Nakaradne ideje i nikakvi narodi

Povezani članci

• Samostalni sindikat kantonalnih državnih službenika i namještenika u Sarajevu osporiće nelegalni Granski kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike u FBiH
• Bajtal: Ne želim da vjerujem, hoću da znam
• RAZOBLIČAVANJE KAZALIŠNIH LAŽI
• Baja zavoleo Edina
• Nezapamćene poplave u BiH i Hrvatskoj: Počela evakuacija građana
• Otvoreno pismo Andreju Plenkoviću: Vi ste nesposobni urediti institucije!

Dakle, neka bude svjetlost! Mi smo jedan slavni narod, naše ime je slavensko, a naša zemlja Jugoslavija. Nek crknu dušmani!

Piše: Domagoj  Nikolić

Nedavni događaji u Bosni i Hercegovini su po tko zna koji put pokazali da će sadašnji vlastodršci uvijek igrati na nacionalističku kartu i da će njihov otrcani adut biti uspješan sve dok u nama postoji lažna svijest o postojanju lažnih nacija na jugoslavenskom području. Nije riječ samo o tome, dakle, da vladajući raspolažu javnim medijima, sistemom korupcije i organima prisile, nego je još više riječ o našem pristanku na ideološku diktaturu kojom se jedna ordinarna i bezočna laž protura pod neupitnu istinu.

Naime, čim pristanemo na podvalu da u Bosni i Hercegovini postoje tri naroda: bošnjački, srpski i hrvatski koji su, gle čuda, istog porijekla, sudbine, predaje i jezika, amenovali smo apsurdnu podjelu i šovinistima dali u ruke mlat kojim će nas zviznuti po glavi. Kada stvari poopćimo na Jugoslaviju, tada u šovinistički bućkuriš treba dodati slovenski, crnogorski, makedonski, a našao bi se i još koji narod koji to nije. Jer da jest, već bi se konstituirao u cjelovitu, održivu i prosperitetnu zajednicu. No, budući da su spomenuti kvazi-narodi samo u Jugoslaviji dosegnuli svoj civilizacijski, duhovni i privredni zenit, iz te perspektive dobro se vidi što je narod, a što su kvazi-narodi – bljutavi ostaci neuspješne nacionalne koagulacije i monete za potkusirivanje velikih grabežljivaca. Nije ni vrijeme ni mjesto za velike teorijske rasprave, ali neka bude rečeno barem to da narod nije rulja i svjetina, već skladno duhovno biće koje se objavljuje kao cjelovita, uređena i životvorna zajednica.

Istina je sljedeća: u našoj zemlji postoji samo jedan narod koji je oduvijek tu postojao, a postojeće identitetske podjele produkt su duge čemerne povijesti prepune obmana i zabluda u kojoj su glavni vinovnici stranci, a lokalne plemenske poglavice većinom tek puki izvršitelji, lutke na koncu i primitivni ignoranti. Ali moramo sebi priznati ne samo njihove, već i svoje zablude, a to teško ide. Moramo razviti svijest da smo i sami pristali na nakaradne ideje i da sva naša pravedna htijenja imaju destruktivne rezultate upravo zbog krive svijesti o sebi samima. Jednostavno smo krivo usmjereni i vrijeme je da se probudimo. Ljudi moji, car je gol: mi smo jedan narod! To nitko normalan nije dovodio u pitanje sve do relativno nedavno, sve dok prije stotinjak godina nismo teško psihički obolili: pod utjecajem nakaradnih ideja, nastali su nikakvi narodi.

Dakle, vrijeme je da se iscjelimo. Nema razloga da dalje inzistiramo na podjelama i na taj način pomažemo imperijalistima i kvislinzima u obavljanju prljavog posla. Naše pristajanje na temeljnu laž o svom identitetu znak je ozbiljne duševne bolesti i sve dok sami sebi to ne priznamo, sve dok taj izvor infekcije ne saniramo, nećemo ozdraviti. Dakle, prvo identitet, onda prosperitet, jer ako ne znamo tko smo i kako smo do ovdje stigli, kako da znamo kojim putem treba ići? Na krivom putu u budućnost kojim sada hodimo, svi pravci su zastranjenja što vode u propast. Kud god krenemo, stići ćemo do ove ili one ideologije bratobilaštva, do šovinističkih klanja, do kartelizacije zločinačkih klanova i auto-destruktivni kaos u kojem se ne zna što je gore i užasnije, ali se zna tko uvijek plaća račun orgije. To je, naravno, izluđeni narod koji o sebi misli da su narodi.

Konstatiramo da mi predstavljamo jedan jedinstveni narod koji ima svoja prava i obaveze u porodici naroda: prvenstveno da konstituira svoju državu i uredi svoje društvo u skladu s univerzalnim duhovnim i humanističkim vrednotama. S tim u vezi, ne smije se pristati na postojeće granice koje su najvećim dijelom proizvod imperijalnih sila, a zatim krive logike druge Jugoslavije koja nije dovela u pitanje identitetske podvale, već pokušala dovršiti krive procese iscrtavajući kvazi-državne granice tragom i logikom imperijalnih podjela. Bila je jaka onoliko koliko je uspjevala ta pitanja potisnuti u drugi plan, ali je vrijeme učinilo svoje; nacionalističke bebe odrasle su u monstruozne titane koji su vlastitu majku razderali na komade. Ostaje pitanje za neke buduće doktorande je li nakon Drugog svjetskog rata bilo moguće učiniti više. Prisutan je dojam da se ipak moglo i moralo više, ali u svakom slučaju znamo kako je završilo: posijano je sjeme uništenja i po tko zna koji put dokazano da svako podilaženje primitivnom nacionalizmu, seljoberskom šovinizmu i malograđanskoj plutokraciji vodi u raspad i rat. Ta opasnost prijeti i danas, itekako, s tim što bi jedan takav rat u postojećim tehnološkim okolnostima, civilizacijskom vakuumu i geopolitičkom kuršlusu po svom divljaštvu bio, i po dosegnutim standardima užasa, vanserijski.

Primjećujemo da se u posljednje vrijeme u istu svrhu laganja i utjerivanja u laž stalno protura riječ „regija“ kao surogat za Jugoslaviju. Odnedavno je dobila i „veliko“ R.  Kakva Regija? Kakva li je to bljutava besmislica? Naše slobodarske koordinate se znaju: to je Jugoslavija, bila i ostala. U jugoslavensku ideju su najveći sinovi našeg naroda ugradili sebe, a njezin žar rasplamsali u slobodarski plamen koji je obasjao i ugrijao čitav svijet. Podilaženje šovinistima pristankom na zabranu spominjanja Jugoslavije je dionica istog puta tame. Jugoslavija je bila svjetlost svijeta: zbog toga je trebala nestati i upravo zbog toga se treba u slavi vratiti u život. Ali ovog puta moramo ići do kraja i konstituirati je ispravno i dosljedno.

Dakle, neka bude svjetlost! Mi smo jedan slavni narod, naše ime je slavensko, a naša zemlja Jugoslavija. Nek crknu dušmani!