečemu drugačiji, bilo da ste homoseksualac, Srbin ili povjesničar koji govori o povijesti, onda se vidi da nije baš atmosfera tako odlična i to nije normalno“.

Plutajuća antisrpska atmosfera

Predsjedništvo SDSS-a je na presici izvijestilo novinare da Pupovac ima njegovu punu potporu, a Glavni odbor stranke će odlučiti o tomu hoće li stranka nakon svega ostati u HDZ-ovoj koaliciji kao dio vladine/saborske većine, a predsjednik Srpskog narodnog vijeća, čelne organizacije srpske manjine u RH, te SDSS-ovog kluba saborskih zastupnika Boris Milošević izvijestio je o novom napadu na hrvatske Srbe. Neki dan su u Biljanima Donjim kamenovane kuće srpskih povratnika, koje se vrijeđalo na nacionalnoj osnovi. Incident je prijavljen policiji i vodi se istraga, a ljudi su u strahu, jer ne osjećaju da ih država štiti. Smije li Milorad Pupovac prosvjedovati protiv nasilja i tražiti da ga država primjerno prevenira ili sankcionira, a da ga se ne optužuje kao „Vučićevog agenta“ i „državnog neprijatelja No. 1 hrvatskih nacionalnih interesa“? Kolumnist Jutarnjeg lista Vlado Vurušić raščlanjuje Pupovčevu političku sudbinu kao „čovjeka kojeg Hrvati vole mrziti“, kojega su „srpski nacionalisti zvali Tuđmanovim Srbinom, napadaju ga hrvatski nacionalisti, a ne štedi ga ni ljevica“. Tvrdi da je taj čelnik SDSS-a „postao ovog nesnosnog kolovoza antizvijezda natmurenog hrvatskog političkog neba“ na kojeg je „u Hrvatskoj otvoren lov, pa i prava hajka na najdugovječnijeg lidera ‘naših’ Srba ili onoga što je od njih ostalo nakon turbulentnih ’90-ih, koje se pokušavaju održavati na ovdašnjim prostorima i danas, gotovo 25-30 godina od rata i raspada Jugoslavije“.

Najdugovječniji saborski zastupnik, predstavnik talijanske manjine Furio Radin ističe da je „od kraja ’90-ih u Hrvatskoj, nekad jača, nekad slabija, ali permanentna, plutajuća antisrpska atmosfera. Sve ove godine nije se htjelo ili moglo otvoriti raspravu o Srbima u Hrvatskoj i svemu što je bilo prije, a pogotovo za vrijeme i nakon Domovinskog rata. U tomu i jest jedan od korijena ovakvog odnosa prema Pupovcu“. Drugi je razlog taj da je on tzv. ljevičar, koji iritantno diže tlak tzv. desničarima narativom o hrvatskom antinacifašizmu, povijesnoj ulozi partizana i Tita, ustaškom genocidu nad Srbima, posjetima ustaškim stratištima u Jasenovcu i Jadovnu na Velebitu, hrvatskim zločinima nad Srbima u Domovinskom ratu, o tomu kako je teško biti Srbin i u današnjoj Hrvatskoj, etc. Udaraju mu kontru nazivajući ga „profesionalnim Srbinom“ i „etnobiznismenom“, što je izraz hrvatskog jala, jer „on jest na/pri vlasti“, a „mi nismo“. Radin je upozorio Vurušića i na socijalne razloge Pupovčeva anatemiziranja: „Frustrirani sve težom socijalnom situacijom, odlaskom sve većeg broja ljudi iz zemlje, opterećenjima korupcijom, nepotizmom i uhljebništvom što sve više isplivava na površinu, ljudi u toj svojoj nemoći traže krivca i neprijatelja, a Pupovac je za to idealna meta zbog svega rečenog.

Tim više, jer on nije u prilici da može ravnopravno uzvratiti na harangu i optužbe, a ktomu se odbijaju svi njegovi navodi. Ne želi se sagledati što zapravo govori ni kontekst u kojem je to izgovoreno, ali ni priznati vlastite pogreške i propuste počinjene prema srpskoj zajednici. No, srpska se zajednica nije do kraja odredila o svom grijehu prema Hrvatima“. Slijeva ga pak optužuju za kolaboraciju s HDZ-om, koji je najkrivlji za atmosferu „o kojoj Pupovac govori o RH kao jednom od čimbenika nestabilnosti na Balkanu“. I taj se srpski lider itekako u pravu kad tvrdi: „Umjesto da branimo vrijednosti antinacifašizma, mi se povlačimo i prepuštamo onima koji žele revitalizirati poražene snage u Drugom svjetskom ratu“. Robert Bajruši, također kolumnist Jutarnjeg lista, piše o toj temi – u jeku pak napada Hrvatske biskupske konferencije na Milorada Pupovca, jedne od (uz domovinskoveteransku, sic transit) vladarica Hrvatskom – kako je požeški mons. Antun Škvorčević „jedini biskup koji je javno upozorio na porast međuetničkog nasilja u Hrvatskoj“. Vrijedan i ugledan katolički prelat mons. Antun Škvorčević, poznat po rijetko nadahnutoj homiliji na mjestu bivšeg ustaškog konc-logora u Jasenovcu, najstrašnijeg stratišta u jugoistočnoj Europi za Drugog svjetskog rata koje visoki katolički kler u RH redovito „zaboravlja“ za razliku od tzv. komemoracija ustaškoj paravojsci na Bleiburgu, bijela je vrana među kolegama „pastirima“:

„Osuđujem nasilje što su ga ovih dana u Kninu, Đevskama, Viškovu i nekim drugim mjestima naše hrvatske domovine izvršile određene osobe nad ljudima srpske nacionalnosti te žrtvama izražavam svoje suosjećanje. Nedopustivo je hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju i nasilje. Ono je sustav vrijednosti u koji su ugrađena i evanđeosla načela te kad netko mrzi pripadnike drugog naroda i vrši nad njim nasilje, povrjeđuje i kršćansku baštinu, djeluje protiv Božjeg nauma o čovjeku“. Na tim velikim, ljudskim riječima je mnos. Škvorčeviću zahvalio episkop slavonsko-pakrački Jovan Ćulibrk, uz napomenu: „Potpisujem svaku riječ“. Dvojica kršćanskih „pastira“, katolički i srpskopravoslavni, koje od Pakraca do Požege razdvaja tek 50 slavonskih kilometara, primjer su ekumenizma, nekih zajedničkih akcija i vrlo bliske suradnje godinama- Episkop Jovan Ćulibrk će, navodi Bajruši, o tomu posvjedočiti u intervjuu Jutarnjem listu 2016. godine: „Sa svojim najbližim susjedom, biskupom požeškim Antunom Škvorčevićem, uživam baš takav susjedski i hrišćanski odnos, koji ne podrazumijeva nikakvo hinjeno jedinstvo, nego ljudsko i hrišćansko međusobno poštovanje“.

Jovan Ćulibrk i Antun Škvorčević
Foto: Pozeska-biskupija.com

Malo je takvih „ljudi nazbilj“ (dum Marin), koji će se javno suprotstaviti „ljudima nahvao“ i osvjetlati obraz svomu rodu i narodu i trebali bi biti uzor, ohrabrenje onima što tvrde da su preuzeli odgovornost, a često se ponašaju ne samo neodgovorno nego i kao dvorske lude. Političko ludilo pak što je zgadilo politiku/političare biračkomu tijelu, koje svemu unatoč glasa za najlošije među lošima, davno je već palo na ispitu međuetničke snošljivosti i sad je samo pitanje – s kime i kako dalje. Zemlja radikala i s tako maloumnim podmetnjima sukoba, podjela i ekstremizma nema baš izglednu budućnost, ma što govorili trenutni vođe.

Dijalog, ne linč

Umjesto da smiruje hrvatsko-srpske napetosti, promptno reagira na ekscese i izljeve protusrpske mržnje, zatrpava međunacionalne jazove i vjerodostojno potiče snošljivost, suživot i suradnju ljudi te razlike među njima uvažava kao bogatstvo – što joj je prva ustavna i zakonska obveza u inače reduciranom opisu poslova – Kolinda Grabar-Kitarović se predaje nedopuštenim bitkama. Koje, je li, ni iz ljudskih niti iz politički prihvatljivih razloga jednostavno nemaju smisla. Protivne su boljem kućnom odgoju, što je predsjednica, rekosmo, neki dan demonstrirala urbi et orbi šakom o stol u naručenom intervjuu apologetskoj Hrvatskoj televiziji, gdje je, sic transit, čak utuživo nazvala Pupovca bezobraznim, neodgovornim i lažljivcem samo zato što se usudio u razgovoru za jedan medij u BiH iznijeti svoje stajalište. A to je taknulo u nacionalistički živac – istina boli? – ne samo nju nego i dobar dio političke i ine javnosti. Komu smeta istina o tomu da se, i zašto se – državnim nečinjenjem po Ustavu i Ustavnom zakonu o manjinama – među Srbima u RH širi strah od eskalacije proustaštva, koje prerasta u fizičko nasilje (Uzdolje, Đevrske, Viškovo, Valbandon, Bilice Donje, etc.) na koje vlast loše reagira?

Umjesto protuargumenata i dijaloga, na Milorada Pupovca se strovalila neviđena lavina političkih, medijskih i inih uvreda, prijetnji životu, zahtjeva za kaznenim progonom i svakovrsnih diskvalifikacija, čemu se ne vidi kraj, jer predizborne kampanje, kažu – svašta trpe. Pa i razbijanje glava bejzbol palicama i vandalizam na inventaru, barbarizam tzv. nogometnih navijača, etc. Ne bi išlo! Mislimo, u uljuđenoj državi koja bi da predsjeda Europskom unijom. Saberimo se, ljudi, dok je za vremena, poslije će biti (pre)kasno. Vremena su teška, a bit će i teža. Ne samo u Bijednoj Našoj koju nadolazeća globalna recesija za godinu i pol do dvije može uništiti. I bez onoga što londonskoga gradonačelnika Sadiqa Khana – razdorna retorika europskih čelnika i širenje mržnje među manjinama – asocira na opasno stanje Starog kontinenta nalik onom uoči Drugog svjetskog rata. A hrvatske budale se zavađaju ustašama i partizanima te batinaju svoje građane srpske nacionalnosti. Nazdravlje.

Marijan Vogrinec
Autor 5.9.2019. u 08:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija