Nacionalizam na jugoslovenskim prostorima – kobna materijalizacija bolesnog stanja duha zadojenog krkanlukom

Edin Husković
Autor/ica 19.5.2017. u 11:32

Izdvajamo

  • Iako sam usamljen kao Robinzon Kruso sa svojim istrajavanjem na jugoslovenskoj orjentaciji, imam silnu potrebu da nakon svega svim velikim srbendama, rvatinama, bošnjama i đetićima nedvosmisleno poručim: ODJEBITE U SKOKOVIMA!!!

Povezani članci

Nacionalizam na jugoslovenskim prostorima – kobna materijalizacija bolesnog stanja duha zadojenog krkanlukom

foto: abartarhiv

Poigravanje s nama i naše robovsko pristajanje da budemo suprotstavljenje frakcije koje se, u ratu ili miru, međusobno zatiru zarad ruskih, britanskih, američkih, francuskih, kineskih ili ko zna čijih ciljeva, najviše govori o našoj nezrelosti i nespremnosti da zauzmeno mjesto na globalnoj političkoj karti koje bi nam po svemu moglo i trebalo pripasti. Međutim, krkanluk i obijest nas sprječavaju u tome.

Ljudi se vole dijeliti. Naravno, u smislu funkcionisanja ljudskog društva, taj djelidbeni proces je neophodan. Podjele, po prirodi stvari, su savršeni način preraspodjele različitih aktivnosti prema različitim individuama na osnovu koje onda dolazi do formiranja društvene mašine koja manje ili više uspješno funkcioniše. U tom smislu lako je zamisliti i pozdraviti podjelu ljudi po različitim vrstama poslova kojima se bave. Da bi jedna društvena struktura funkcionisala u vremenu i prostoru, njoj je neophodna smisaona radna podjela ali i što jednostavniji i brži proces unutarnje komunikacije. Tada se jezik nameće kao ključan faktor koji razlikuje jednu društvenu zajednicu od druge. Jezik je prva barijera koja usporava i koči opštu ljudsku integraciju, ali nameće se i kao prvi uslov nacionalne kompaktnosti (Švicarci i Kanađani su iznimka od pravila). Mojoj malenkosti, kao pripadniku jugoslovenskoj jezičkoj zajednici (nazivali je vi kako hoćeta), navest ću kao primjer, relativno lako se integrirati u društvene procese koji se odvijaju unutar geografskog područja gdje je zastupljen isti jezik kojeg danas nazivaju četvorima različitim imenima: Srpski, Hrvatski, Bosanski i Crnogorski jezik. Čim pređem u Mađarsku ili Austriju, sposobnost moga involviranja u društvo se drastično smanjuje jer ne poznajem mađarski ili njemački jezik. Prosto rečeno, osjećam se kao stranac. Dakle, za razliku od toga kako se osjećam u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu ili Podgorici, kada boravim u Budimpešti ili Beču, osjećam se potpuno strano i otuđeno.

Smisao čovjekovog postojanja trebao bi se vrtiti u okvirima koji određuju kvalitet interakcijskog procesa kojeg on vodi sa živim i neživim, vidljivim i nevidljivim svijetom oko sebe. Baza na kojoj bi trebalo biti zasnovano umijeće življenja u opštem smislu mora biti bliska najprije što kvaltetnijem razvoju kod međuljudskih odnosa. Tek kad se izgrade kvalitetni međuljudski odnosi, tada se može i treba raditi na poboljšanju međudjelovanja ljudi i prirode uopšte. Kada su međuljudski odnosi zasnovani na pravdi, etici i zdravom moralu, istovremeno se suživot čovjeka i prirode koja ga okružuje nameće kao imperativ od kojeg zavisi opstanak čak i jednog tako velikog društvenog organizma kao što je čovječanstvo koje obitava na planeti Zemlji. No, da bi se došlo do učešća u rješavanju globalnih problema, treba krenuti od početka i pokušati detektovati i odstraniti hrđu koja truje elementarne ljudske odnose unutar iste jezičke zajednice kao što je jugoslovenska.

Najrapidniji primjer zloupotrebe podjela među ljudima u svijetu nalazimo upravo na našim prostorima.

Mišljenja sam da ne postoji gluplja i ujedno opasnija podjela na svijetu od one koja vlada prvenstveno u odnosima između dvije nasnažnije jugoslovenske zajednice: hrvatske i srpske, koja onda za sobom povlači i trovanje odnosa kojima se priključuju bošnjačka i crnogorska zajednica.

Smatramo da sve što je neprirodno ujedno je i nepotrebno. Savršen ogled za neprirodno stanje državnih zajednica je stanje duha i njegove materijalizacije unutar zatrovanih grupacija koje sebe pogrešno nazivaju: Srbima, Hrvatima, Bošnjacima ili Crnogorcima bez obzira u kojoj od nelogičnih državnih tvorevina oni danas žive. I sigurno je kako će daljnje insistiranje na neprirodnim podjelama hranjenim kobnim nacionalizmom (koji se lako pretvara u nacizam) ove zavađene skupine još dublje voditi u ponor duhovne i materijalne bijede. Ne, ne radi se o tome da smo protiv postojanja Srba, Hrvata, Bošnjaka (Bosanaca) ili Crnogoraca, to treba biti posebno naglašeno, ali ne da se postojeća podjela zasniva na različitosti naroda. Ne! Termini Hrvat, Bošnjak (Bosanac), Srbin ili Crnogorac u smislu različitosti mogu imati samo jedinu moguću i prirodnu konotaciju kada je ona geografska, nikako nacionalna. I što smo više udaljeni od samo geografske (koja je bezbolna) a istovremeno bliži nacionalnoj distanciranosti (koja je autodestruktivna), to smo udaljeniji i od onoga što jesmo i što jedino možemo biti na polju novih globalnih političko-ekonomskih preslagivanja: Jugoslovenska nacija.

Naravno, oponenti ovoj tvrdnji danas su nažalost mnogobrojni, ali njihova masivnost i bučnost nisu garant  našoj boljoj budućnosti. Naprotiv, budućnost sa velikim nacionalistima koji su preuzeli sve punktove zakonodavne i izvršne vlasti, od samog početka je jasno, ne nudi viziju, prosperitet, razvoj i blagostanje na našim prostorima. Ono što oni nude, jer po prirodi stvari drugačije ne može ni biti, jesu daljnje neprirodne podjele, pozivanja na segregaciju, destrukciju, blokade i konačno ratne opcije kao jedini mogući ishod jedne bezglave i besmislene politike čije su nam rezultante itekako poznate. A to će nas sve zajedno otpuhati na smetljište istorije.

Pretpostavljam da će ovakve tvrdnje naići na negodovanje kod većine ljudi koji se na našim prostorima nacionalno i vjerski grupišu ali ja bih volio upravo njima postaviti sljedeća pitanja, a uzimajući u obzir kako se podrazumijeva da svako grupisanje ili omasovljavanje ljudi pod određenim ideologijama treba da vodi prosperitetu i razvoju određene zajednice.

  1. Šta konkretno znači biti Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Crnogorac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  2. Šta konkretno znači biti musliman, katolik ili pravoslavac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  3. Šta konkretno znači biti Bošnjak – musliman, Hrvat – katolik ili Srbin pravoslavac odnosno Crnogorac pravoslavac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  4. Zašto se smatra, a praksa je mnogo puta pokazala da to nije tako, kako pomenute podjele mogu da donesu određeno materijalno ili duhovno dobro podijeljenim stranama?
  5. Zašto niko iz kulturnog, političkog ili religijskog miljea ne postavlja ovakva pitanja jer su ona od suštinskog značaja za tehnički opstanak na područjima na kojima žive pomenuti Južni Slaveni/Iliri?

Već sam naglasio da svako grupisanje ili omasovljenje pod određenim ideologijama treba da vodi prosperitetu i razvoju određene zajednice, u protivnom svako ideologiziranje gubi na smislu. Shodno tome, ja ne vidim da su pomenute podjele nečeg dobrog donijele grupama koje se vjerski i nacionalno busaju u prsa. Naprotiv, sudbina Južnih Slavena u posljednjih tridesetak godina prepuna je boli i stradanja i međusobnog poništavanja koji su tako često surovi i zvjerski. Može se reći kako su nacionalna i vjerska sukobljavanja dovela do propadanja kulturnih i duhovnih vrijednosti, kako se uz nacionalizam i vjersku isključivost neminovno vežu političko-vjerski šund i malograđanstvo, kako se promicanje lažnih vrijednosti često vrši neukusno, krkanski te potpuno lišeno stila. Tako su političke stranke koje nama vladaju zadnjih tridesetak godina postale sajmište nepotizma, organiziranog ratnog zločina, neukusa, bezdušne sile, nestručnosti, kriminalnih i nezakonskih radnji. Vjerske institucije su involvirane u sve nečasne radnje, naročito kada blagosilju genocidne, urbicidne i ekonomske zločine nad bratskim stanovništvom i vlastitim gradovima i regijama. Nacionalna i vjerska podijeljenost Južnih Slavena je izlišna, nepotrebna, zloslutna, destruktivna i opasna po fizički opstanak istih u rasparčkanoj i uništenoj zemlji gdje živimo. Danas vidimo kako etnički očišćene sredine ničeg dobrog nisu donijele ljudima koji navodno žive „svoji na svome“, što se može vidjeti kroz primjer moralnog i ekonomskog nazadovanja bez ikakvih naznaka da će društveni procesi krenuti ka boljem.

Zašto je tome tako?

  1. Nacionalizam koji jede vlastitu zajednicu kao prvi uslov prihvatanja ljudske individue postavlja jedino i isključivo pripadnost određenoj kvazinacionalnoj grupaciji iako ta pripadnost ne mora sa sobom nositi nikakve ljudske kvalitete.
  2. Nacionalizam koji jede vlastitu zajednicu ne priznaje nikakve ljudske kvalitete ako one nisu podređene u datom trenutku podobnoj nacionalnoj kvalifikaciji.
  3. Nacionalizan bez obzira na ljudske kvalitete i nedostatke preferira samo nacionalno-vjersku pripadnost kao jedini važeći reper kod mobilizacije vlastitih redova.
  4. Kako je po logici linije manjeg otpora lakše biti negativan ali podoban pri angažovanim društvenim strukturama, prirodno je očekivati da će sve negativne društvene pojave zavladati nad etikom i vrlinama, što u konačnici rezultira potpunom destruktivnošću kojoj smo danas svjedoci.

Zašto se onda insistira na reintegraciji umjesto na integraciji Južnih Slavena kad je očito kako je reintegracija suštinski nastrojena protiv istih? Zašto se na integracije gleda kao na bauk kada se zna da su sve uspješne svjetske nacije, poput Njemačke, Kineske ili Američke, prošle upravo taj proces? Zašto zatvaramo oči pred činjenicom da smo najsvjetlije istorijske domete kao narodi stvorili upravo pod jednom zastavom?

Na ova pitanja teško je pronaći logične odgovore, možda baš zato što umjesto insistiranja na racionalnosti, praktičnosti i svrsihodnosti neophodnog integrisanja kao jedne i konačne jugoslovenske nacije, robujemo kvazinacionalnim mitovima zasnovanim na neartikulisanom, krkanskom junaštvu, potrebi za međusobnom istrebljenju i poništavanju, istorijskim lažima i lažnim kvalifikacijama. Također, mišljenja sam kako socijalističko-komunistički oblik jugoslovenskog organizovanja također nije bio najbolje i najsretnije rješenje, ali je neosporno kako je upravo prošli sistem bio stvorio preduslove za demokratskiji i slobodniji iskorak naprijed u stvaranju modernog jugoslovenskog državnog organizma, koji bi kao nepotrebne dijelove tijela jednom i zauvijek odbacio kvazinacionalne podjele i štetnu religijsku zastupljenost u političkim tokovima, samim tim postajući značajan faktor u kreiranju globalnih političko-ekonomskih tokova, umjesto da smo instrument u šakama stranih sila koje sada manipulišu nama isključivo u cilju ispunjenja vlastitih interesnih ciljeva u ovom dijelu Evrope. Takvo poigravanje s nama i naše robovsko pristajanje da budemo suprotstavljenje frakcije koje se, u ratu ili miru, međusobno zatiru zarad ruskih, britanskih, američkih, francuskih, kineskih ili ko zna čijih ciljeva, najviše govori o našoj nezrelosti i nespremnosti da zauzmeno mjesto na globalnoj političkoj karti koje bi nam po svemu moglo i trebalo pripasti. Međutim, krkanluk i obijest nas sprječavaju u tome.

Iako sam usamljen kao Robinzon Kruso sa svojim istrajavanjem na jugoslovenskoj orjentaciji, imam silnu potrebu da nakon svega svim velikim srbendama, rvatinama, bošnjama i đetićima nedvosmisleno poručim:

ODJEBITE U SKOKOVIMA!!!

Edin Husković
Autor/ica 19.5.2017. u 11:32