Najbolji dani su već prošlost

Fuad ĐIDIĆ
Autor 13.2.2017. u 10:14

Izdvajamo

  • Svi oni nose slične naslove, od kojih neki lede krv u žilama. Njih pišu neki meni nepoznati autori uglavnom, opskurni profesori sa konzervativne desnice od kojih mnogi imaju mjesta savjetnika u visokim kancelarijama svjetskih centara moći.

Povezani članci

Najbolji dani su već prošlost

“Zapadna civilizacija nalazi se na silaznoj putanji i njoj je potreban šok kako bi se povratila sa te silazne putanje…” Ostaje da vidimo 2017. godine šta autori ove kovanice misli pod riječi – šok!? 

Moji najbolji dani su već prošlost.Sve je tako nestalo. Veličina moje zemlje je okončana. Poražena je njena kultura, a ekonomija razbijena. Život kojeg sam poznavao odlazi bestraga. Neki drugi  mlađi, jači i primitivniji kao da sve preuzimaju.

Nakon svega, duboko u sebi pronalazim naslage ljutnje i gnjeva.

Gnjev projiciram na sistem. Ovaj gnjev je povezana sa uvjerenjem da sistem ne donosi promjene. Naprotiv. Sistem je više izvor mojih frustracija i osjećaja neuspjeha. On samo proizvodi jalove lidere, ili, svoje jednako, očajne predstavnike.

U političkom spektru pronalazim skoro tajnu simpatiju prema onima koji u sebi nose više pesimizma, koji nose više pritajenog gnjeva. Vjerovatno, ako bih dobio priliku možda bih, glasao za njih, ili, se solidarisao sa onima izvan sistema.

To je stanje moje sadašnje zdvojnosti. Raspolućenosti u izboru – diskursa Nade, ili, diskursa Propasti. Tako se vjerujem, osjeća i mnogo drugih koji danas žive na američkom kontinentu. Svi oni koji se suočavaju sa fenomenom Trumpa.

Često se  sjetim dana kada sam 80-tih godina završavao studij filozofije u Sarajevu. Bila su to bremenita vremena. Igrom slučaja u meni su decenijama kasnije ostala živjeti sjećanja na dvojicu evropskih filozofa koje sam tako volio čitati. Jedan je Ernest Bloh, poznat kao filozofa Nade, a drugi je Osvald Špengler, poznat po djelu “Propast Zapada” (1918.).

Tako je u dramatičnim godinama koje su potom došle, moja sudbina bila  smještena negdje u koordinate između  ta dva oprečna diskursa i ideje – Nade  ili Propasti.

Moram priznati tada sam vjerovao i oduševljavao se Blohom, ali ne baš, tako i sa Špenglerom.

Moja strasna mladost nije mogla dati prednost Špenglerovom diskursu  Nestajanja i ciklične Propasti, naspram diskursa Nade i Uspravljanja. Ali, takav izbor, nama zanesenim studentima filozofije, dodatno nije dozvoljavala niti ukupna atmosfera tog doba, i dominantni duha vremena u Sarajevu koje se tada penjalo ka zenitu svoje slave i sjaja.

Fasciniralo me, i, decenijama grijalo to saznanje kako je Bloh češljao kroz sve oblasti ljudskog stvaralaštva i kako je svugdje uspio pronaći to tajno pismo Nade i kako je pokazao da kroz milenijume naše povijesti protiče topli talas Nade koja nas na kraju sve povezuje, uspravlja i podiže kao autentična i ispunjena ljudska bića.

Ova fascinacija Blohom i njegovim pojmom Nade ostala je dugo da živi sa mnom.

I nigdje se tako zorno nije mogla prepoznati njena snaga i moć kao u strašnim godinama ubijanja moje zemlje. Nigdje i nikada Nada nije tako jako motivisala i oblikovala živote miliona u  BiH, ali i desetina miliona svih koji su na raznim krajevima svijeta prolazili kroz rat i slična stradanja, progon ili istrebljenje.

Nakon svega, kako se pred našim očima strovaljene i obrukane sve velike Ideje negdje je  i  iskopnila i nestala ta velika kolektivna i sveprožimajuća – Nada.

Krhki životi ljudi u namnoženim, nestabilnim i nesigurnim zemljama, rašireno siromaštvo, rastući očaj i beznađe svugdje oko nas, jasno govore  kako je nestala kolektivna Nada, a ostala samo nada kao uski i personalni posjed.

U međuvremenu su nas naučili da se Nada može kultivisati jedino kroz privrženost porodici, naciji, uskoj zajednici i da ona više ne postoji kao javna, društvena, kolektivna, klasna …Naučili su nas da se priklonimo samo brizi za sebe ili za svoju porodicu, etniju, naciju.

Kako je destruiran pluralni svijet različitosti, svijet individualizma i imaginacije, lirike i poezije, duboke predanosti, tako je destruiran i svijet Nade. Kao ljudi tada smo stajali i oslanjali se pozadi, a gledali naprijed.

Mi smo već danas, svjedoci rastakanja velikih ideja i postignuća diskursa Nade kao što su institucije poput – UN, Povelje ljudskih prava, Suda Pravde, Ljudskih Prava i sl.

I evo, me opet na vikend u mojoj omiljenoj knjižari “Chapter “ sa uvijek punom kafanom Starbuck. To je veliko, sjajno i, umalo, sveto  mjesto koje daje sav  komfor i ugođaj, ali i podsjeća na sjaj i uspjeh ekonomije, kulture i civilizacije Zapada.

Stotine hiljada najnovijih knjiga besprijekorno složenih u stotine polica ukazuju na snagu kolektivnog uma pred kojim se uvijek osjećate pobožno, nemoćno, i, skoro inferiorno.

Pažljivim pogledom letim preko polica sa američkom i evropskom političkom literaturom.

Svi oni nose slične naslove, od kojih neki lede krv u žilama. Njih pišu neki  meni nepoznati autori uglavnom, opskurni profesori sa konzervativne desnice od kojih mnogi imaju mjesta savjetnika u visokim kancelarijama svjetskih centara moći.

I svi oni su okupljeni oko jedne slične teme – Zapadna civilizacija nalazi se na silaznoj putanji i njoj je potreban šok kako bi se povratila sa te silazne putanje.

DSCN6674

Evo, čujmo nekih od naslova bestselera koji  se danas u ogromnim tiražima prodaju širom svijeta.Naslovi sve govore:

“Adios America”, “Stop islamizaciji Amerike”, “Arapska zima dolazi u Ameriku”, ”Zadnji dani Evrope…” “Poslije pada”, “Kraj evropskog sna…” “Opadanje i propast razmišljanja o revoluciji u Evropi”, “Evropsko polagano samoubojstvo”…

Ako uzmete da pročitate makar što piše na omotu nekih knjiga sa luksuznim i tvrdim povezom onda možete zapaziti da svoje glavne argumente autori oštre oko ovih pitanja – “feminizirana ”,”uspavana”  i “po rađanju kontrolisana” zapadna kultura postale je “premekana”, “nesposobna”, “pasivna” da se suprotstavi “najezdi plodnih mužjaka koji pripadaju agresivnijoj azijskoj i islamskoj kulturi…” Zbog toga jedino šok može povratiti sistem sa putanje njegove propasti.”

Ostaje da vidimo 2017. godine šta oni misle da je to – šok!? Nažalost, u svim tim silnim knjigama teško je da ćete naći odgovor na to, glavno pitanje.

Špengler je poslije 1918. godine sada drugi puta postao bestseler, a Bloha niko više ne pominje.

Baš kao što su moji najbolji dani već prošlost.

Fuad ĐIDIĆ
Autor 13.2.2017. u 10:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija