Nada Gašić: Zaslijepilo me

Izdvajamo

• Kako će se mnogo godina poslije pokazati, upravo toga vrelog, kasnog ljeta 2015., davno pokrenuta seoba naroda koja se nikoga nije ticala dok se valjala dalekim jugom, naglo je zahvatila i ove krajeve, pa u torbama i ruksacima pridošlica doteglila strah koji je munjevito zarazio domaćine cijelog kontinenta. Zli nokti straha, koji su nezaustavljivo strugali šminku s lica podle starice Europe, uskoro će mutirati u kandže, zatim u žilete kojima će nakazno novorođenče uskoro presjeći vlastitu pupkovinu i samooplođivanjem kotiti svoju dječicu koja će razbacati toliko leševa po kontinentu da cijelo desetljeće nijedna policija, nijedne države nekadašnje Unije neće nikoga ozbiljno tražiti, kamoli nekakvu varijetetsku plesačicu.

Povezani članci

• Ima li Bosne na ekavici?
• Od Foče do Čapljine: kako je Midheta nadvladala bol
• Preminuo predsjednik Sabora Boris Šprem
• ALEGORIJSKI ISKAZI I PROZNI I POETSKI
• Sekularna država ili teokratija – pitanje je sad
• Vjekoslav Perica: Hadezeovske struje u Hercegovini i Zagrebu čekaju podjelu BiH

Foto: Flickr

Najava crne budućnosti koja je postala sadašnjost…Nova priča spisateljice Nade Gašić.

Plesači danse macabrea vući će žilet žice po granicama svih europskih država, zatim gradova, pa oko naselja, na kraju dvorišta, kuća, stanova, soba, kreveta… Kroz žičane će spirale, preplavljeni strahom, promatrati one još uplašenije kako kruže oko žica sanjajući o danu kad će posjedovati mjesto na kojem će ih i sami moći podići.

– Molim? Oprostite, malo slabije čujem… A i moj slovenski je, kako bih rekla, nekakav turistički, pa vas molim, ako mogu govoriti na hrvatskom… Vi slobodno na slovenskom. Tako je najlakše. I najkulturnije. Razumijemo se. O, da, itekako imate pravo, kod nas u Hrvatskoj nikom ne bi ni palo na pamet da dođe u policijsku postaju razgovarati na slovenskom. Hvala vam na tome.

Gospođa Sonja je udahnula, ispustila polako dah, popravila majicu na trbuhu i školski, pristojno se uspravila na stolici.

– Zapravo, zaslijepilo me sunce na mostu preko Pišnice. Trećem… ne, četvrtom mostu ako brojimo od Jezera Jasna, a drugom ako… Dobro, uglavnom, važno je da znamo o kojem je mostu riječ. Da, to je most koji ima drvenu ogradu, a nove betonske stupove; betonskim su zamijenili stare, kamene, a baš zbog tih starih sam išla, jer su ondje, na njima, iz utora, zapravo spojeva u kamenu godinama rasli Zoisovi zvončeki. Oni plavi, prekrasni. Molim? Ne, nisam botaničarka. Ne, nisam došla pričati o cvijeću, oprostite. Kažem, ujutro me uhvatilo sunce baš kad sam se, na desnoj strani mosta, nagnula preko te drvene ograde da provjerim jesu li Zoisovi zvončeki još uvijek na tom pilonu. Molim? Ne, ne bavim se mostogradnjom. Ne, naravno da zvončeki više ne rastu. S njima je gotovo. Na betonu ništa ne raste.

Gospođa Sonja polako je zabacila, pa okrenula glavu nadesno.

– Okrenula sam glavu prema desnoj obali Pišnice, pa sam morala podići ruku da se dlanom zaštitim od sunca. Izlazilo je od smjera Jesenica, Mojstrane, Gozd Martuljka, ali je već bilo sjaja i iznad Ferdamanih polica… Ne, ne bavim se geografijom. Samo, godinama dolazim u Kranjsku Goru, imate o tome bolju evidenciju nego ja… Ne, ništa nisam s time htjela reći. Oprostite… Da, podigla sam dlan, ali nije mi pomoglo. Jednostavno, zaslijepilo me. Potpuno me zaslijepilo. Bio je to onaj, kako bih rekla, zeleni trenutak svjetla. Prosim? Ne, nisam slikarica. Čekajte… Da… Tad sam ga vidjela. U tim zelenim krugovima. Ali sam ga ipak vidjela.

Vidjela sam tog čovjeka zbog kojega vam sve ovo pričam. Trčao je zemljanom stazom, valjda posljednjom neasfaltiranom u Kranjskoj Gori, dakle desnom stranom obale Pišnice, onom ispod posljednjeg proplanka u Kranjskoj Gori. Kako je trčao? Vrlo brzo. Kako je izgledao? Pa, imao je na sebi one trkaće gaće, onaj crni triko u kojem danas trče, majicu bez rukava i na nogama tenisice. Valjda trkaće, ne znam. Prosim? Ne, nisam atletičarka, ali on može biti da je atletičar, može biti. Ne, nije bio jedini koji je toga jutra trčao. Ali njega sam vidjela kad je dotrčao do auta. Auto je bio parkiran ispred prvih kuća iza mosta. Ne, nisam zapamtila marku automobila, ni registraciju, nije mi to tada bilo važno. Auto je bio ili tamno sivi, ili crn. Pa ne znam zašto pamtim zvončiće na pilonima mosta, a marke automobila ne. Vjerojatno se radi o interesu, a možda i o nekim psihološkim razlikama između žena i muškaraca. Prosim? Nisam psihologinja, ne…Ne, ne znam koliko je točno bilo sati. Nisam imala mobitel. Niti me tko ima zvati tako rano, niti ja imam koga zvati. No, svakako je bilo već blizu sedam. To se može jako lako provjeriti jer točno znam u kojem je položaju bilo sunce. Ono će danas, na tom mostu, na tom mjestu biti u istom položaju. Dobro, sunce to nikada nije, ali bit će u vrlo sličnom položaju i po tome se može precizno utvrditi koliko je bilo sati. Ne, ne bavim se ni fizikom ni astronomijom. A može se utvrditi koliko je bilo sati i po tome koliko je aviona, točno toga trenutka, proletjelo nebom iznad nekadašnjeg radničkog odmarališta Anhovo, onog kojeg su prodali nekim Slovacima, Česima, ne znam komu… Danas nema više radničkih odmarališta… Oprostite, odlutala sam od teme. Do njega, bivšeg Anhova, od toga mosta hodom ima samo dvije, tri minute. Ondje sam, nakon što se auto odvezao, a ja napustila most, vidjela točno sedam bijelih pruga. Poneke su već bile rasplinute, neke su bile šire, a jednu je tek stvarao avion. Po tim širinama pruga točno se zna kad je koji avion poletio i preletio mjesto s kojeg se promatra. Prosim? Ne, nisam avijatičarka. Podigla sam glavu nakon što je muškarac, zbog kojega vam sve ovo pričam, već ušao u auto. Tako, po suncu i po tragu aviona na nebu, možemo precizno znati koliko je bilo sati. Zašto me pitate koji su to avioni? Vrlo jednostavno: nazovite Brnik, molim, ah da, znam da se sad drukčije zove, nekako Josefa Pušnika… Točno, Pučnika i doznajte od dispečera koji su avioni prelijetali slovensko nebo u vremenu oko 7 sati. Ne može biti preciznije od toga: ako je avion ranio preletio, ostao je rasplinut trag. Baš je jedan, toga trenutka kad sam osmotrila nebo, prelijetao Špik. Ne, nisam dispečerka. Prosim, Ne, nisam alpinistica, ali okolne planine i vrhove poznam. Bar po nazivu. Zašto sam hodala baš tuda? Izišla sam iz hotela Prisank na jutarnju šetnju. Brojim preostale vrtove po Kranjskoj Gori. Ne, nisam vrtlarica. Brojim vrtove i nove kuće. I posječena stabla. I količinu asfalta i betona. Opraštam se od stare Kranjske gore. Ne, nisam arhitektica, nisam ni etnologinja, nego me zanima brzina kojom je Kranjska gora izgubila identitet prekrasnog slovenskog alpskog sela i postala neprepoznatljiva nakupina kuća i prevelikih hotela. Oprostite mi, nisam došla ni vrijeđati, ni oduzimati dragocjeno vrijeme. Ispalo je nespretno. Ja toliko volim staru Kranjsku Goru da sam vas nehotice uvrijedila. Stari ljudi uvijek žale za prošlim i uništenim. Oprostite. Nisam vam još ništa rekla, molim malo strpljenja. Ne, nisam bolesna. Nikad se nisam liječila. Osim srca. Srce mi je oslabljeno, pijem lijekove. Ali, vi me niste htjeli to pitati. Insinuirali ste na neku drugu bolest. Ne, nisam se uvrijedila, htjela bih vam do kraja ispričati. Dobro… Razumijem… Ne, sve je u redu… Znam da imate prečeg posla. Razumijem, sezona još traje. Zapravo, vrlo ste ljubazni. Hvala što ste mi dopustili da govorim hrvatski… Inače, ja sam učiteljica u mirovini… Preporučam se… Molim vas, uzmite broj moga mobitela, pa mi bar javite ako do vas dođe vijest da se možda nešto dogodilo nekoj djevojci iz Korone. Da je nestala. Nestala neka djevojka… Hvala, nasvidenje.

Gospođa Sonja izašla je iz policijske postaje pokunjena i posramljena jer ništa nije uspjela objasniti mladim policajcima. Uplašila se smijeha, požurila je prema izlaznim vratima pa nije čula mlađeg policajca koji je snimao razgovor i odmah uspio nabrojati desetak profesija koje su ponuđene staroj gospođi da se odluči za barem jednu od njih.

Osjećala se osramoćenom, ali je znala da je sama kumovala tomu što je na kraju bila ismijana, pa je, hodajući prema hotelu, borbeno odlučila da će sjesti i napisati suvislu prijavu koja bi sadržavala samo bitne podatke da je: u toliko i toliko sati izašla iz hotela Prisank , da se spustila ispred hotela Lek i Vršiškom cestom, u smjeru prema istoku, laganim hodom došla do prvog, drvenog pješačkog mosta na Pišnici kojim pješaci mogu do hotela Korona i da je ondje vidjela vrlo lijepu djevojku kose stegnute u konjski rep kako prolazi kraj nje bez pozdrava koji je, od kad je svijeta i vijeka i Kranjske Gore, uobičajen među ranim prolaznicima, da ju je baš zbog izostanka pozdrava odmjerila i vidjela da joj je lijepo lice beskrajno umorno, da se zbog toga osjetila nelagodno, da je vidjela kad se djevojka naglo okrenula, ali ne zbog nje, gospođe Sonje, već da bi se svom silinom zatrčala, pretrčala drveni stari most i nestala stazom koja vodi prema jezercu Jasna. Zatim, da je ona, gospođa Sonja, spazila da se za koji trenutak zaustavio auto ispred drvenog starog mosta, baš pred betonskom žardinijerom koja sprječava automobile da voze preko njega, da je iz auta izišao muškarac u odjeći trkača, i potrčao onom istom stazom prema šumi kojom je nestala djevojka, da je automobil iz kojeg je izišao nastavio put, da je sve ovo smetnula s uma, jer trkača koji izlaze iz automobila koliko želiš u Kranjskoj Gori. Zatim, da je nastavila šetnju, da je kasnije, na trećem, odnosno četvrtom mostu ako se broji od Jasne, ondje gdje su nekad na pilonima rasli Zoisovi zvončići, spazila parkiran auto čiji je motor brujao, a zatim tog istog čovjeka- trkača kad je protrčao iz smjera posljednjeg kranjskogorskog proplanka, pa doslovno iz trka uletio u auto koji je smjesta krenuo, te da joj je od svega bilo najčudnije što se muškarac-trkač nije ni na trenutak zaustavio prije no što je sjeo u auto koji je već turirao. Napisat će, uz ispriku što im oduzima dragocjeno vrijeme, da je ona sve to došla prijaviti uz molbu da gospoda iz policije provjere da se slučajno nije nešto dogodili nekoj djevojci koje rade noćnu smjenu u hotelu Korona. I ništa više.

Odluka da sve to napiše omekšala je čim je ušla u sobu. Osjećaj posramljenosti i staračke suvišnosti obuzeo ju je od glave do ruke koja je trebala sve to napisati. Još puna dva dana osjećala se uznemirenom, držala se hotela i sobe, trećega dana jesen je naglo sjela na Kranjsku Goru i gospođa Sonja vratila se u Zagreb zaprepaštena što prvi put otkad putuje u Sloveniju nije mogla koristiti vlak; međunarodni željeznički promet već je bio obustavljen na granici s Hrvatskom.

Na njenu sreću nije znala da su se policajci zabavljali nabrajajući sve profesije koje su nudili staroj Hrvatici, te da su na bilo kakav spomen nečijeg zvanja uglas dodavali „botanika, mostogradnja, alpinizam, geografija, biologija, slikarstvo, fizika, astronomija, etnologija, arhitektura, atletika… Jedino, nitko nije ni spomenuo najstariji zanat na svijetu.

Tada, u sobi hotela Prisank, pakirajući kofer, gospođa Sonja također nije znala da će mjesec dana kasnije, na samom ulazu u mliječni dio zagrebačke Tržnice Dolac, ugledati trkača u crnom trikou kako, oslonjen o zid do ulaznih vrata tržnice, lijevom rukom u crnoj rukavici pridržava bicikl, a desnom, na kojoj je zamijetila predugačke nokte, njoj, zabezeknutoj starici, daje znak kao da odbrojava. Čovjek će se smiješiti osmijehom čiji će led ona ponijeti u tramvaj broj 17 u kojem će, držeći pušlek študenata, čija modra boja patetično podsjeća na Zoisove zvončeke, uzalud zamoliti nekog studenta da joj ustupi mjesto. Smirit će se tek u stanu na drugom katu kuće u Šubićevoj s čijeg će balkona, nešto poslije, pogledati dvorišni park i lisnatu krošnju ispod koje će ugledati, tako će joj se učiniti, trkača u crnom trikou kako gleda u smjeru njenog balkona i pokazuje duge nokte desne ruke. Na njenu sreću, tad, u sobi Prisanka, nije znala da će joj to biti zadnji pogled na krošnju crvenog javora, da će se jedva povući s balkona, spuznuti na pločice kuhinjskog poda na kojima će joj se ispuniti posljednja želja da umre naglo, ali da, do toga zadnjeg trenutka, neće znati koliko je strašna smrt od straha od kojeg će zapravo umrijeti gospođa Sonja. Nikad neće saznati da je dugonokti trkač- biciklist nekako u isto vrijeme primijećen u Beču kod Demela gdje se nitko nije začudio njegovoj odjeći, a nešto ranije i u velikoj dvorani slastičarnice Gerboud u Budimpešti gdje je, navodno, osobno posluživao kolače i gdje je takvu crnu odjeću već nosila većina gostiju. Kao i u istočnim susjednim državama, kao i u ostalim europskim gradovima…

Ni gospođa Sonja, ni policajci nisu slutili da su toga dana, u policijskoj postaji Kranjske gore, zapravo obavili arhaično pristojan razgovor između vlasti jedne države i ostarjelog civila druge države, u kojem je bilo mjesta da se spomene cvijeće, zasljepljujuće sunce, pruge avionskog traga na nebu i četrnaest profesija. Razgovor, možda posljednji takve vrste u nadolazećoj dekadi straha u kojoj će prvo nastradati pristojnost i u kojoj će cijelu Europu nadlijetati zrakoplovi koji, niti se čuju, niti ostavljaju tragove.

Ni ona, ni policajci nisu slutili da su u dalekoj Ukrajini roditelji neke djevojke mjesecima čekali da im se javi kćerka koja ima „uspješan posao umjetničke plesačice u maloj i sretnoj zemlji Sloveniji“, te da nikada nisu posumnjali da će im kćerka kad-tad poslati pismo i u njemu novac.
Roditelji nisu slutili da im je dijete otišlo onamo odakle je to nemoguće učiniti.

Kako će se mnogo godina poslije pokazati, upravo toga vrelog, kasnog ljeta 2015., davno pokrenuta seoba naroda koja se nikoga nije ticala dok se valjala dalekim jugom, naglo je zahvatila i ove krajeve, pa u torbama i ruksacima pridošlica doteglila strah koji je munjevito zarazio domaćine cijelog kontinenta. Zli nokti straha, koji su nezaustavljivo strugali šminku s lica podle starice Europe, uskoro će mutirati u kandže, zatim u žilete kojima će nakazno novorođenče uskoro presjeći vlastitu pupkovinu i samooplođivanjem kotiti svoju dječicu koja će razbacati toliko leševa po kontinentu da cijelo desetljeće nijedna policija, nijedne države nekadašnje Unije neće nikoga ozbiljno tražiti, kamoli nekakvu varijetetsku plesačicu.

Ali, plesat će se.

Plesači danse macabrea vući će žilet žice po granicama svih europskih država, zatim gradova, pa oko naselja, na kraju dvorišta, kuća, stanova, soba, kreveta… Kroz žičane će spirale, preplavljeni strahom, promatrati one još uplašenije kako kruže oko žica sanjajući o danu kad će posjedovati mjesto na kojem će ih i sami moći podići.

A kad sve bude atrofiralo, jednoga će se dana metalna pločica, nad slučajno otkrivenim kostima lijepe plesačice, pomiješati s onima koje su na alpskom području posijane za Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Kao i sve ostale kosti koje će biti iskopane, spaljene ili vraćene u zemlju, njene će se nazivati sretnim kostima, jer će neki budući, pristojni, mirnodopski turisti i planinari brižno paziti da ne gaze po pločicom označenom mjestu, na kojemu će pisati „Nepoznati migrant“. Možda će ondje izniknuti Zoisov zvonček?
Tko će ga znati…