NAGRADNO PITANJE: ŠTO JE VANJSKA POLITIKA?

Tomislav Jakić
Autor 24.3.2015. u 10:20

Izdvajamo

  • Kada su Sjedinjene Države pripremale svoj zlosretni vojni pohod na Irak, što ga svi objektivni analitičari bez iznimke danas proglašavaju kolosalnim promašajem, tadašnji je državni vrh Hrvatske bio pod snažnim pritiskom da se aktivno pridruži vojnom upadu i okupaciji Iraka, kao dio "koalicije voljnih". Vlada se kolebala, Predsjednik - kao sukreator vanjske politike - bio je bespogovorno protiv. Hrvatski vojnici niti su otišli u Irak, niti su tamo ginuli. Da se vodilo računa samo o (mogućim) posljedicama toga što će takvim potezom Washington biti nezadovoljan, a u kontekstu pregovora o ulasku RH u NATO (čemu je bio sklon tadašnji premijer), odluka bi bila drugačija. Hrvatski vojnici neće ići u Irak, to je bilo jasno i čvrsto stanovište.

Povezani članci

NAGRADNO PITANJE: ŠTO JE VANJSKA POLITIKA?

Predsjednica ima stanovište. Ona kaže: “Ovo nije regija, ovo je Hrvatska”. Nakon toga ode u posjet BiH i kao prvoga šefa diplomacije iz inozemstva primi ministra vanjskih poslova Srbije. To nije vanjska politika, to je “plivanje” nekim čudnim slobodnim stilom u međunarodnim odnosima (a kao pokazatelj da se “vjernost” Washingtonu ničime ne dovodi u pitanje, predoči nam se srdačni zagrljaj s Hillary Clinton). Premijer nema stanovište, ali ima formulu prema kojoj je vanjska politika svedena na sklapanje ugovora. A to, možda će grubo zvučati, navodi na zaključak da zemlja koja nikako da se umori od ponavljanja kako je stoljećima čekala trenutak da postane “svoja”, vanjsku politiku i nema.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti

         Predsjednik Vlade Republike Hrvatske svojim istupanjima nerijetko suočava javnost s pitanjem: što je zapravo htio reći, odnosno zašto je to rekao. Otkako Hrvatska ima novu Predsjednicu, čovjek ne može a da ne simpatizira premijera, suočenoga s agresivnim, često i Ustavu suprotnim pokušajima da mu se otmu ovlasti i da se težište operativne vlasti prebaci s Vlade na instituciju Predsjednice. Pa stoga i ne čudi što je nedavno u razgovoru s vidno “suprotno orijentiranim” novinarom, u pojedinim odgovorima bio i ironičan, pa i ciničan, nastojeći objasniti kako upravo Vlada, to jest On, ima i pravo i dužnost da radi ovo ili ono, a ne Ona. No, promakla mu je pri tome i jedna – blago rečeno – nepromišljena i nedomišljena formulacija, kada je nastojao relativizirati ustavnu formulaciju koja kaže da “Predsjednik Republike s Vladom sukreira vanjsku politiku Republike Hrvatske”. Ne bi li i tu “dokazao” kako zapravo šef države nema što tražiti na polju vanjske politike, ponudio je njezino vrlo originalno objašnjenje, postavljajući nam njime nagradno pitanje: što je uopće vanjska politika?

         Da, postavio je svima nama to pitanje, jer objašnjenje što ga je ponudio naprosto ne stoji. Prema premijerovom tumačenju, a ne zaboravimo taj je premijer karijeru počeo baš u Ministarstvu vanjskih poslova, pa bi čovjek očekivao kako zna o čemu govori, prema njegovom – dakle – tumačenju vanjska se politika svodi na sklapanje međudržavnih ugovora i sporazuma i preuzimanje obveza, nerijetko financijskih. Da bi se obveze ispunile, i tu je “kvaka 22” premijerovog tumačenja, mora se imati mogućnost vođenja operativne politike, a to – kao što znamo – rade Vlada, odnosno On, a ne može raditi Ona. Što se tiče toga, tko vodi operativnu politiku, on je potpuno u pravu. Vodi je Vlada (u njegovom viđenju: On), pri čemu ne treba ni zaboraviti, ni zaboravljati ustavnu formulaciju koja u osnovi kaže kako predsjednik(ca) Republike zastupa Hrvatsku u zemlji i inozemstvu. Dakle, jedan vodi politiku na operativnoj razini, drugi zastupa zemlju (i govori u njezino ime), a zajedno kreiraju (to i znači izraz sukreiranje) vanjsku politiku. Čime se opet vraćamo na pitanje: a što je vanjska politika? Je li to doista (samo) sklapanje ugovora i preuzimanje obveza? Naravno, da nije! Tom svojom osebujnom definicijom, koja ne samo što je nepotpuna, nego je i netočna, hrvatski premijer kao da je još jednom potvrdio kako nema čvrsta politička uvjerenja i kako ama baš ništa ne drži do onoga što se nekada zvalo ideologijom, a danas smo naučili zvati svjetonazorom.

         Jer, vanjska politika neke zemlje, bilo koje zemlje, jest prije svega i iznad svega jasno i čvrsto formulirano stanovište, odnosno stanovišta o pojedinim akutnim pitanjima međunarodnih odnosa. Vanjska politika jest i ideja i vizija, ona je i analiziranje i predviđanje, a nerijetko to je i rizično “sklizanje” na diplomatskom parketu odnosa u svijetu (kako u neposrednom susjedstvu, tako i u udaljenim krajevima, jer današnji je svijet, kao nikada do sada, globaliziran, međupovezan i međuovisan). Imati vanjsku politiku znači imati svoju sliku svijeta, svoju predodžbu o tome kakav bi taj svijet trebao biti, o tome gdje je vlastito mjesto u njemu, znači imati jasno definirano stanovište prema načelima što su vrijedila, odnosno što bi i danas trebala vrijediti u odnosima između suverenih država (pa i onih što su dio suvereniteta prenijele na integracije u koje su svojom voljom ušle). Imati vanjsku politiku ne znači slijepo slušati i slijediti, sakrivajući se iza formule: mi smo članovi Evropske unije i Atlantskog pakta, ili usuditi se možda izreći svoje mišljenje na zatvorenim sastancima, ali strogo paziti da se to nigdje ne sazna. Vanjska politika, ako jest politika, podrazumijeva da se vodi računa o interesima vlastite zemlje i da se nastoji te interese zastupati, braniti i dovesti u sklad s platformama integracijama u kojima je neka zemlja članica. Javno, ali i iza kulisa, jasno i čvrsto, pa i uz rizik sukoba mišljenja.

         Tako shvaćena vanjska politika, a jedino tako shvaćena i zaslužuje da je se tako zove, proizlazi iz određenog svjetonazora, a potom iz činjenice članstva u Ujedinjenim narodima (i prihvaćanja Povelje UN) i regionalnim integracijama (ukoliko je zemlja o kojoj je riječ, članica takvih integracija, što je slučaj s Hrvatskom). Sporazumi i ugovori na koje je premijer pokušao svesti vanjsku politiku, braneći se od nasrtaja novoustoličene Predsjednice, tek su izraz usvojene platforme, ovakve ili onakve, što varira od zemlje do zemlje. No, ugovori i sporazumi nisu duh vanjske politike, koliko god da je u njima često njezin sadržaj. Duh vanjske politike, ponovimo još jednom, jest stanovište, vlastito pozicioniranje u odnosu na svijet u kojemu živimo.

         Evo samo dva konkretna primjera iz novije povijesti (i Hrvatske, i svijeta). Kada su Sjedinjene Države pripremale svoj zlosretni vojni pohod na Irak, što ga svi objektivni analitičari bez iznimke danas proglašavaju kolosalnim promašajem, tadašnji je državni vrh Hrvatske bio pod snažnim pritiskom da se aktivno pridruži vojnom upadu i okupaciji Iraka, kao dio “koalicije voljnih”. Vlada se kolebala, Predsjednik – kao sukreator vanjske politike – bio je bespogovorno protiv. Hrvatski vojnici niti su otišli u Irak, niti su tamo ginuli. Da se vodilo računa samo o (mogućim) posljedicama toga što će takvim potezom Washington biti nezadovoljan, a u kontekstu pregovora o ulasku RH u NATO (čemu je bio sklon tadašnji premijer), odluka bi bila drugačija. Hrvatski vojnici neće ići u Irak, to je bilo jasno i čvrsto stanovište. Imao ga je sukreator vanjske politike i on je tim stanovištem utjecao na vanjsku politiku, odnosno pomogao ju je formulirati. Primjer drugi: kada je tadašnji hrvatski Predsjednik prihvatio poziv da službeno posjeti Kubu, to je u ne baš nevažnim međunarodnim krugovima dočekano s javnim podizanjem obrva u znak čuđenja i ne toliko javnim, ali neskrivenim nezadovoljstvom. No, poziv je prihvaćen i realiziran, imajući u vidu moguće koristi za hrvatsko gospodarstvo, ali i tradiciju suradnje još iz vremena postojanja jugoslavenske federacije. Nije vanjska politika ono čemu danas svjedočimo, da se – naime – hrli u Havanu (a u čemu se gotovo natječu političari iz Evrope i EU), tek nakon što je Washington odustao od dugogodišnjih nerazumnih i nelegalnih sankcija protiv te zemlje. Ne, vanjska politika zasnovana na jasnom stanovištu bila je otići u Havanu, kada se to nekima nije sviđalo, pa i usprkos tome, ali kada je to moglo biti od koristi za vlastitu zemlju, ne samo u sklopu bilateralnih odnosa, nego i kandidature za mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti.

         Predsjednica ima stanovište. Ona kaže: “Ovo nije regija, ovo je Hrvatska”. Nakon toga ode u posjet BiH i kao prvoga šefa diplomacije iz inozemstva primi ministra vanjskih poslova Srbije. To nije vanjska politika, to je “plivanje” nekim čudnim slobodnim stilom u međunarodnim odnosima (a kao pokazatelj da se “vjernost” Washingtonu ničime ne dovodi u pitanje, predoči nam se srdačni zagrljaj s Hillary Clinton). Premijer nema stanovište, ali ima formulu prema kojoj je vanjska politika svedena na sklapanje ugovora. A to, možda će grubo zvučati, navodi na zaključak da zemlja koja nikako da se umori od ponavljanja kako je stoljećima čekala trenutak da postane “svoja”, vanjsku politiku i nema. E, pa ako smo sada napokon svoji, gdje nam je vanjska politika? Ili, još bolje: kamo se izgubila, jer imali je jesmo? I zašto ni ne znamo što je vanjska politika? Pravo nagradno pitanje, i to ne samo jedno, zar ne?

Tomislav Jakić
Autor 24.3.2015. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija