Naka živi Ukrajina

VEDRAN SRŠEN
Autor 31.1.2022. u 09:29

Naka živi Ukrajina

Obitelji Marka S. kod kojeg je ljeta provodio Predrag Matvejević – Foto: Facebook Vedran Sršen

Našao sam u Odesi tetku Nataliju, koju sam po prvi put posjetio početkom 70-tih, a koja je provela pet godina po zatvorima jer je „pričala što misli o pomoru stanovnika u Ukrajini, o strašnom Golodomoru s početka 30-tih godina. U najplodnijoj žitnici Europe nije bilo žita, oko tri milijuna žitelja umrlo je od gladi. Ispričala mi je najtužniju priču o kruhu koju sam ikad čuo“, zapisat će veliki bosanskohercegovački i hrvatski pisac, sveučilišni profesor i intelektualac Predrag Matvejević (1932.-2017.), rođeni Mostarac koji se školovao osim u svom rodnom gradu, i u Sarajevu i Zagrebu gdje je diplomirao studij francuskog jezika i književnosti, dok će doktorirati u Sorboni. Njegov otac Vsevold, koji je bio sudac u Mostaru, emigrirao je kao i njegovi brojni sunarodnjaci poslije Oktobarske revolucije, dok su njegovi otac i brat koji su ostali u Rusiji umrli od gladi u sovjetskim Gulazima izgovarajući zadnje riječi „Kruha, kruha“, kao i milijun i 700 tisuća njihovih sunarodnjaka koje je umrlo od gladi po Staljinovim logorima. Sve je to ispričala teta Natalija Predragu Matvejeviću koju je posjetio u Odesi odakle je njegov otac emigrirao 1920. godine, te se uskoro nastanio u Mostaru.

Ukrajina je ponosna i velika zemlja, najveća zemlja u Evropi. Kroz povijest je puno toga propatila, sve su je vojske koje su išle na Istok prelazeći gazile, kao i one koje su se vraćale ili kretale sa Istoka ka Evropi. Tamo su i mnogi nepregledni grobovi naših sunarodnjaka koji su u austro-ugarskim uniformama čuvali front u Galiciji tijekom Prvog svjetskog rata. Ukrajinu zovu žitnicom Evrope zbog plodne zemlje kojom je obdarena. Više od trećine najplodnije zemlje na ovoj našoj planeti je u Ukrajini. Ta crnica, ti milijuni i milijuni hektara najplodnije i obradive zemlje, koju Ukrajinci zovu Černozem, odredili su ne samo identitet, već i samo ime države – Ukrajina, U Zemlji.

I danas se na toj krvlju natopljenoj crnici Ukrajine lome koplja Istoka i Zapada. Dok Zapad želi preko Ukrajine otići što više na Istok, iz Moskve se Ukrajini ograničava njeno prirodno pravo da sama odlučuje o sebi i svojoj sudbini. Drže je svojom zonom utjecaja i ne daju joj samostalno misliti i živjeti. Plodna zemlja, pšenica i kruh umjesto da budu izvori sreće i blagostanja onima koji tu žive, često su u povijesti upravo suprotno bili uzrokom sukoba i nesreće.

Kada su Nijemci u 2. Svjetskom ratu okupirali Ukrajinu, nepregledne kompozicije vlakova vagonima su izvlačile i odnosile plodnu zemlju u Njemačku. „Isto ti je i danas“, kaže mi moj prijatelj Marko, špediter u Luci Ploče koji je dobro upućen u svjetske tokove roba, „tisuće kineskih kontejnera kojima se dnevno dopremaju brojni proizvodi u Evropu ne vraćaju se u Kinu prazni već natovareni i nakrcani ukrajinskom zemljom, a poneki i hercegovačkim i dalmatinskim kamenom“.

Upravo ukrajinski Černozem, ta plodna zemlja crnica koja sjeme i zrno pšenice pretvara u klasje, brašno, a kasnije i u kruh, bila je i ishodište najveće ukrajinske tragedije prouzrokovane glađu. Kada je poslije Lenjinove smrti 1924. godine na vlast došao Staljin, krenulo se sa Kolhozima i kolektivizacijom sela. Kao i svugdje u komunističkom svijetu, pa i kod nas, seljaci su se tome odupirali. No uz različite oblike represije, te sistemom obveznih kvota od seljaka se oduzima urod što će 1932. i 1933. godine prouzrokovati Gladomor i smrt nekoliko milijuna stanovnika Ukrajine. Ukrajinci to nikada nisu niti mogu zaboraviti.

Tijekom 2. Svjetskog rata nisu im vjerovali ni Nijemci koji su ih okupirali, niti Sovjeti kada su krenuli na Berlin. Ukrajincima su uvijek bili suđeni, namijenjeni prvi redovi, one situacije koje traže topovsko meso. Često se s punim pravom i pijetetom ističu ruske žrtve u 2. Svjetskom ratu, samo se nikada ne kaže da je od 25 milijuna sovjetskih stradalnika u borbi protiv Hitlera bilo 12 milijuna ukrajinskih žrtava. Ukrajinci su i u 2. Svjetskom ratu platili najveću cijenu podnijevši najveće žrtve.

Ukrajina, žitnica Evrope, ostavit će snažan dojam na Predraga Matvejevića i biti mu inspiracija priči o kruhu te napisati da nam je „zemlja u kojoj smo rođeni i odrasli darovala okus svoga kruha i da onaj tko taj okus izgubi, izgubi dio svoje zemlje i sebe sama“.

Kao i svaki Mostarac bio je zaljubljen u Neretvu. Obožavao je njeno žuborenje i obale, bilježio i proučavao njenu klimu, biljke, smokve i masline. Spuštao se Neretvom sve do njena Ušća, dolazio je i u Blace gdje je u obitelji pok. Marka Sršena provodio mnoga ljeta više pišući i obilazeći neretvanske močvare na ušću Neretve nego u kupanju. Njegov domaćin Marko Lovrin, kako smo ga svi u Blacama zvali pa i mi djeca, bio je dobar čovjek koji je svojom mirnoćom omogućavao  dodatnu bliskost i pristupačnost, a što je nama djeci u tim godinama bilo izuzetno važno. Svi mi iz svoga djetinjstva nosimo neke drage slike koje ljubomorno čuvamo kao dio naše osobnosti i nečega što je obilježilo naše odrastanje. Iz tih mladenačkih dana nosim tako miris kruha kojeg je spremala Markova žena Mara. Zvali smo je, kao što je to u selima uobičajeno, Mara Markova. Privučeni mirisom kruha Mare Markove okupilo bi se oko stola njeno petero djece i mi iz susjedstva čekajući da vrijedne ruke te žene izvade topli kruh iz peći i da nam dodijeli najdraže kriške kruha. Mare Markova nije pravila razliku među djecom, pa smo se i mi osjećali i bili njeni.

Spoznaja da smo za istim stolom kršili kruh u našoj mladosti, za istim stolom kao i Predrag Matvejević koji je o kruhu ispisao najljepše rečenice, priče i eseje, čine onaj miris kruha Mare Markove koji nosim sa sobom cijeli život još posebnijim, ljepšim i dragocijenijim.

Neka živi žitnica Evrope!

Naka živi Ukrajina!

VEDRAN SRŠEN
Autor 31.1.2022. u 09:29