Najbolji kad je najteže ili sve po 12

Autor 25.11.2011. u 23:04

Najbolji kad je najteže ili sve po 12

Do nedavnog zlosretnog ukazanja pred središnjicom hdz-a, Zvonimira Šeparovića sam posljednji put vidio 2000. godine na Trgu Maršala Tita, kako izlazeći iz crnog Audija pod rukama nosi dvije guske, tjerajući nogom ostale četiri iz auta, pri čemu je naravno svaka oko vrata imala maramu s imenom jedne od stranaka šestorke. Radilo se, dakako o ridikuloznim prosvjedima okopnile hrvatske desnice protiv Balkanskog summita koji se upravo u znak počasti demokratskom iskoraku Hrvatske održavao u Interkontinentalu. Teško je odrediti što je u toj sceni bilo grotesknije; slika onako pompoznog i konzervativno ozbiljnog Šeparovića punog sebe, koji se vjerojatno divio vlastitom nepostojećem humoru s guskama, što bismo u dobronamjernoj varijanti mogli nazvati čistim trashom, kad bi Zvone uspio dešifrirati značenje te riječi ili je to pak slika nedoraslog skinheada koji stojeći na ramenima sličnog troglodita, pokušava na zgradi Muzeja za umjetnost i obrt preko ploče s natpisom Trg Maršala Tita, nalijepiti komad kartona na kojem je nevještim rukopisom izvedenim markerom pisalo Trg dr. Franje Tuđmana. Da, to je onaj komad kartona kojeg smo ispred samoposluge krali i kidali da posluži za sjedenje pred haustorom.

Što li Jadranka Kosor želi postići reaktiviranjem Šeparovića i ostalih veličina te ližući se s Kerumom i sličnima teško je odgonetnuti, promatramo li stvari iz vlastite racionalne perspektive, koja svakom ljudskom djelovanju pokušava pripisati neki suvisao plan. No što ako stvari postavimo drukčije? Znam da nije lako, no probajmo. Što ako Jadranka Kosor nema nikakav plan, a zašto bi ga pobogu i imala? Što ako se ta žena toliko pogubila da se u panici, kao muha zarobljena pred zatvorenim prozorom, uporno zalijeće u staklo računajući da sa sve većim brojem pokušaja rastu i šanse za izlazak kroz isti. Jedino to može objasniti primjerice Zdravka Tomca, inače autora knjige „Moj obračun s KGB-om (komunizmom, globalizacijom, bezbožništvom)“ u njezinom savjetu. Ima nekog perverznog uzbuđenja u činjenici da Miroslav Tuđman pada s marsa i suočava javnost sa svojim strahovima da će mekana hrvatska livada prepuna mirisnog cvijeća tisućljetnog sna, ostvarenog pod vodstvom ćaće (hrvatskog Georga Washingtona-njegov citat) biti brutalno izgažena zločinačkim crvenim čizmama. Tu se naravno ukazao i Nino Raspudić da, onako sav konzervativno ozbiljan (vidi pod Šeparović), podijeli brigu za svoje sunarodnjake, ustrajući na zločinačkom projektu Herceg-Bosne i dvostrukog prava glasa svojih sunarodnjaka. Dragi Domazet-Lošo koji Hrvatsku ne vidi bez hdz-a ili pak neoustaška udruga, čija skraćenica NDH jasno svjedoči o političkom svjetonazoru iste koja predlaže Kosoricu za neki velered nečega, tako simpatičnog tuđmanovskog nazivlja, samo nastavljaju niz nečega, što nikako ne mogu dokučiti, treba li smatrati užasom ili cirkuskom predstavom, ali je svakako neugodno.

Općenito govoreći hdz (najbolji kad je najteže) se u ovoj predizbornoj kampanji predstavlja kao da je ovu zemlju u posljednjih dvadeset godina, 17 godina vodila neka imaginarna masonska antihrvatska loža koja je tik pred izbore ispalila neprijateljski meteor prema stožernoj stranci i ona jadna sama, ni od kog pomagana, suha kao prut, kako bi rekao pjesnik, izložena udbaškim vjetrovima, hrabro brodi u ove izbore na kojima će, u to uopće ne treba sumnjati, hrvatski narod izabrati mudro vodstvo Jadranke Kosor i Hrvatske demokratske zajednice koja je spremna uključiti Hrvatsku u veliku i sretnu obitelj europskih naroda.

No ne ide to baš tako. Kao što je svojedobno izjavio Vladimir Bebić, bombarder s Kvarnera: Nismo svi isti. Tuđman je krao, ja nisam. A vidite, netko za to mora odgovarati, po mogućnosti definitivnim nestankom s političke scene, svim medijskim kolaboracionistima unatoč.

Autor 25.11.2011. u 23:04