Nad slikom dječaka Aylana Kurdija: “DIŠITE, DIŠITE, VI TREBA DA ŽIVITE…”

tačno.net
Autor 9.9.2015. u 11:46

Nad slikom dječaka Aylana Kurdija: “DIŠITE, DIŠITE, VI TREBA DA ŽIVITE…”

“Oni su izgledali živi, kao da spavaju pomalo se smješeći…”

Adil Demirtas, lokalni barmen, koji je prvi našao dječake na Zlatnoj plaži turskog ljetovališta Bodrum.

Piše: Fuad Đidić

DSCN5239

Roditelji dobro poznaju taj položaj djeteta. Prispao, licem utonulim u jastuk i ručicama opuštenim niz tijelo sa malenim i nejednako savijenim prstićima.

I potreban je samo jedan dodir ruke pune ljubavi da se dijete probudi. Pobožni mir i radost roditelja pred savršenom nevinosti djeteta. Momenti kada roditelji osnažuju svoje pribježište od svakodnevne neizvjesnosti ili beznađa.

Ayaln Kurdi nije prispao. Njegovo maleno tijelo leži  na samoj ivici obale mora, tamo gdje se upravo susreću dva svijeta – onaj prema kojem su se  u mrkloj noći 2. septembra zaputili njegovi roditelji, i, onaj na kojem je ostalo njegovo tijelo. U tišini jutra samo se čuje tiha muzika talasa koji nježno dodiruju njegovu crnu kosu. Na njegovom anđeoskom licu ostao je smiješak.

Ova slika još snažno potresa svijet i dolazi do srca miliona. Možda bi ona mogla promijeniti kurs historije? Potpaliti mnogo više nego što možemo danas i predvijeti? Da li zbog te savršene nevinosti u kojoj je zapadna civilizacija možda, prepoznala nevinost dječaka Isusa koja je oblikovala toliko dugo njene nade i smisao, ili, zbog osjećaja krivice Zapada za apatiju i konformizam u suočavanju sa četiri godine neuslišenih poziva očajnika za pomoć i spasenje.

Mi znamo da je beživotno tijelo trogodišnjeg Aylana i njegova petogodišnjeg brata Galiba i njihove majke Rehane, potopljeno sa još osam stradalnika, kada se njihov krhki gumeni čamac turskog krijumčara, prevrnuo u sudaru sa velikim talasima, samo 500 metara od obale poznatog turskog ljetovališta Bodrum, na putu prema ostrvu Kos, poznatom po luksuznim odmaralištima zapadnih turista.

Na toj slici vidimo turskog policajca koji stoji u blizini. Kasnije ćemo doznati da je njegovo ime Mehmet Ciplek. Teško je prosuditi šta on radi u tom trenutku. Piše, moli se, telefonira…No, to nije i važno. Ono što je važno jeste taj njegov nemoćni pogled ispunjen strahom, nadom, iščekivanjem „Bože da je samo živ“.

 Ali, ovaj pogled nosi svu  racionalnu bespomoćnost i impotentnost svijeta da se nosi sa jednom od najvećih izbjegličkih kriza u modernoj povijesti čovječanstva. Nemoć pred svijetom uraslim u apatiju i vlastiti hedonizam.

Nad pogledom policajca Cipleka možemo samo zadrhtati. To je pogled koji ledi krv u našim žilama. Svijet koji se toliko dugo oglušuje na vapaje bespomoćnih i stradalih. Osjećao sam bol nemoguć da se opiše, kazao je Ciplek. Ova nemoć ne dolazi iz suočavanja sa hiljadama mrtve djece, raskomadanih tijela majki, bombardovanih škola, grčenja starijih u agoniji umiranja već, nemoć dolazi iz suočavanja samo sa jednom, jedinom tragičnom smrti djeteta. To je utoliko strašnije.

I ako možete izdržati da suhih očiju dalje gledate fotografiju sa obale na Zlatnoj plaži ljetovališta Bodrum, možete vidjeti kako policajac polagano navlači gumene rukavice i nježno podiže Aylanovo tijelo, i kako od svojih ruku pravi kolijevku, kao da je dječak samo zaspao, i, premješta ga na drugo mjesto, pokraj puta. Vidimo, kako su njegovi udovi opušteni i kako se cijedi voda iz dječakove crvene majice i plavih pantalonica. I mi se pitamo kako je policajac mogao ponijeti taj teret u svojim rukama. Bio je to čin ljudskog  neutraliziranja tuge i pravac za jedini mogući odgovor policajca. Bespomoćni Ciplek razriješio nas je i poslednje nade u život ovog nevinog dječaka.

No, što je to što unosi dodatni nemir u naša srca. Aylan nije stranac. On izgleda na toj slici kao dječak kojeg znamo i volimo. Dječak sa adidaskama ili plišanim medom kojeg voli, koji drži oca za ruku. To lomi i kompromituje sve naše nade. Otimamo se iluziji i nevjerici da je ovo sve san i nestvarnost. Vjerujemo kao da se sve dešava upravo ovdje, među nama, meni, ili, nekom od mojih najbližih.

Tijela dječaka Aylana i Galiba prvi je pronašao Adil Demirtas, lokalni mladi barmen koje to jutro žurio na svoju šihtu  u luksuzni hotel „Woxxie”. Njegova priča može sažeti u ovoj rečenici „Zastao sam i pogledao…Oni si izgledali živi i kao da spavaju pomalo se smješeći“.

Hotel u kojem je radio Adil izgleda kao svako drugo luksuzno mjesto namijenjeno za odmor i provod, atrakcija sa mnogo bazena, terase sa pogledom na plavetnilo Egejskog mora, pijeskom,  ljuljačkama i toboganima za djecu, restoranima i kulinarskim kuhinjama, i služi kao perfektna ilustracija i podsjećanje na dva svijeta koja žive tik, jedan uz drugog – svijeta sjaja i slave, i, svijeta apsolutnog siromaštva i beznađa.

Teško će biti bilo gdje pronaći snažniju ilustraciju svijeta bezdušnosti aktualnog neoliberalizma, koji u ime posvemašnjeg globalizma, raspolaže sa pravom da pustoši, da interveniše,  da oblikuje i uređuje zemlje i živote ljudi u njima, da propovjeda svijet bez granica, reformiše, i, da istovremeno, postavlja granice, podiže žičane ograde i zidove pred masama ojađenih, iskorištenih i očajnih koje i sami proizvode.

Drugi detalji, preneseni u svim medijima u svijetu, sa obale ljetovališta Bodrum čija se plaža, koje je li životne ironije,  naziva Zlatna Plaža, i na koju morski talasi vraćaju tijela očajnika, otkrivaju svu žestinu  sudara kojeg mi danas živimo i prokušavamo.

 Duž obale ljetovališta Bodrum za nekoliko hiljada dolara prodaju se gumeni čamci i najčešće lažni pojasevi za spasavanje po cijeni od po 20 dolara, isti oni koji su na sebi nosili Aylan i Galib i njihova majka koji su bili nekakva garancija za siguran izlaz iz svijeta sa one, na ovu stranu žičane ograde.

Nasuprot zapadnim turistima iz hotela “Woxxie“, posebno dva njemačka turista koje možemo zapaziti na drugim fotografijama sa plaže, kako nijemo posmatraju turskog policajca Cipleka i tijelo dječaka Aylana, Zlatnom obalom, u noćnim satima, kreću se izbjeglice u potrazi za spasom tamo negdje, ili, bilo gdje iza one strane žičane ograde ili zida.

Iz novina nadalje, saznajemo kako se izbjeglice danju okupljaju pred lokalnom džamijom Kumbache ispred koje danonoćno čekaju, sa strahom i nadom, zadnji poziv krijumčara, koji bi se odvažio da ih prebaci na onu stranu za dvije ili, tri hiljade dolara. Njihovu sudbinu novinarima je opisao lokalni imam porukom svijetu „Oni koji su danas siti, ne vjeruju se onima koji su danas gladni.“

Plamen „Kipa Slobode“ simbola kolektivne svijesti naše civilizacije, koji stoljećima vodi i pokazuje  put očajnim i obespravljenim na vratima New Yorka, poslije ove fotografije Aylana Kurdia, kao da gubi svoj sjaj i svoje ranije značenje.

U podnožju „Kipa Slobode“ uklesane su riječi pjesnika Emme Lazarius još 1883. godine koje bi trebalo i ovom prigodom pažljivo saslušati:

„Donesite mi vaše umorne i siromašne,

Vaše potlačene mase koje žude za slobodom,

One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,

Pošaljite mi beskućnike i stradalnike,

Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata“

No, rijetko tko, ili, nitko, ovom prigodom, to više i pominje. Među najboljim novinarima danas međutim, oživljavaju sjećanja na jedno drugo ime.

To je Woody Guthrie. On je i nama dobro poznat kao  jedan od najuticajnijih kantautora u modernoj povijesti, kao “legenda“ i, „ikona malog čovjeka” koji u svojoj pjesmi „Deportee“  još davne 1961. godine pjeva:

„Mi umireno na vašim brežuljcima, mi umiremo na vašim pustinjama,

Mi umiremo na vašim dolinama i mi umiremo na vašim poljima…“

Je li poslije tragične sudbine dječaka Aylana potrebno, riječima koje su obilježila i još tako snažno obilježavaju cijelu jednu epohu zapadne civilizacije, dodati i riječi – “i na vašim obalama“.

Ostaje da se vidi hoće li baklja slobode poslije svega, zapravo, preći u ruke Woody Guthrie-a.

Aylan Kurdi je mrtav. Ostaju mnogi drugi Aylani. Naše ogorčenje, ali i, strah pred budućnošću raste. Raste strah od apsolutnog barbarizma ISIL-a…Utopija, ovdje i tamo, o tlu na kojem žive samo odabrani i čisti…Možda će fotografija dječaka Aylana probiti uobičajeni  tok stvari? Jer ona jedina zatvara sve rasprave i nedoumice.

Pozdrav sirijskim očajnicima u prigodu njihova nedavnog dolaska do Njemačke, ali i Austrije, mogli bi osvježiti našu nadu. Mogli bi biti nagovještaj bolje strane lica historije čovječanstva.

Promjena ranijih službenih stavova njihovih vlada uglavnom, je došla pod uticajem javnosti, organizovanog pritiska onih koji ne mogu više prikrivati metafizički senzibilitet koji ih pokreće, ili, onih koji ne mogu više odoljevati „izdržati gušenje” pred slikama nevinosti a bez svog prava na glas za spasenje žrtve.

Prisustvujemo trenutku velike pobjede običnog čovjeka.

Ova slika, kao niti jedna ranije, nije toliko dotakla srca ljudi na Zapadu.

Znakovi  velike solidarnosti govore šta je još moguće na Zapadu.

Priznanje snage motivacije koju daje ova vrsta tragedije,ili, povratak patosa spasenja pred skrnavljenjem žrtve!?

Abudllah Kurdi, otac, u trenucima očajničke borbe za život svoje djece u talasima Egejskog mora,  izrekao je skoro antologijske riječi koje bi trebale i mogle biti moto novog, pravednijeg svijeta:

“Dišite, dišite, vi treba da živite“.

tačno.net
Autor 9.9.2015. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija