Nacrt Zakona RS o medijima: Nedostaci i prednosti

tačno.net
Autor 23.10.2013. u 13:51

Nacrt Zakona RS o medijima: Nedostaci i prednosti

Pravni savjetnik Internewsa za medijska pitanja, istaknuti novinar, urednik i pravnik, pažljivo je proučio i analizirao Nacrt zakona o medijima u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Objavljujemo rezultate njegove ekspertize, nadajući se da će ovo mišljenje naći zasluženo mjesto u javnoj raspravi.

Mehmed Halilović

Predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske i kolumnista dnevnog lista „Nezavisne novine“ objavio je 30. jula ove godine u „Nezavisnim novinama“ da je to udruženje „sredinom jula“ medijima u entitetu RS uputilo Nacrt zakona o medijima „kako bi novinari i javnost imali dovoljno vremena da se upoznaju s njegovim sadržajem“. On je najavio da su u septembru predviđene javne rasprave u Banjaluci, Bijeljini, u Istočnom Sarajevu i u Trebinju. „Tek nakon toga, kada novinarska zajednica Republike Srpske iskristališe ovaj nacrt, on će biti upućen u Narodnu skupštinu, preko kluba odbornika, u proceduru usvajanja.“

Za potrebe ove analize nije bilo dostupno pisano obavještenje Udruženja koje je upućeno medijima zajedno s tekstom Nacrta zakona. Motive i osnovna obrazloženja te inicijative ipak moguće je u potpunosti upoznati u navedenom tekstu/kolumni koja je objavljena u „Nezavisnim novinama“.

U RS od 1997. godine postoji Zakon o javnom informisanju koji je usvojen početkom devedesetih godina i u prečišćenom tekstu objavljen 1997. Godine. Taj zakon predstavlja, kako i predsjednik Udruženja navodi, kopiju istovjetnog zakona bivše Jugoslavije koji „nakon toga niko nije ni pokušavao osavremeniti, prilagoditi novim okolnostima”.

Novi mediji i zakonska regulativa

Promjene na medijskoj sceni i pojava novih medija na internetu, koji su “potpuno zakonski nedefinisani“, prvi je i osnovni motiv, kako navodi predsjednik tog udruženja novinara u RS, za izradu nacrta zakona o medijima. U istom tekstu u „Nezavisnim novinama“ on ističe da „danas na medijskoj sceni imate svega i svačega“ ali „najmanje ima odgovornosti, stradali su profesionalizam i poštivanje kodeksa od onih koji uređuju i plasiraju informacije preko tih medija“.

Predsjednik Udruženja u ovom tekstu navodi i sljedeće razloge koje vrijedi citirati:
„Haotično stanje gdje svako, od običnih građana do javnih ličnosti, može postati žrtva klevete, laži i podvale pojedinaca koji, frustrirani svojim statusom u društvu, ličnim izgledom, promašenim životnim ciljevima ili ko zna čime još, odluče uložiti od 50 do 100 KM da bi registrovali domen na internetu. I ništa više.“
„Igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja može da počne i traje, širi se svakim danom na sve slojeve društva, opasno i zarazno bez ikakvih ograničenja. Nema poštovanja nikakvih kodeksa, konvencija… I jedan dio klasičnih medija podlegao je toj vrsti izvještavanja.“

Predsjednik Udruženja novinara ističe da „veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulisati“ i potom  zaključuje da je „njihova inertnost natjerala Udruženje novinara da stvari pokrene sa mrtve tačke i napravi nacrt zakona o medijima“.

„Novi mediji zakonski nedefinisani“

Nacrt zakona je, kako navodi predsjednik Udruženja, veoma sličan onima koji su već usvojeni u zemljama regije, u Srbiji i u Hrvatskoj i usklađen je sa Evropskom konvencijom i standardima. Nacrt zakona, tvrdi se, „od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno a to je da budu upisani u Registar javnih medija da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao na primjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave“.

Razlozi za inicijativu su, dakle, brojni („haotično stanje na medijskoj sceni“, odsustvo profesionalizma i poštovanja kodeksa naročito u online medijima, „igra govora mržnje, kleveta i političkih podmetanja“), ali čini se da je iznad svega činjenica da su novi mediji „potpuno zakonski nedefinisani“ i potreba da ti mediji budu upisani u Registar javnih medija da bi „na osnovu toga mogli ostvarivati prava“.
Prema sadržaju Nacrta zakona prije bi se reklo da je u tome vodeći motiv uspostavljanje odgovornosti „novih medija“ (i klasičnih medija, takođe), što ne krije ni predsjednik Udruženja, a ne proklamovani cilj da bi „mogli ostvarivati prava“.
Nacrt zakona RS o medijima ima 56 članova. Najvećim dijelom on sadrži slične ili potpuno istovjetne odredbe, nerijetko čak i lingvistički, kao i hrvatski Zakon o medijima.
Zakon o medijima u Srbiji, prema pretragama na internetu, još nije usvojen i upućen je tek ovog ljeta Skupštini Srbije u formi prijedloga. Taj je prijedlog i danas predmet brojnih političkih i stručnih kritika. Autori Nacrta zakona o medijima u RS preuzeli su međutim neke odredbe iz Zakona o informisanju Srbije koji je i danas na snazi.

Prema ranije objavljenim informacijama, ovaj nacrt zakona RS o medijima uradili su zajednički predstavnici Udruženja novinara RS i angažirani pravnici/advokati u RS.

Glavne karakteristike Nacrta zakona

– Nacrt zakona RS o medijima u velikoj mjeri podriva postojeći zakonski medijski okvir u Bosni i Hercegovini, isključuje bilo kakvu regulatornu i samoregulatornu nadležnost državnih organa Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti i medijsku odgovornost, na kojoj toliko insistira, svodi samo na nivo entiteta i na nivo državnih organa tog nivoa vlasti. – U Nacrtu zakona nigdje se ne pominju ni Regulatorna agencija BiH, kao ni Vijeće za štampu BiH, niti je ponuđena zamjena za njih. Koncept regulacije u medijskoj oblasti ovaj nacrt zakona zapravo svodi isključivo na odnos medija (novinara, urednika i izdavača) i državnih organa  – sudova i drugih organa (oni koji vode Registar evidencije javnih medija, iako nije definisano koji su to organi). – U Nacrtu je propisana nadležnost sudova i čak tok sudskih krivičnih i parničnih postupaka u slučajevima tužbi u vezi s medijima, što je neuobičajeno za ovu vrstu zakona. Neuobičajeno je pogotovo zato što odgovarajući zakoni (zakoni o krivičnom i parničnom postupku i drugi zakoni) tu oblast definiraju na odgovarajući način. Istina je da su neke odredbe u Nacrtu RS zakona o medijima preuzete iz zakona u Hrvatskoj i u Srbiji, ali je i činjenica da te države nemaju neke medijske zakone koje ima Bosna i Hercegovina, pa i RS kao njen entitet, kao što je Zakon o zaštiti od klevete, odnosno da nisu na isti način regulirale slobodan pristup informacijama. – Nacrt zakona je u suprotnosti s nekim drugim zakonima (Zakon o slobodi pristupa informacijama, Zakon o zaštiti od klevete), odnosno uspostavlja neke nove uvjete, uz neke kriterije i standarde koji su opšteprihvatljivi i koji su ponovljeni i u ovom Nacrtu. S jedne strane, Nacrt ograničava neka prava koja su uspostavili zakoni o slobodi pristupa informacija i, s druge, u suštini ostavlja mogućnost dvostruke odgovornost novinara, urednika i izdavača u slučajevima tužbi za naknadu nematerijalne štete (po ovom zakonu i po Zakonu o zaštiti od klevete). Istina Nacrt zakona to ne navodi, šta više Nacrt niti ne spominje Zakon RS o zaštiti od klevete, ali dvostruka odgovornost je sasvim realna opcija u slučaju postojanja oba ova zakona.- Autori Nacrta ovog zakona očigledno su pokušali da reguliraju gotovo svaki aspekt medijske i novinarske djelatnosti i da pruže odgovore na većinu stvarnih izazova u ovoj oblasti. U tom cilju ponuđeno je niz dobrih rješenja (registracija medija, transparentnost vlasništva i poslovanja u medijima, odnosi izdavača, urednika i novinara itd.). Ipak i neka od tih rješenja su nekonzistentna i premda su preuzeta djelimično ili u cjelini iz zakona susjednih država ne mogu se u potpunosti primijeniti u uvjetima entitetske podjele i nadležnosti u BiH.

Konkretni primjeri (ZoSPI)

Nacrt zakona o medijima, kao što je već rečeno, u velikoj mjeri preuzima neke opšte standarde zakona o slobodi pristupa informacijama, pa i Zakona RS, ali ne proširuje obim prava novinarima i medijima, kao što bi se moglo očekivati. Naprotiv, Nacrt reducira pristup nekim informacijama uz pozivanje na kvalifikacije koje nemaju zakonsku osnovu, odnosno uvodi nove rokove i obaveze medijima.

Primjer:

• Član 9, tačka (5) Nacrta:
Osoba iz stava 3. ovog člana može uskratiti davanje informacije kada:
–   su tražene informacije radi zaštite javnog interesa na propisan način određene kao državna ili vojna tajna (opaska: sve podvučeno u daljem tekstu uradio autor analize),
–  bi objavljivanje predstavljalo povredu tajnosti ličnih podataka u skladu sa zakonom, osim ako se njihovom objavom može spriječiti izvršenje težeg krivičnog djela ili spriječiti neposredna opasnost za život ljudi i njihovu imovinu.
(6) U slučaju iz stava 5. ovog člana odgovorna osoba mora pisano obrazložiti razloge uskraćivanja informacije u roku od tri radna dana od dana zaprimanja pisanog zahtjeva.
(7) U slučaju uskraćivanja javne informacije novinar ima pravo podnijeti tužbu zbog nezakonite radnje nadležnom sudu. O tužbi nadležni sud odlučuje u hitnom postupku po posebnom zakonu, tokom koga će preispitati razloge za uskraćivanje javne informacije.
Ako sud utvrdi da ne postoji razlog za uskraćivanje informacije propisan ovim zakonom, ukinuće odluku o uskraćivanju informacije i narediti davanje tražene informacije.
Pozivanje na zaštitu „državne i vojne tajne“ u ovom članu nema osnova u Zakonu o zaštiti tajnih podataka BiH, jedinom važećem zakonu u toj oblasti u zemlji. Taj zakon naime ustanovljava drugačiju kategorizaciju tajnosti (vrlo tajno, tajno, povjerljivo i interno) i ne koristi pojmove „državne i vojne tajne“. Na ovaj način Nacrt uvodi neke druge standarde i omogućava javnoj vlasti da uskrati neke informacije pozivajući se na njegove odredbe i onda kada to nije opravdano i nije u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka.
S druge strane, uvođenje roka od tri dana i obavezivanje medija da se vlastima obraćaju pismenim zahtjevom („odgovorna osoba mora pisano obrazložiti razloge uskraćivanja informacije u roku od tri radna dana od dana zaprimanja pisanog zahtjeva“) dodatno otežava funkcioniranje medija.
Iako se čine kao povoljnije rješenje od generalnog roka u svim ZoSPI u BiH („u najkraćem mogućem roku a najviše za 15 dana“), pismeni zahtjev i „rok od tri radna dana“ u ovom nacrtu zakona o medijima novinarima nameće obavezu pisanog komuniciranja s javnim vlastima i čekanje u „roku od tri radna dana“, što je suprotno osnovnom cilju javnog informisanja i udovoljavanju potrebama javnosti. Ipak, Nacrt nudi dobro rješenje koje omogućava neposredne tužbe sudu i hitnost sudskog postupka „po posebnom zakonu“ koji, istina, nije definisan.

Istovjetne formulacije ovima u Nacrtu nalaze se istina u članku 6 (tačke 4,5,6 i 7) Zakona Republike Hrvatske o medijima. Ali one imaju uporište u odgovarajućem Zakonu RH o zaštiti tajnosti podataka i u odgovarajućem Zakonu RH o pravu pristupa informacijama (“Narodne novine”, broj 172/03).

Zaštita od klevete

Ukoliko bi Nacrt zakona RS o medijima bio usvojen u ovoj formi, on bi uspostavio dvostruku odgovornost urednika i novinara u specifičnim slučajevima klevete i uvrede. S jedne strane, mediji su odgovorni za eventualno nanošenje štete svakom privatnom i pravnom licu na osnovu Zakona o zaštiti od klevete RS-a, ali, s druge strane, i na osnovu Zakona RS o medijima.

Iako je Zakon o zaštiti od klevete sam po sebi lex specialis (član 13. Zakona RS), Nacrt zakona o medijima daje tu karakteristiku i ovom novom zakonu, iako je istina ne precizira kao lex specialis, pogotovo što u nekim odredbama potpuno isključuje Zakon o zaštiti od klevete (članovi Nacrta 23. tačka 3. i 24. tačka 1.).
Čak četiri člana Nacrta zakona o medijima posvećena su načelnim odredbama o zaštiti privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti (članovi 11, 23, 24. i 25.). U najvećem dijelu one su zasnovane na istovjetnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, odnosno neke i na standardima koje je u svojim presudama uspostavio Evropski sud za zaštitu ljudskih prava.
Slične odredbe donose i Zakon Republike Hrvatske o medijima i Zakon Republike Srbije o javnom informisanju, ali kao što je već navedeno ove države nemaju zakone o zaštiti od klevete (kao BiH) i nsu, dakle, uspostavile dvostruku odgovornost.

Primjeri: 

Član 11. Nacrta zakona:

„Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti… 
Član 23. Nacrta:
(1) Izdavač koji informacijom objavljenom u mediju prouzrokuje drugome štetu dužan ju je nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim zakonom.
(2) Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
(3) Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. 
(4) Izdavač ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:
–  vjerodostojan izvještaj s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti, te tijela jedinica lokalne samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti ili tijela jedinica lokalne samouprave, a njen smisao nije promijenjen uredničkom obradom,
–  objavljena unutar autorizovanog intervjua,
–  utemeljena na tačnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su tačne i preduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove tačnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj namjeri,
– fotografija oštećenika snimljena na javnom mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, tačna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj namjeri zaključio da se oštećenik slaže s njenim objavljivanjem,
–  proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija data u dobroj namjeri.
(5) Stavka 4. ovog člana ne odnosi se na lične podatke čija je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije prikupljene na nezakonit način.
(6) Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužilac, dok postojanje pretpostavki za oslobađenje od odgovornosti za štetu iz stava 4. ovog člana dokazuje tuženi.
(7) Ako je informacija autorizovana, a pojedini dijelovi sadrže očigledne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost izdavača i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj namjeri.
Član 24.
(1) Nematerijalna šteta u pravilu se nadoknađuje objavljivanjem ispravljene informacije i izvinjenjem izdavača, te isplatom naknade u skladu s opštim propisima obligacionog prava.
(2) Pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete u skladu s opštim propisima obligacionog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od izdavača objavljivanje ispravke sporne informacije, odnosno izvinjenje izdavača kada ispravka nije moguća.
Član 25.

(1) Tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzrokovana.

Entitet kao država

Jedna od bitnih odlika Nacrta odnosi se na davanje državnih atributa entitetu. To je vidljivo već po vrlo uočljivom i dosljednom izostavljanju bilo imena, bilo drugačijeg pominjanja države BiH, ali i u nekim konkretnim odredbama isticanja RS u određenom kontekstu. Na ovaj način ovom se zakonu daju specifične političke konotacije koje nemaju ništa zajedničko sa slobodom štampe, ni sa ohrabrivanjem profesionalnog postupanja novinara i urednika.

Primjeri:

U samom uvodnom dijelu Nacrta (član 2.) navodi se da je „opšteinformativna štampa ona koja grupno objavljuje programske sadržaje namijenjene kontinuiranom informisanju javnosti o aktuelnom društvenom, posebno političkom, privrednom, socijalnom, kulturnom životu i drugim dešavanjima u Republici Srpskoj i svijetu.“

Još je uočljiviji primjer politiziranja u Nacrtu zakona u članu 21., tačka 1:
U slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti nezavisnosti i jedinstvenosti Republike Srpske, te velikih prirodnih nepogoda izdavač je obavezan na zahtjev nadležnog državnog tijela objaviti bez naknade objave, kao i službena saopštenja nadležnih državnih tijela.

Slična primjer daje i član 30. tačka 4:

Tužilaštvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa državne bezbjednosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja…

Istovjetna odredba kao u članu 21. tačka 1. Nacrta zakona RS sadržana je u članu 19. Zakona RH o medijima i ona je očigledno samo prepisana iz tog zakona bez obzira na bitne ustavno pravne razlike između države (Republike Hrvatske) i jednog od dva entiteta BiH (Republike Srpske).

Nedorečenost i nekonzistentnost

Kao što je u uvodnom dijelu već rečeno Nacrt zakona o medijima ima određenih manjkavosti i nedorečenosti i u onim dijelovima koji predstavljaju dobar pokušaj da se definiraju odnosi medija i javnosti. Primjer takve nekonzistentnosti predstavlja član 34. tačka 1. Nacrta:
Izdavači su dužni do 31. decembra svake kalendarske godine dostaviti podatke o firmi i sjedištu, odnosno imenu i prezimenu te prebivalištu svih pravnih i fizičkih osoba koje su neposredno ili posredno imaoci dionica ili udjela u toj pravnoj osobi s podatkom o postotku dionica ili udjela.
Sve je rečeno osim – kome dostavljaju takve informacije. Nekonzistentnost se ogleda i u odredbi člana 14. Nacrta u kojoj se govori o pravima i obavezama izdavača ali se ne precizira ko konkretno treba da vodi registar medija. Član 14. tačka 1. i tačka 5. glase:
(1) Javni mediji upisuje se u Registar javnih medija… 
(5) Registar medija vodi organizacija nadležna za vođenje registra privrednih subjekata.
Ove su formulacije istovjetne sa zakonima u Hrvatskoj i u Srbiji, s tim što se u zakonu RH precizira da registar vodi Hrvatska gospodarska komora.

U BiH registar svih privrednih subjekata vode sudovi i za svoje potrebe privredne komore. Registar elektronskih medija (radio i TV stanice) vodi Regulatorna agencija za komunikacije BiH (koja se u Nacrtu zakona RS za medije niti ne spominje!).

Mediacentar

tačno.net
Autor 23.10.2013. u 13:51